Kad san zaboli
gospodin ibrahim dobrodržeći stogodišnjak koji svakog jutra oblači besprijekorno ispeglanu košulju i odlazi u šetnju čak i po slaboj pa i umjerenoj kiši umro je kao ispijeni i slabokrvni dvadesetdvogodišnji student tri dana nakon što je u sljepoočnicu ispalio
gospodin ibrahim dobrodržeći stogodišnjak koji svakog jutra oblači besprijekorno ispeglanu košulju i odlazi u šetnju čak i po slaboj pa i umjerenoj kiši umro je kao ispijeni i slabokrvni dvadesetdvogodišnji student tri dana nakon što je u sljepoočnicu ispalio
sitni kuršum iz džepnog brauninga kupljenog za razumnu cijenu od jednog vareškog bankrota i koji je i dandanas izložen u historijskom muzeju ali pogrešno označen kao oružje nekog skojevca što je sitna laž koja se lako oprašta ali kako oprostiti javašluk uslijed kojeg je brauning
zaveden kao valter a kalibar promašen za čitavih jedan zarez tri milimetra no eto valja ponekad oprostiti i neoprostivo jer ako to ne činimo kakvom se oprostu može nadati ibrahim koji se sjetio da nije napisao oproštajno pismo tek kad je legao na krevet i prislonio cijev na
sljepoočnicu ali tada je već bilo kasno a vala i besmisleno išta pisati jer je stvar na neki način već bila obavljena te su poznanici rođaci i žandari danima nagađali ibrahimove razloge među kojima je izgubljena stipendija izgledala najuvjerljivije ali i pomalo uvredljivo za
njegovu zaručnicu koja se užasnula pomislivši da se nikada neće udati jer nikome ne treba žena pred kojom čovjek mora tajiti svoje životne odluke a možda bi se nesrećnica i udala da joj bomba iz junkersa odmah na početku rata nije otkinula obje noge sve do koljena i da nije umrla
u tarčinskom stacionaru od tifusa u ljeto četrdesetčetvrte kada se od te bolesti više ni u partizanima nije umiralo a zadnje što je izgovorila bile su potpuno besmislene riječi koje su uplašile tuberkulozno šilježe iz gacka nije se on ubio zbog stipendije on se ubio što je moro a
kad je gatačka tuberanka upitala ko se ubio odgovora nije bilo niti će ga ikada biti a i kakve bi svrhe imao odgovor u kojem se muhadžerskom jetimčetu govori o studentu koji se ustrijelio prije njenog rođenja i ni zbog kakve stipendije već zbog ranjene časti u žustrom sporu oko
pitanja šta učiniti kada čovjeka zaboli san pa je ibrahim tvrdio da na bolno mjesto valja staviti kocku suznog leda a njegov je protivnik rekao da je to obična budalaština jer i dijete znade da se suza ne može zaledit osim u oku i da bi za jednu takvu kocku trebalo toliko jada
što ga nema u čitavom sarajevu a kad ga je ibrahim upitao pa kad si toliko pametan što nam ti ne rekneš čime se liječi bolan san ovaj odgovori da se tu nema šta liječiti jer nijedan san ne boli duže od pola sahata nakon buđenja a ako bol duže potraje onda nije riječ o snu već se
čovjek vjerovatno na džinna opekao ili ga je šejtan roščićem bocnuo nehotice a to se liječi na jedan od tri načina dakle sa ženom u postelji gledajući mačku koja spava na leđima ili abdestom na šta svi prisutni klimnuše glavama a ibrahim bez riječi ode u svoju sobu na kovačima i
nije ni pola puta prevalio a već mu je ova rasprava izgledala smiješna i beznačajna i nastavio je svoje skromno studentovanje kao da se ništa nije zbilo kao što se ustvari i nije zbilo ali nakon skoro tri mjeseca bi mu uručeno rješenje o obustavi stipendije kojeg ibrahim primi
posve ravnodušno i upravo ga ta ravnodušnost uplaši i pred njom mu srce ozebe kao da je na vrhu bjelašnice i pomisli da zaista treba biti prava budala pa sa dvadesetdvije godine vjerovati da postoje kocke suznog leda i da takav budalast nikad neće školu završiti niti posla naći
niti se oženiti pa otvori ormar i uze džepni brauning skriven ispod košulja a onda se opruži na krevet sjeti se da je zaboravio napisati pismo i povuče okidač ali nekako nespretno pa se pištolj iskrenu a kuršumčić umjesto u mozgu završi ispod njega ostavljajući ibrahima da tri
dana provede bez svijesti te tako nije osjećao bol od plikova i sitnih uboda što mu se počeše javljati svuda po tijelu a koje doktor pripisa groznici jer nije bilo svrhe tragati za drugim uzrocima plikova i ranica ispod kojih se život neumitno a na neki način i zasluženo gasio a
ibrahim koji se izvrsno drži za jednog stogodišnjaka i koji nije omatušio kao mnogi mlađi od njega tokom svojih jutarnjih šetnji u besprijekorno ispeglanoj košulji prilazi prolaznicima pa im bez žurbe i smireno pripovijeda svoj slučaj ne nudeći objašnjenje za svoje razloge i
završavajući kazivanje riječima bio je u pravu onaj moj ispisnik i zaista se ne treba sekirati kad čovjeka san zaboli kao ni kad ga zaboli smrt u kom je slučaju potrebno samo obući čistu košulju i otići u šetnju ali ibrahimovu priču nijedan prolaznik ne čuje te mi ništa od svega
toga ne bismo znali da ibrahim sve to nije ispričao i jednom mom rođaku koji je to poslije meni u pero kazivao ali opet valja biti oprezan i ne prihvatiti svaku riječ zdravo za gotovo jer je taj moj rođak poginuo još četrdesetšeste ganjajući se sa bandom iz škripa a poznato je da
mrtvi hoće i dodat i pretjerat pa i slagat ali ne rade to iz pakosti i koristoljublja te im ne treba zamjeriti no nije zgoreg držati se podalje od živih koji su dovoljno bleskasti da u svaku mrtvačku riječ povjeruju a ja sve ovo ne bih zabilježio da mi se nisu na vrh kurca popeli
mrtvi pisci što se i iz groba upinju biti bitni i pametni i od čijeg kokodakanja i čegrtanja niko ne čuje krepkog i obazrivog stogodišnjaka ibrahima koji je po priči onog mog rođaka bio i veoma mudar a jedna od njegovih mudrosti je ta da onaj koji se kaje a da ga niko nije upitao
kaješ li se ustvari laže što je veći grijeh od onoga zbog kojeg se kaje i zaista mi nema puno toga odvratnijeg kao kad mi neko počne o svom kajanju jer nisam sudija pa nemam čak ni onu obavezu da po službenoj dužnosti upitam kaješ li se mada ima nekoliko njih koje bih to možda i
upitao uluči li se prilika ali ne zato što me zanima kaju li se već da ih kinjim pa i našamaram kad mi odgovore i ma šta da odgovore jer šta god da kažu to će biti laž i samo laž zato što ta vrsta govana živi mimo kajanja i mimo svega što nije strah a šta bi drugo osim straha i
moglo stat u šugavu životinju koju je dresiralo bukvarom i računaljkom i koja znade da je san nikad neće zaboliti jer sanja samo zajedničke i provjerene snove čiju bezopasnost garantuju mrtvi pisci jebem li im dan kad su prvo slovo naučili i dan u kojem se nisu pružili na krevet
sa nenapisanim pismom i džepnim brauningom u ruci kojeg možda jednom i ukradem iz muzeja jer je taj pištoljčić veoma blagorodan za književnost ali ne u smislu produkcije već u smislu kriteriologije ali i za obračun sa teleologijom od čijih nasrtaja umjetnost valja braniti žešće
nego od samih umjetnika
unroll please @threadreaderapp
