Vratilo
uprkos upozorenjima roditelja kojima su se ponekad pridruživali porodični prijatelji a među njima i jedan čiji sud ne treba olako odbacivati barem stoga što je bio potkovan u mnogim disciplinama fizike hemije i matematike često sam i prečesto kao srednjoškolac razmišljao
uprkos upozorenjima roditelja kojima su se ponekad pridruživali porodični prijatelji a među njima i jedan čiji sud ne treba olako odbacivati barem stoga što je bio potkovan u mnogim disciplinama fizike hemije i matematike često sam i prečesto kao srednjoškolac razmišljao
o tački pa su ukućani prijatelji i znanci već počeli ispoljavati sažaljenje zbog neumitne propasti jednog mladog bića koje se odalo tako izopačenoj i pogubnoj navadi mada je ovaj potonji pridjev nedovoljan da čitaocu ovih redova prenese užas trenutka u kojem sam zamalo umro
stigavši do stanja nalik transu tako da u mom biću nije bilo više ničega osim tog nedjeljivog pojma oslobođenog ropskih okova znanih dimenzija ali kad bolje razmislim to je pretjerivanje jer da u meni nije ničega osim tačke ostalo ove riječi što ih ispisujem ne bi bile samo
fizička već i ontološka nemogućnost pa je preciznije kazati da moja svijest u tom kritičnom času više nije bila kadra uočiti išta drugo osim tačke a to je bio prvi od paradoksa sa kojima sam se suočavao ali i intimizirao u životu jer kako drugačije do li paradoksom nazvati
situaciju u kojoj duh i um prestanu primjećivati postojeće i bezrezervno se posvete pojavi koja je postojeća samo u sferi spekulacije što znači samo onda kada joj postojanje dopustimo i o koju se ne možete spotaknuti kao na primjer o žardinjeru što je nismo na vrijeme uočili na
pločniku i ko zna kako bi okončala ta moja kontemplativna avantura potrage za metafizičkom prirodom tačke da srećni slučaj sutradan dok sam još bio teturav od neugodno bliskog susreta sa smrću nije udesio da se na času fizičkog vaspitanja na vratilo čiju olabavljenost niko nije
uočio pokušao podići drugar iz razreda koji je već tada raspolagao sa impozantnih mada pomalo gnjecavih stotinjak i još malo kilograma pa je ona poprečna šipka uz škripav zvuk popustila i odskočila i odalamila me po lobanji tako silovito da su se iz nje istoga časa sve do
posljednje tačke iz moje glave prosule na pod fiskulturne dvorane a ja sam počeo opažati i u granicama mogućeg očekivanog i dopuštenog razumijevati postojeće stvari dakle one koje su disciplinovano i skoro s radošću priznavale ovozemaljsku vlast fizici i koje su bile
utješiteljski indolentne spram metafizike kao što i treba postojeće izuzev ako nije mahnito biti indolentno spram nepostojećeg ali to nije bila jedina korist proistekla iz sraza nedovoljno učvršćenog vratila i suviše gojaznog tinejdžera koji su uz škripu i ječanje završili na
podu izuzev poprečne šipke koja se načas zaustavila na mojoj glavi zaustavivši ujedno i pogubnu navadu razmišljanja o tački koje je zamalo uzrokovalo moju posvemašnju propast mada mi je omogućilo i da jasnije razumijem bitne elemente znanja kao pojma fenomena i bića pa danas znam
kazati da postoje samo dvije vrste znanja od kojih je jedna opasno a druga beskorisno znanje ali ta mudrost istovremeno i nije drugo do li visprena no besmislena doskočica zato što je ne izgovaram svaki put isti ja niti je svaki put čuje isti slušalac ali neću slagati kažem li da
mi je skoro smrtonosno razmišljanje o tački raskrililo kapiju iza koje se nalazi znanje o znanju i koja mnogima ostaje zauvijek zatvorena što je nesumnjivo šteta jer u protivnom svijet možda ne bi bio srećniji ali bi vjerovatno bio podnošljiviji i jednostavniji ako ni zbog čeg
drugog a ono zbog toga što bi u njemu bilo manje straha tog čeda nakaradnog poimanja znanja i zbog toga što bi odnos čovjeka sa tvarnim svijetom a samim tim i sa onim metafizičkim bio pošteniji što se lijepo može ilustrovati primjerom pohranjenim u mom sjećanju a riječ je o onoj
zgodi kada sam šetao sa prijateljem raskošnog čitalačkog iskustva i prefinjenog čitalačkog zora pa me on u jednom času upitao koje je ovo drvo a ja mu odgovorio da je to jablan tek poslije shvativši koliko je strašno i beznadno to pitanje bilo jer mi ga je postavio čovjek koji
voli i crnjanskog i štulića ali šta on dođavola tačno voli u njihovim pjesmama ako mu je nepoznat sadržaj riječi koje se u njima mogu pronaći i eto dokaza da je znanje tek puka konvencija i konsenzus postignut oko slutnji osjećanja i vjerovanja i da njegova pouzdanost počiva na
spremnosti da se pokloni povjerenje što znači da je znanje u osnovi samo jedan od oblika vjerovanja ali postoji i pravo znanje koje je neizrecivo i poput iskustva netranzitivno i koje je nagrada za onoga ko je spreman odbaciti izrecivo znanje u ime života ili život u ime odbrane
njegovog smisla no nemojte misliti da ja prezirem i odbacujem izrecivo znanje kojem priznajem stanovite koristi ali samo hoću da mi bude dopušteno nazvati ga pravim imenom dakle vjerovanjem koje ne dopire preko granica metafizičkog što ne bi bio nikakav problem kada ne bi
postojala pitanja koja se protežu od ovostranog do onostranog kakvo je na primjer pitanje identiteta sa kojim bih se i ja vjerovatno patio na jedan od dva bezumna načina dakle neprekidno ga iznova postavljajući ili proglašavajući jedan odgovor za konačan i istinit no srećni je
slijed događaja prognao moju potrebu za znanjem kao stanjem i ostavio samo potrebu za znanjem kao procesom te sam se tako stao zabavljati primjenjujući teoriju skupova na pitanje vlastitog identiteta postavljajući nekoliko preciznih pitanja o sadržaju skupova među kojima su i
pitanja koliko od beskonačnog broja skupova sadrži i mene kao svoj element koliko od beskonačnog broja skupova sadrži mene i pojedinačnog drugog kao zajednički element i koliko od beskonačnog broja skupova ne sadrži mene i ono što mi se nameće kao okvir identiteta kao zajednički
element i ta igra nalikuje na beskonačnu šetnju beskonačnom plažom sa beskonačnim brojem oblutaka ali nemojte misliti da je ta igra lagana i bezopasna jer ona otključava vrata mogućnosti ali i uključuje pojmove slobode moći i svrhe i zaista postoje časovi u kojima igrača ščepa
malodušje i stanje nalik brodolomnikovom i da um tada može poroditi misao ona bi vjerovatno došla u obliku želje da u blizini popusti vratilo i da ona poprečna šipka zvekne čovjeka posred tintare a sve sam ovo ispričao zato što mi je trebao uvod za priznanje koje upravo kanim
učiniti i u koje niko ne bi povjerovao da sam ga iznio što se kaže s neba pa u rebra a to je priznanje da sam onda kada sam pao u trans razmišljajući o tački odista umro i da je to bilo prvo i najstrašnije u nizu mojih umiranja a sada vas molim da me ne sažalijevate i ne
oplakujete kada umrem naredni put ako me već prvi put niste ožalili i oplakali tim više što je besmisleno žaliti i oplakivati duha koji je nekoć bio pacijent odavno napuštene umobolnice u domanovićima i koji je srećan što uživa slobodu prostranu kao samoća i što konačno može
dokučiti i fizički i metafizički sadržaj svakog pojma osim pojma one proklete tačke mada slutim da ću i na to pitanje pronaći odgovor kada ova smrt prestane biti privremena i granična i kada odem tamo gdje ni vrijeme ni prostor nisu dimenzije a vi se nemojte baviti mnome nego
nečim smislenijim a ako se već ne usuđujete priznati da nema znanja osim kao vjerovanja i razmišljati o tački prostora ili tački vremena onda barem razmišljajte o pički koja je izvrstan pojam za početnike i hobiste i koja je sama po sebi paradoks
jer fizička strana pičke kao bića ima svoje protežnosti dočim njena metafizička strana nema dimenzije
kao ni
tačka
unroll please @threadreaderapp
