Thread by @elisbektas

Vakategorizacija

Upitah jednog sahadžiju
- Tako ti Boga uzvišenoga, reci ti meni al pravo i istinoti, kad popravljaš sahat popravljaš li ujedno i vrijeme?
Onako priprost i neupućen, on se samo dobrodušno osmijehnu, vjerujući da odista postoji samo jedno vrijeme i da ga sahat

mjeri. A to nije tačno, jer sve ima svoje vrijeme, pa čak i vrijeme ima svoje vrijeme. A sahat mjeri gubitak vremena.

...

Poslije se zbilo da je kod tog istog sahadžije ušao jedan što su za njega svi mislili da je tevećelija, a da je u mladosti bio još i hrsuz. Nazva selam

sahadžiji, pa izvadi iz prslučeta sahat na lancu, otvori mu onaj donji poklopac i gurnu prst među one točkiće i opruge. Onda vrati poklopac i spusti sahat pred zapanjenog sahadžiju.
- Šta uradi, nesrećniče? zavika sahadžija. Što nanese štetu ovako dobrom sahatu?
- Zato što i ti

moraš od nečeg živjet, odgovori ovaj ko biva tevećelija i upita kad će sahat biti popravljen.
- Dođi za tri dana, reče mu sahadžija. Al ti moram reći da ovaj sahat više nikad neće biti posve dobar i vazda će se nešto morati popravljat na njemu.
- Odlično! viknu ovaj ko biva

tevećelija i radosno pljesnu rukama. Imaćeš puno posla i punu sofru.
- A moram ti kazat i da ne znam još hoću li ga uopšte moći popravit, dodade sahadžija posve iskreno.
- Nema sahata da se ne može popravit, reče ovaj ko biva tevećelija. Ako ga ne možeš naučit da tačno kuca

vazda ga možeš naučit da tačno šuti.
- A kako ćeš znat koji je vakat ako ti sahat bude šutio? upita sahadžija.
- Jedno oko okreni u nebo, jedno uho okreni ka munari, pa ćeš vazda znat koji je vakat, objasni mu ovaj ko biva tevećelija, pa ostavi pare za kaparu i ode.

...

Poslije

tri dana kod sahadžije opet uđe ovaj ko biva tevećelija i nazva selam.
- Evo sam ti popravio sahat, koliko sam mogao, reče sahadžija.
- Neka, mašallah, odvrati ovaj ko biva tevećelija, a inšallah će se opet pokvarit.
Doplati zbunjenom sahadžiji koliko je trebalo, pa metnu sahat u

džep i krenu na vrata. Kad je došao do vrata, nije načinio korak kroz njih, već podiže prst kao da je nešto zaboravio, pa izvadi sahat iz džepa, podiže gornji poklopac i pogleda ga, sve vrteći glavom i otpuhujući.
- Nisi ga dobro popravio, reče ovaj ko biva tevećelija, bez

prijekora i ljutnje u glasu.
- Ama kako nisam? pobuni se sahadžija.
- Nisi mu skinuo ovaj veliki rekaz. Ako mi sahat još i može zatrebat ponekad, vallahi ne znam za šta mi mogu zatrebat dekike.
- Ama kako ćeš bez velikog rekaza? pita sahadžija. Kako ćeš obarit jaje, a da ne bude

ni premehko ni pretvrdo?
- Samo ti njega skini, reče ovaj ko biva tevećelija. Neće u mojoj kući rekaz otimat ženski poso.
- E baš si tevećelija ko što čeljad priča, kaza mu sahadžija i uze sahat da mu skine veliki rekaz.
Dok su njih dvojica tako eglenisali, u dućan uđe jedan

efendija u kaftanu. Ni selam nije nazvao, već se odmah stade raspitivat.
- Trebao bi mi sahat, ali da dobro radi i na velikoj visini.
- Ako ovdje kupiš sahat, radiće ti dobro i na vrh Trebevića, kaza sahadžija, pa se malo ko isprsi.
- Lijepo, kaza efendija u kaftanu, al meni bi

ipak trebao sahat da radi na malo većoj visini.
- Uzmi ovaj, pruži mu sahadžija jedan malo stariji sahat koji na sebi nije imao nikakvog sjaja. Bio je na planini većoj od Trebevića, tri je ruke promijenio, a u svakoj je dobro radio.
- A što ga te ruke nisu zadržale za sebe kad je

tako dobar bio? upita efendija u kaftanu. I kako se zove ta planina što je veća od Trebevića?
- Planina se zove Monte Melette, odgovori sahadžija. A kad to znadeš, onda će ti se samo kazati što ruke nisu za sebe sahat zadržale.
Efendija u kaftanu poslije tih riječi nije imao više

nikakvih pitanja, već izvadi pare i plati sahat, pa ode kao što je i došao, ne nazivajući ni selam ni išta drugo.
- Još se ovaj jađo nije svojih strahova riješio, reče onaj ko biva tevećelija, smijući se onako kao što se inače treba smijati tuđoj nesreći.
- Kakvih strahova i

otkud ti znadeš za njegove strahove? upita sahadžija.
- Da ne dreljiš stalno u sahate i rekaze i ti bi znao ko su ti sugrađani, prekori ga ovaj ko biva tevećelija. Al evo ću ti ja kazat koji su mu strahovi. On je jednom upao s velike visine, da je tolike nema ni u Bosni ni u Humu

ni u Rumu. Otad stalno preza i straši se da će opet upast.
- Pa kad je preživio pad s tolike visine, što se onda plaši ovdje gdje ništa nije toliko visoko? upita opet sahadžija.
- Tad je bio mlađi, odgovori ovaj ko biva tevećelija. Otad je izgubio skoro sve kuveta i hrsuzluka što

je imao, ali se u međuvremenu obogatio, pa mu se osladilo živjet i zato mu je žao i strah ga je opet upast. A stekao je i velik ugled kod čeljadi, pa se boji da će ga izgubit ako ga čeljad bude gledala kako pada.
- To je jedan strah, a ti kaza da ih ima više, primjeti sahadžija.

- Peke, evo ću ti odmah reći i za drugi njegov strah, nastavi ovaj ko biva tevećelija. Kad je upao s one velike visine, dugo je letio nadolje, pa mu se to oteglo i mal nije pomjerio pameću od samoće i od dosade. Otad se straši dosade i vazda hoće da ima čime mjerit vrijeme.

- A bolje mu je onda bilo uzet tespih nego sahat, dometnu sahadžija i nasmija se svojoj doskočici.
- Neće taj tespiha u ruke, reče ovaj ko biva tevećelija. Zato i jest izmislio dekike i podučio čeljad kako da ih broji.
- A ima li još strahova? upita sahadžija, a vidi se da nije

siguran jel ovo što je čuo šala ili je ozbiljno kazano.
- Ima on strahova na pasja preskakala, produži objašnjavati ovaj ko biva tevećelija. Al ti ja govorim samo one što i on znade da ih ima. Treći mu je strah golem kao prva dva zajedno. On se, eto, plaši da bi čeljad mogla

prestat brojat dekike kao pare što se broje i da bi mogla dići oči i uši sa sahata i okrenut ih gdje treba.
- A šta bi bilo da čeljad to učini? postavi sahadžija još jedno pitanje, a sve manje razumije šta mu se govori i sve manje misli da su besmislice to što mu se govori.

- Izgubio bi ugled među čeljadima, odvrati ovaj ko biva tevećelija. I još bi morao sam brojati sve dekike što ih ima na dunjaluku. Eto, to su njegovi strahovi, a njemu se ne može strava salit do li da se čitava zemlja istopi i salije ko olovo.
- Evo omrknu dok smo pričali, reče

sahadžija, a ne mogu ja raditi po ovakvom svjetlu, ne slušaju me oči kao prije. Možeš li ti sutra doći po svoj sahat, a rekaz će mu biti sklonjen?
- Mogu, kaza ovaj ko biva tevećelija, pa izađe u akšam nigdje ne žureći.

Unroll please @threadreaderapp