Thread by @elisbektas

Posve istinita i poučna pripovijest o prelasku dobrih i plemenitih Bošnjana na islam

Dok je sultan Mehmed, koji se još kao melanholični mladić ovjenčao slavom osvajača bajkovitog istočnog Rima, odnosno Kunstantinije, bio zabavljen osvajanjem Moreje i Vlaške, njegove su

janičarske orte već upadale u plemenito, ali ognjenom i čeličnom ljubavlju ugarske krune i papske tijare okovano kraljevstvo bosansko, što ga je dobri i premudri vladar Tvrtko ostavio svojim nasljednicima u amanet. Ove su orte vršljale po Bosni, ispitujući snagu kraljevstva za

odbranu i tražeći mjesta čiji bi pad ujedno značio i pad te plemenite i od sna prkosne zemlje pod vlast vladara pred kojim je kršćanska Evropa drhtala kao pred antihristom, mada nešto odmjerenija povijest tvrdi da sultan Fatih nije imao ništa protiv Isaa pejgambera, te da tako ni

antihrist nije mogao biti i da je u njegovom slučaju ustvari bila riječ o insanu kojeg bi, da mu je bilo dvanaest godina manje i pet stoljeća više, zvali hiperaktivnim djetetom.
Jednog zimskog dana s početka hiljadučetristopedesetdevete godine po rođenju jednog od najznačajnijih

božjih miljenika, odnosno osamstošezdesettreće po hidžri, jedna od sultanovih orti pređe Ćehotinu i stiže blizu mjesta gdje se ta valjana i studena gorska voda ulijeva u zelenkastu Drinu. Čorbadžija naloži da se na tom mjestu podigne tabor i da tu odmore nekoliko dana, prije no

što se uhode vrate s informacijama jel bolje udarit na sjever ka Zvorniku ili na jug ka Trebinju ili pravo u sredinu ka Vrhbosni. Čorbadžija potom odluči da u pratnji dvojice najpouzdanijih janičara, jednako vičnih sablji, džilitu i jataganu, i bektašijskog derviša koji se nije

odvajao od svog nadžaka, obiđe šumoviti kraj sa dvije silovite rijeke, ne bi li utvrdio kakva čeljad tu živi i koliko su raspoloženi za hatur bosanske krune ginut od anatolskih ćordi.
Na jednoj ledini odmah uz Drinu čorbadžija i bektašijski derviš žilavog tijela i iskolačenih

očiju zatekoše skupinu izmučenih i oznojenih trudbenika kako klešu neko golemo kamenje. Jedni su po kamenju dlijetom pravili prikaze jelena, vukova i drugih neobičnih životinja, a drugi su svojim dlijetom pravili prikaze čeljadi u kolu.
Čorbadžija im nazva selam i pozdravi ga

krstjanskim pozdravom što ga je naučio kad je prije dvije godine kao uhoda stigao sve do Glasinca. Oznojeni i izmučeni trudbenici prekinuše rad, pa uzvratiše selam, a kad su htjeli uzvratit i drugi pozdrav čorbadžija im išaretom i bljeskom očiju dade znak jer je posve jasno ko je

on i koji ga pozdrav sljeduje. Onda bektašijski derviš upita izmučene trudbenike
- Ko ste vi, o izmučena čeljadi, i šta radite s tim kamenovima ovdje na ledini, niste ih valjda došli napojit na rijeci?
- Mi smo dobri Bošnjani što nas neki zovu krstjanima, neki patarenima, a mi

sebe najviše volimo zvat bogumilima, reče jedan od izmučenih trudbenika, koji od umora nije mogao ni stajati, već se morao nasloniti na jedan od onih golemih kamenova. A nismo ih na pojilo doveli, već ih ukrašavamo da naše umrle pod njih metnemo, da im grobnog biljega poznat

možemo i da ih na onaj svijet ispratimo kako dolikuje.
- A biste li vi prigrlili vjeru koju je milostivi Allah džellešanuhu preko svog najmilijeg roba Muhammeda pejgambera poslao nama insanima da više ne posrćemo kroz tamu džahilijeta? upita ih bektašijski derviš u vunenoj odjeći

i sa nadžakom zataknutim za pojas.
- A kako se zove ta vjera? odvaži se da upita onaj trudbenik naslonjen na kamen.
- Ta se vjera zove islam, odgovori bektašijski derviš iskolačenih očiju.
- A šta su naše obaveze u islamu? upita opet onaj trudbenik što je jedini imao hrabrosti

prozborit.
Bektašijski derviš im na jeziku plemenite i prkosne zemlje Bosne objasni šta su te obaveze, ne ostavljajući prostora bespotrebnim pitanjima.
- A ako prihvatimo islam, hoćemo li se i u njemu morati grbit i lomit pod ovim kamenčinama? upita opet onaj umorni trudbenik.

- Bezbeli da nećete, odvrati bektašijski derviš. U islamu je zabranjeno klanjat se idolima i kamenju, a povrh svega kamenje je i gorivo džehennema.
Lica onih izmučenih trudbenika najednom se ozariše, a u udove im se povrati snaga, te oni poskočiše i nekoliko onih kamenova sturiše

u Drinu, a ostale ostaviše tu na ledini, gdje ih pažljiv namjernik i danas može pronaći obrasle u ljesku.
- A da mi nismo malo prenaglili, braćo? upita najstariji među trudbenicima. Prelahko smo odbacili ove naše mramorove.
- De bolan, ne pametuj, drčno mu odvrati jedan od mlađih

trudbenika. Dok drugi grade drumove i gradove a po latinluku i nekakve univerzitete kažu da prave od kamena, mi se zabavili mramorovima koji nam nit dahnut nit naprijed maknut ne daju.
- Ali ipak su lijepi i naši su, metnu primjedbu jedan od starijih trudbenika.
- Biće oni lijepi

i bez nas a poslije nas će doći drugi insani da viču ovo je naše kamenje, reče mu jedan od mlađih među trudbenicima. A mi da nismo ostavili mramorove za sobom, zauvijek bismo u srednjem vijeku ostali.
- U čemu? zblanuto upita ovaj stariji trudbenik.
- Pa u mračnom srednjem vijeku

majka mu stara, odvrati ovaj mlađi trudbenik. Zar nisi čitao Srećka Džaju, Jalimama i Lovrenovića?
- Samo Bešlagića, skrušeno priznade ovaj stariji trudbenik. A tamo nema puno govora o vijekovima.
- Ja samo mogu kazat šućur Allahu da smo se mi te nedaće riješili, dok nam se leđa

nisu posve iskrivila, reče najmlađi među trudbenicima. A u njima nek uživa ko nema ni preča posla ni mrvu pameti.
U takvom je živahnom eglenu ka Foči otišla ova skupina trudbenika, što su bili prvi među dobrim i plemenitim Bošnjanima koji su sa olakšanjem odbacivali bogumilsku

vjeru tešku kao mramorovi i sa radošću prihvatali islam koji ih nije tjerao da sa kamenjem imaju ikakvog sumnjivog i bespotrebnog posla, što mu razbor ni cilja ni svrhe razabrat ne može. Blagovijest o spasu što ga nova vjera nudi i duši napaćenoj pod teretom džahilijeta i grbači

izmučenoj pod teretom kamenčina očas se proširi plemenitom i prkosnom zemljom Bosnom, a dobri i plemeniti Bošnjani stadoše po svim njenim krajevima odbacivati bogumilski nauk i prihvatati onaj koji nije počivao samo na savršeno razboritim vjerskim osnovama, već i na činjenici

da je znatno lakše nekom nosit nišan na dženazu nego stećak na sahranu, te da se šanse mejta za ustanak na kijametskom danu znatno povećavaju ako leži ispod vitkog nišana, a ne ispod kamenčine velike kao june i teške kao stado junica. A Allah najbolje zna.

Unroll please @threadreaderapp