Thread by @elisbektas

Čep

Još uvijek osjećajući iskričenje u preponama, Ernst jezikom pređe preko gornje i donje usne, kupeći posljednje tragove svog ljubavnika. Osjećao se prazno i lažno. Poželi da Maksu kaže nešto uvredljivo i ponižavajuće, ali čeljust ga je boljela. Zdepasti francuski projektil od

155 milimetara, napunjen šrapnelom, ostavio mu je, pored ožiljaka i povremenog bola, i trag smiješnog šuškanja pri govoru. Da, i tu prokletu pljuvačku koje nikako nije mogao da se riješi i koja mu je curila preko rubova usana svaki put kad bi malo duže ili malo glasnije govorio.

Verden, prokleti Verden! mislio je dok je sebi i Maksu sipao konjak u vinske čaše. Tu je procvjetala izdaja! Židove je trebalo prije Verdena odstraniti iz Vrhovne komande. Da, zavukli su se u svaku njenu poru, ti đavolji nosevi!
Maks ustade sa francuskog ležaja i nasloni glavu na

Ernstova pleća. Šutljiv si. O čemu razmišljaš, Erni?
Ne razmišljam, Maks. Mrzim.
Molim te, Erni, nemoj opet o Židovima. Ne mogu da te volim kad govoriš o tome.
Ti ne znaš o čemu ja govorim. Ti urlici kod Tiomona, te eksplozije koje su se stapale u jednu, to je bilo cerekanje

Velikog Žida. Nijemci i Francuzi su se međusobno komadali, samo da bi se Veliki Žid smijao.
Erni, dosta! reče Maks odlučno, ali i mazno, i skliznu ispod njegove miške pa ga zvučno poljubi u obe bradavice i u pupak. Hoću da mi pričaš o Boliviji. Je li to lijepa zemlja?
Lijepa je

svaka zemlja u kojoj nema Židova, reče Ernst razvlačeći brkove u nešto što je trebalo biti osmijeh. Ljutnju što ga Maks ne shvata ozbiljno pokušavao je da prikrije lošim humorom. Nažalost, na kraju su i tamo stigli i izveli ono što najbolje znaju - pobunu.
Ali, Erni, nisu baš svi

Židovi takvi. Evo ja sam Židov, ali ne izvodim pobune. Nisam izdajnik i ne živim od lihvarenja. Jedini grijeh ovog ovdje Židova - i tu se Maks teatralno nakloni - jeste bezgranična ljubav za tvoje čvrsto tijelo. A onda vragolasto dodade - ipak, mogao bi malo da smršaš.
Maks, tebi

je do šale. Ti ne razumiješ koliko je to opasno. Židovi su sve zatrovali, napajaju se našom krvlju. I neće se zaustaviti dok čitav svijet ne podjarme svojim nastranostima. Osim, dodade skoro svečanim glasom, ako ih mi ne zaustavimo.
Maks uze čašu iz Ernstove ruke i odgega se do

stolića da naspe konjak. Stražnjica mu je još uvijek bila crvena i na njoj su se još uvijek mogli vidjeti ružičasti obrisi dlanova. U međuvremenu je Ernst ustao i prišao prozoru. Dole je bio Minhen, žedan slobode. A slobode nema dok se ne razotkriju spletke nosatih lihvara. I dok

se konačno ne slomi kičma i ne zdrobi lobanja tom mračnom čudovištu koje hoće da zasužnji čitav svijet. Maks priđe sa čašama konjaka u obe ruke.
Erni, hajde da pijemo, mrzim da budem trijezan naveče.
Da, hajde da pijemo, Maks.
Šutke su ispili konjak i zurili u vlažnu minhensku

noć. Zatim je Maks prišao krevetu da potraži dijelove odjeće. Ernst mu je prišao s leđa, snažnim rukama mu obuhvatio bokove i sasvim malo ga presavio u struku. Maks se ugrize za donju usnu i prevrnu očima, osjećajući kako Ernst nimalo nježno prodire u njega. Volio je kad ga Ernst

šutke uzima. Znao je da ovo neće dugo potrajati. I zaista, Ernst se začas poče grčiti, grizući mu vrat i ušne školjke. Zatim polegoše po krevetu.
Voliš moju židovsku obrezanost, Erni? Pogledaj kako sam zločesto obrezan, šuškao je Maks.
Ernst se spusti u njegovo krilo i poče

halapljivo da ga guta, mumlajući.
Začepio sam ti usta, Erni, nastavio je Maks da šuška, više ne govoriš o Židovima.
Maks uzdahnu duboko nekoliko puta u nizu, a Ernst osjeti da mu je ljubavnik, vjerovatno zbog konjaka, večeras drugačiji. Da mu je okus gorak.

...
Ernst Rem ustreljen je 2.jula 1934.godine u skoro operetskom činu koji se odigrao u Štadelhajmskom zatvoru u Minhenu. Nakon što je odbio da se ubije Valterom PP koji mu je ponuđen i nakon što je zahtijevao da, ako već ima da bude streljan, želi da to vlastoručno učini Adolf,

prkosno je isturio čeljust. SS potpukovnik Mihael Lipert mu je bez oklijevanja ispalio devetmilimetarsko tane u donju čeljust. Sitno zrno ispaljeno iz neposredne blizine pokazalo se kao smrtonosnije od 155-milimetarske granate na Verdenu.
Rem je zakrkljao i umro, ne shvatajući da

mu je želja ispunjena i da ga je vlastoručno ubio njegov obožavani Adolf, potpisujući nalog za egzekuciju. Potpukovnika Liperta u čitavoj priči ne trebamo smatrati za nešto više nego što je Firerov kažiprst na obaraču.
Sahranjen je na Zapadnom groblju u Minhenu, ne dočekavši da

uživa čudo slobode od strašnog Žida, koji je prijetio iz svake pore stvarnosti. Ipak, poslužio je svojoj svrsi, što mu je na svojevrstan način priznao i sam Firer. U govoru od 13.jula 1934.godine Adolf Hitler je napravio samo blagu aluziju na Removu nastranost i uklanjanje

protumačio kao kažnjavanje - izdajstva.
...
Maks Berman, kojeg povijest ne pamti, a administrativne bilješke ga tek usput spominju, nalazio se u skupini od prvih hiljadu posjetilaca Dahaua. Još uvijek neažurni zapisi o egzekucijama ne spominju tačan datum njegovog kremiranja.

Jedino što znamo jeste da je Maks Berman spaljen za slobodu, onakvu o kakvoj su snatrila dva druga iz zadimljenih minhenskih pivnica, Ernst Rem i Adolf Hitler.

Unroll please @threadreaderapp