Thread by @elisbektas

Friend request

Sjednem sinoć da fejsbučim i ugledam nešto smiješno i neobično – stigao mi friend request od čovjeka kojeg sam upoznao dok sam živio u Beogradu. U crveno uokvirenoj brojci 1, koja me je obavještavala o smiješnom i neobičnom zahtjevu, bili su sadržani nebrojeni

značenjski slojevi. Odista, ima nečeg ujedno i tužnog i komičnog, istovremeno otvarajućeg, ali i jadnog u čitavoj toj koncepciji zahtjeva za prijateljstvom. Iskazujući svoju želju za otvaranjem ka drugome, objavljujući vlastitu polivalentnost, čovjek ujedno svjedoči o vlastitom

otuđenju, obznanjuje svoj užas pred samoćom.
A ovaj što mi je zahtjev poslao, ni u tim beogradskim danima nije mi bio pretjerano blizak. Štaviše, nije mi bio blizak uopšte. Premda obojica porijeklom iz istog grada, prvi smo se put susreli u Šumatovcu, kafani tada još uvijek

propisno opremljenoj kariranim stolnjacima i plehanim pepeljarama. Razgovarali smo o nekakvom poslu, glumeći ozbiljnost, jer nam je obojici bilo savršeno jasno da uslijed supstancijalnog međusobnog nepoštivanja nikakav zajednički poduhvat nije moguć. Naravno, glumljenje

ozbiljnosti ne priječi ljude da popiju po nekoliko pića. On je cuclao malo MB pivo, a ja sam ljuštrio nazubljene i gorke listove. Razgovor se dotakao i grada zajedničkog porekla te načina na koji smo ga napuštali pa se kanjon, ispunjen pivom i pelinkovcem, nastavio produbljivati.

Poslije smo se susreli još nekoliko puta, svaki put slučajno, naravno, ukoliko pristanemo na tezu koja dopušta i opravdava postojanje slučaja, i svaki put na mjestima koja su se klatila na ogradi između vulgarnosti i bizarnosti. Nekako se bijaše udesilo da imamo zajedničke

poznanike i prijatelje, pa bi ti okazioni susreti uključivali i čavrljanja koja su trebalo da svima budu zanimljiva, te su stoga svima bila beskrajno dosadna. Ta čavrljanja, ipak, nisu bila posve lišena varnica, no pancir ohlađene pristojnosti sprečavao ih je da izazovu požar.

Sitne pakosti bile su zabavne, jer sam ga smatrao inferiornijim u svakom pogledu, baš kao što je i on, uvjeren sam, doživljavao mene.
Ali šta da se radi, čovjek mora da se navikne i na takve situacije. Uostalom, ispostavilo se da ipak imamo neka zajednička interesovanja, ako

ništa drugo da obojica cijenimo nekoliko pisaca i nekoliko jugoslovenskih filmova, te da obojica smatramo da je Split čudesan grad. Istini za volju, moram dodati da je njegova udivljenost Splitom bila stopljena sa uvjerenjem da planeta ne bi puno izgubila kada bi taj grad

cunamijem, vulkanom, bilo čime bio zbrisan sa njenog lica.
Jedne večeri stigli smo i do granice incidenta, ali je, čini mi se na obostranu žalost, nismo prešli. Sjedio sam u Čuburskoj lipi i čitao nekakvu poeziju, ne bih se kladio, ali čini mi se da je Kavafi bio u pitanju, kada

je u kafanu poput njemačke patrole iz Otpisanih nahrupilo nešto veće društvo. Sve go novinar, i to već pripit – može li čovjek zamisliti skaredniji prizor? A pijana novinarka u Čuburskoj lipi, e to je već zastrašujuće prikazanje.
Ni izvan kafane, a kamoli u njoj ne libim se

ispričati skaredan i lascivan vic. Jedna od tri prisutne dame, ona na kojoj je cijelo veče počivao pogled ovog što želi da se sprijateljimo, neumjereno se glasno stala smijati na Fatinu opasku o Mujinoj ljubavničkoj vještini. Ja sam se, iskreno velim, propisno uplašio signala

koji su dolazili iz dubine tog smijeha. Za čovjeka bez velikih problema, pijana novinarka je golem teret, za onog sa ozbiljnim problemima, takva je božja pokora. Moje ustezanje od svake intimizacije s njom i insistiranje da ostatak večeri provodim ćakulajući sa muškim dijelom

društva nije spriječilo ovog fejsbukaša da pohotu u svom pripitom i zatupastom pogledu zamijeni mržnjom i da u više-manje pravilnim vremenskim razmacima ispucava zloćudne žaoke u mom pravcu.
U to vrijeme strpljivost nije bila na inventarskoj listi mog bića, a toleranciju

nepristojnosti ni danas ne smatram za korisnu pojavu. Taman kada sam odlučio da burleski dodam malo živosti, time što ću ga zakucati u lobanju, dama iz čijeg su grla dolazili čas kikot, a čas grohot, poče iz utrobe izbacivati sadržaj cjelodnevnog pijančevanja i ravnomjerno ga

raspoređivati po tuđim čašama i po još uvijek neohlađenom pladnju miješanog mesa na stolu. Ovaj fejsbučar džentlmenski priskoči i onako ulijepljenu damu odvuče van – posvećena namjera ne bira puteve da ostvari svoj cilj.
To je bio naš posljednji susret. U međuvremenu, napustio

sam Beograd i za svoje koliko voljno, toliko i glumljeno apatridstvo odabrao drugi grad, nešto manji, ali jednako lažan. U međuvremenu sam počeo i da piskaram. Onda je došao i fejsbuk – od zagriženog preziratelja te novotarije postao sam njegov redovni posjetilac i korisnik. Nije

da se žalim, ta mreža ima svoju dehumanizirajuću, sasušujuću dimenziju, ali ne može joj se osporiti ni stanovita utilitarnost.
Sad, nije da ne dobijam tih zahtjeva za prijateljstvom. Većinu odmah prihvatim, neke i ne trepnuvši odbijem, a neke, opet, ostavim da malo odstoje

prisjećajući se mudrovanja svog nastavnika istorije iz osnovne škole o tome da se kupus mora ostaviti da odleži, e da bi se bolje ukiselio. (U kom je kontekstu ova sentenca izgovarana, ne bih se mogao sjetiti sve da mi i toljagama pamćenje pospješuju.)
Bilo kako bilo, stvar je u

tome da o tim zahtjevima nikada ne razmišljam. Ovaj me je, međutim, uznemirio, budeći sluzavu slutnju ili, da budem precizniji, sluzavu slutnju o sluzavoj slutnji koja tek ima da se probudi. Dobro, rekoh samome sebi, nije ovaj tunto ni prvi ni posljednji koji zahtijeva tvoje

virtuelno jaranstvo. Pa šta si se onda tu uzvrtio, to je, uostalom, samo nesrećni fejsbuk, ne vele ti kiflice iz Imareta jesti s ovima što ti zahtjeve za prijateljstvom šalju.
Ta me misao malo umiri, pa poslije nje napisah dva-tri dvosmislena statusa, okačih jednu revolucionarnu

pjesmu i jednu sevdalinku na zid, a nakon toga sam otišao na spavanje, ne misleći više o smiješnom i neobičnom zahtjevu za prijateljstvo.
Jutros sam sjeo za računar prije umivanja, nestrpljenje mi je na jedvite jade dopustilo da kafu sebi napravim. Slutnja slutnje od prošle noći

dozrela je i stasala u nemir, koji je bujao kako sam se približavao računaru. I prije nego što sam ga upalio, nemir se pretvorio prvo u zapanjenost, a potom je prerastao u parališući užas.

Sjetih se da je tutmez, koji mi je sinoć poslao friend request, uredno mrtav već pune četiri godine.

Unroll please @threadreaderapp