Thread by @elisbektas

Romančić o voziću

Večeras sam imao namjeru nešto vam drugo pripovijedati, ali kad već toliko volite zgode iz JNA evo ću vam ispričati priču u kojoj i njih ima. Za početak trebate znati da sam ja u JNA prvi put u životu ozbiljno slagao. Do tad sam lagao roditeljima, nastavnicima

i djevojkama, ali to su bile one bezazlene laži kojih se poslije sjećamo s nostalgijom i blagošću, pod uvjetom da ih se uopšte sjećamo. Ali kad sam prilikom ponavljanja zakletve kazao da ću oružjem braniti socijalizam, samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo i teritorijalni

integritet domovine ne žaleći da u toj borbi dadnem i svoj život, znao sam da sam izrekao jednu golemu, skoro metafizičku laž.
Ne kažem ja da se ne bih borio da mi je zapovjeđeno, pa i život dao ako bi ga uzimao neko jači, ali vala bih ga žalio i to tako silovito da to ne bi

moglo ostati neprimjećeno. Metafizička dimenzija te laži sadržana je bila u činjenici da tada nisam slagao poznato biće, već nekakav apstraktni entitet koji se zvao sistem, a sa njim i duhove koji noću lete kroz kancelarije Generalštaba i savezne skupštine, a slagao sam čak i

blaženopočivšeg maršala. U tom času u meni se javila slutnja da ću jednog dana postati pisac, jer sam upravo obavio najvažniju inicijaciju za jednog pisca i vjerujte mi na riječ da bih to davno postao, samo da sam još tad znao sva slova i da sam znao pisati ovako kao sad.

Nakon što uspješno slažete nekog tako ozbiljnog kao što je sistem, čitav svijet vam postane ozbiljniji, pa se tako onda i ponašate. Ja sam svoju ozbiljnost iskazivao tako što sam više volio bojeva gađanja od pripremnih gađanja na rednom broju jedan i dva i tako što prilikom

izlaska u grad nisam išao u kino gledati Grčke smokvice i Hopa-cupa u krevetu, već sam odlazio u jednu knjižaru blizu splitske pošte da pazarim poneko džepno izdanje. Moj ahbab Ljuba, ukoliko bi se zgodilo da upoznamo neke djevojke tokom tih izlazaka u grad, saopštavao bi im u

povjerenju i sa iskrenom zabrinutošću - znate, on čita knjige. To sa knjigama kasnije je postajalo sve gore, jer sam se znao uslijed čitanja prepustiti mašti a mašta nije ni najmanje preporučljiva za čeljad koja se svakodnevno susreće sa oružjem ali to nije tema ove pripovijesti.

Jedne sam subote tako kupio Vajldovu Baladu o tamnici u Redingu i evo se i sad sjećam koliko sam se radovao tom štivu, a kao dokaz te radosti prilažem činjenicu da i dandanas pamtim strašnu, a posve istinitu posljednju strofu te balade. Ona glasi ovako

svako ubija ono što voli
nek zna se što je i na čem
neko prezirnim pogledom
neko u laskanju sve jačem
kukavica to cjelovom čini
a hrabar insan mačem

Ta nam Vajldova balada, ako nekog to već bude zanimalo, govori o konjaniku kraljevskog gardijskog puka koji je svojoj slatkoj ženici, po osnovu optužbe za nevjerstvo, prerezao grkljan. Poslije se ispostavilo da je ta optužba bila posve neistinita, a ispostavilo se i da siroti

konjanik neutaživo voli svoju slatku i preklanu ženicu, ali to ga nije spasilo od pravedne kazne na vješalima. Sve to potaklo je Vajlda da u tu baladu metne i sljedeću strofu

slatko je plesat uz ćemane
ćuteći ljubav jaku
dok lutnja svira dok zvoni lira
plesat uz glazbu laku
al slatko nije plesati s dvije
noge što vise u zraku

Ja sam nekad negdje čuo da je ona montanjarska pjesma Još ne sviće rujna zora nastala na sličan, ali još upečatljiviji način, jer je navodno napisao vasojevićki žandar u noći pred pogubljenje zbog klanja svoje slatke ženice uslijed, opet neistinite, optužbe za nevjerstvo. Možda

to uopšte nije istina, ali mene ne bi začudilo i da jest, jer mi imamo još takvih primjera u narodnom stvaralaštvu da naša pjesma bude puno kraća i puno slikovitija od sličnog evropskog djela. Džaba Šekspiru to što je od Bandela ukrao Romea i Juliju i podario im golemu slavu,

veronski ljubavnici njegovi ni politi na ruke ne mogu našoj Merimi i našem Omeru. Ni to, međutim, nije tema ove pripovijesti, pa ćemo odmah preći na bitnu radnju ovog djela.
Mi smo u vojnoj policiji bili podvrgnuti čvrstoj stegi, što je i normalno, jer kako bismo mi osiguravali

sprovođenje vojne discipline ako sami ne služimo kao svijetli primjer. U sklopu te stege obavljale su se i česte smotre spavaonica i vojničkih kaseta. Ja sam u svojoj kaseti, pored skromnog i privremenog vojničkog imanja, držao još i nekoliko knjiga, te razne časopise o oružju i

vojnoj povijesti. Oficiri su sumnjičavo vrtjeli glavom kada bi vidjeli sadržaj moje kasete, ali nisu ništa govorili, sve dok mi jednog dana komandir čete, koji je bio pravi čovjek, drug i starješina, nije lijepo objasnio psihološki i ideološki osnov te oficirske sumnjičavosti.

- Slušaj, to što se ja drečim i bečim oči kad u nečijoj kaseti nađem Erotiku i Vroči kaj, to je zato što moram. Ali to je normalno. Ovo kod tebe nije normalno.
Meni je bilo nezgodno svom komandiru čete objašnjavati da ja ne zanemarujem hormonalne imperative, ali da meni za to ne

treba jeftina i niskoestetična pornografija. Tada sam još uvijek imao čistu mladenačku dušu te mi je za tu svrhu bila dovoljna mašta koju sam već spomenuo i povremeni izlasci u grad tokom kojih sam zagledao Čehinjice i njihova dupenca, slatka kao indijanci u Bobisu. Zato sam

obećao da ću i ja nabaviti neku golotinju za kasetu, makar onaj bezazleni časopis Dvoje ili barem zagrebački Start gdje je bilo dobrih pičaka i na duplerici i u tekstovima, jer je u to vrijeme Lazanski još uvijek pisao za taj magazin. Ni taj prijekor komandira čete i moje

obećanje nisu, međutim, tema ove pripovijesti, već jedna iznenadna smotra kaseta koja se zbila prije svega toga. U spavaonu je ušao jedan od komandira vodova, inače strog, pravičan i šutljiv poručnik, i stao je podjebavat vojnike kod kojih je u kaseti našao pornografiju. Ja sam

već bio spreman na njegovo sumnjičavo vrćenje glavom kad vidi sadržaj moje kasete ali mene taj poručnik, koji je također bio čovjek, drug i starješina, posve iznenadi time što iz ladice uze Vajldovu Baladu o tamnici u Redingu a onda me pogleda i, ne otvarajući knjigu, izdeklamova

svako ubija ono što voli
nek zna se što je i na čem
neko prezirnim pogledom
neko u laskanju sve jačem
kukavica to cjelovom čini
a hrabar insan mačem

Potom mi je tutnuo knjigu u ruke i otišao do sljedeće kasete u potrazi za pornografijom, ostavljajući me posve zbunjenog. Ja sam poslije toga dugo razmišljao šta bi jednog čovjeka, druga i starješinu sa činom poručnika moglo natjerati da napamet uči Vajldove strofe i ništa drugo

nisam mogao domisliti osim da on to čini potaknut neobičnim, a poučnim slučajem doktora Zarkova. Zločesti Ming zapovijedi da zarobljenom Zarkovu obrišu znanje i sjećanja iz mozga putem nekakvih čudnih zraka ali Zarkov se odupre tom neljudskom postupku tako što je u sebi recitovao

velika djela klasične književnosti i filozofije. Pa sam stoga ja pomislio da se i ovaj naš poručnik priprema za slučaj da bude zarobljen. Moram priznati da sam od tog časa i ja počeo silne stihove što sam ih znao napamet posmatrati kao šansu da nadmudrim dušmanina ukoliko me

nekim čudom zarobi, ali tokom rata sam shvatio da vam poznavanje književnosti može biti od koristi samo ukoliko vas zarobi zločesti imperator iz daleke vasione.
U tom splitskom bataljonu imali smo još jednog čovjeka, druga i starješinu, ali on je imao čin majora i za njega ne bih

smio ustvrditi da je čitao knjige. Ali zato mogu posvjedočiti da je volio glazbu i da se u nju razumijevao. On je bio pomoćnik komandanta za moralno-političko vaspitanje i stalno je proganjao vojnike zadužene za rad razglasne stanice, kritikujući ih što puštaju dekadentnu glazbu

poput Azre i Idola, umjesto, na primjer, Tereze Kesovije. A kad je ono bila balvan revolucija, pa mi dobili pravu uzbunu i u čarobno splitsko praskozorje se ukrcavali ko u kamione a ko u BOV-ove, moj ahbab Đorđe otrčao je na razglas i pustio Mančester, Ingland, Ingland. Poslije

ga je moralno-politički major zvao na raport, pa mu se unosio u lice evo ovako i pitao ga: ko te plaća?! I Ljuba i Đorđe i ja smo ubrzo poslije toga odslužili dug domovini i otišli iz Splita u svoje rodne gradove sa čvrstom namjerom da postanemo odgovorni društveni subjekti. Nadu

da ćemo tu nakanu i ostvariti hranili smo sviješću da smo u iskustvu imali sadržanu metafizičku laž, onu kad smo, ne gledajući nekog poznatog u oči, kazali da nećemo žaliti budemo li u borbi morali dati svoj život. Međutim, kao što obično biva, insan snuje a Bog određuje, pa sam

ja tako na fakultetu imao svog Renata, a udesilo se i da mi Tunjo održi prvo predavanje, te sam ja, zgađen i zgrožen onim što sam čuo na tom predavanju, odustao od ozbiljnosti i posvetio se Rubinovom vinjaku i razgovorima sa Renatom. Poslije sam nešto malo bio u nekakvom ratu, pa

sam još nešto malo radio sa nekakvim stranim oficirima malo pomalo gubeći svoju maštu. Kad sam posve ostao bez nje obreo sam se u Beogradu. Tamo sam se povremeno znao vidjeti sa svojim ahbabom Đorđem pa smo jednom otišli do zgrade CK na Ušću koja je tad već bila posve obnovljena,

sa brzim liftovima u kojima su stajali liftboji u tamnim uniformama. U namjeri da stignemo do restorana na vrhu, ušli smo u jedan od liftova kojem do vrha treba dvadesetak sekundi. Nismo obraćali pažnju na liftboja, već smo pričali nešto o nečemu, ali onda je liftboj kazao: pa vi

ne znate ni pozdraviti, momci. Mi smo pogledali u liftboja koji je imao nekakav nostalgičan i tugaljiv, a opet topal i dobroćudan osmijeh na licu. Moj ahbab Đorđe prvi se snašao i jednako toplo i dobroćudno pozdravio liftboja, ali ja sam barem još jednu sekundu stajao posve

zbunjen kao i onog splitskog dana kad mi je poručnik, koji je bio čovjek, drug i starješina, tutnuo Vajlda u ruke nakon što je odrecitovao jednu strofu ne gledajući u knjigu. To ne treba da vas čudi, u uniformi liftboja stajao je upravo taj naš poručnik. Onda sam se i ja srdačno

pozdravio s njim, ali mu nisam rekao baš sve o sebi. Ne zato što bih imao šta kriti, već me bilo stid kazati mu da sam u međuvremenu dobio malo veći čin od njegovog, a znao sam i ponekom generalu održati predavanje tu i tamo. Ja bar nisam slušao Tunju četiri godine, te tako nisam

imao opravdanje da kukam što nisam postao profesor marksizma, ali sam se sneveselio razmišljajući o tome kako se mora osjećati insan koji je četiri godine išao na VAKoV i učio vojni zanat, a sad voza lift gore-dolje i to ne po vlastitom nahođenju, već po volji putnika.

Nedugo poslije toga moj ahbab Đorđe spremao je neku predstavu za teatar, pa mu je trebala poveća metraža jakog bijelog blatna. Slučajno se sretnemo u gradu, a on mi veli - hajd sa mnom da tražim bijelo platno, pa ćemo poslije na piće. Ja nisam imao ništa pametnije raditi tog dana

pa rekoh - hajmo tražit bijelo platno ko Biljane, kad smo već toliko pali kurcu za uši da ne možemo tražit zlatno runo. Negdje na Novom Beogradu našli smo veliku radnju gdje se prodavalo platno, pa uđosmo u nju, a unutra nas dočeka golemo iznenađenje. Poslovođa u toj radnji bio

je jedan naš drugar iz Splita, pa smo se međusobno obradovali, a drugar nas je odveo u kancelariju i izvadio flašu izvrsne rakije ispod stola. Taj je drugar inače bio malo slabačak i bolešljiv, pa nije išao s nama na vježbe na kojima smo učili kako nečujno priklati dušmanskog

stražara-osmatrača, kao da je slatka i mila ženica, kako na juriš zauzeti dušmanski bunker i još neke slične, naizgled čudne a ustvari veoma korisne vještine. Umjesto toga on je sjedio u magacinu školskih sredstava i izdavao nam ćorke i topovske udare za naše vježbe.

Onda je Đorđe našem drugaru objasnio kakvo mu platno treba, a naš je drugar kazao da ima upravo takvo platno i to u potreboj količini. Onda je Đorđe rekao da platno bude pripremljeno, jer će popodne doći kombi iz teatra da to preuzme. Onda je naš drugar kazao da to ne dolazi u

obzir, jer njemu Đorđe nije svako, a radnja ima svoj kombi, pa je pozvao magacionera da mu izda nalog za platno. I to ga je pozvao veoma autoritarnom glasom, što je meni bilo smiješno, jer taj naš drugar ne samo da nije učio komandovati, već nije bio ni čest receptor komandi.

Onda se na vratima kancelarije pojavio proćelavi magacioner i kazao - izvolite šefe, a ja sam sebi u njedra kazao - e do kurca. U prašnjavi mantil tog magacionera utislo se nekad čvrsto i vretenasto tijelo majora iz Splita, onog što je volio Terezu Kesoviju više od Azre i Idola i

što je Đorđa pitao - ko te plaća?!
Biću iskren pa priznati da me prizor moralno-političkog majora prekrivenog magacinskom prašinom nije sneveselio, jer ako su pješadijski poručnici svojevrsna proizvodna, što će reći proleterska avangarda u vojsci, onda su moralno-politički majori

eksponenti birokratskog etatizma, te rakrane svakog naprednog društva. Nedugo nakon poučnog slučaja u trgovini na Novom Beogradu Đorđe me zove i pita: jesi li za šetnju i piće na Tašmajdanu? U Begradu i inače teško da možete uraditi nešto ljepše nego u akšam prošetati Tašmajdanom

i popiti piće tamo a kamoli kad ste u društvu dragog ahbaba. Đorđe je poveo i svoju prelijepu i krupnooku djecu, koja su iskazala nepokolebljivu želju da se provozaju na voziću u parku. Desetina sitne djece nestrpljivo je čekala da se završi prethodna vožnja, pa da se oni ukrcaju

na možda i najbajkovitije prevozno sredstvo kojim će se voziti u životu. Onda je simpatični i dežmekasti čikica zaustavio vozić i sa njega su roditelji poskidali svoje potomstvo i taman kad sam pomislio da će nastati stampedo skoro obligatoran u domaćem putničkom transportu,

simpatični i dežmekasti čikica kazao je tihim, ali kao bidon vina punim glasom - polako deco, ima mesta za sve, najvažniji je red.
Ne znam jel za to zaslužniji sadržaj njegovog obraćanja ili boja njegovog glasa, ali djeca kao hipnotisana poslušaše simpatičnog i dežmekastog čikicu

i sama stadoše u red, te bez graje i guranja popuniše vagonete. Đorđeva djeca, valjda stoga što su bila najljepša tog tašmajdanskog akšama, dobiše malo protekcije od simpatičnog i dežmekastog čikice, koji ih smjesti ni više ni manje nego - u lokomotivu. Onda je vozić krenuo na

svoje uzbudljivo putovanje bespućima djetinjstva, a Đorđe i ja smo zapalili duhan. Simpatični i dežmekasti čikica stao je na samo dva koraka od nas, te mu ja, krajnje dobronamjerno, rekoh - eh, odmah se vidi šta je iskusan željezničar koji znade da nema razlike između vozova.

Simpatični i dežmekasti čikica me pogleda smiješeći se ali mu sjenka nekakve sjete preleti licem toliko brzo da sam je jedva uspio uočiti. Nisam ja nikakav željezničar, mladiću moj, kaza mi kao da se pravda, već pukovnik, komandant mehanizovane brigade. A na ovo me muka naterala.

Onda malo zašuti pa dometnu - ne znam ja ima li razlike između vozova i kakva je, ali znadem da između dece ne bi smelo biti razlike... Ali eto, ipak je ima... Takvi smo i šta se tu može.
Slutnja koja se začela skoro dvadeset godina ranije, kad sam ono metafizički slagao da neću

žaliti budem li u borbi morao dati svoj život, slutnja da ću jednog dana postati pisac, tog je tašmajdanskog akšama pretočena u čvrstu i nepokolebljivu odluku. Ako sam već napustio vojsku, vala neću vozati čeljad liftovima, prenositi bale platna i ukrcavati djecu na voziće.

Radije ću vozati čitaoce, prenositi značenja i ukrcavati svoja sjećanja u dane što su mi preostali, baš kao djecu u vozić na Tašmajdanu.

Unroll please @threadreaderapp