Thread by @elisbektas

Bionova priča

Tezej zakorači u lavirint držeći u desnoj ruci mač od riblje kosti, a u lijevoj kalem na koji je bio namotan purpurni konac. Lavirint je sačinjen tako da zbuni čovjeka koji slijedi svoj razbor, kazala mu je sinoć ljupka Arijadna. Konac je postojaniji od razbora,

slijedi njega.
Nakon jedanaest skretanja, od kojih su četiri bila lijevo, a sedam desno, pred Tezejem se ukaza prostrana, bakljama osvijetljena odaja, skromno namještena za svakodnevni boravak. Na drugom kraju odaje bio je krevet na kom se meškoljilo golemo, nezgrapno tijelo.

Mladić sa mačem od riblje kosti u ruci načas požali što nije ponio i toljagu koju je uzeo od mrtvog Perifeta, a potom oprezno krenu naprijed. Tijelo na krevetu okrenu se na drugi bok, a potom se poče pridizati. Tezej uzdrhta od gađenja i zaprepaštenosti prizorom koji je ugledao –

izobličena glava pretapala se sa ramenima, ispod kojih su se nadimale deformisane grudi. Stomak i noge tog bića bjehu, međutim, normalni.
Tezej se zaustavi na četiri koračaja od kreveta. Glava mu je ružnija od glave ubijenog vola, pomisli.
- Minotaure, došao sam da naplatim dug.

- Zašto me zoveš tim imenom? Moje ime je Leuk - od teškog disanja skoro nerazgovijetno reče spodoba.
- Kako si stigao ovamo? Došao si da mi budeš drug? Ili si glasnik?
- Ne, Minotaure, došao sam da naplatim dug jednom zasvagda.
- Kakav dug? Ne sjećam se nikakvog duga... Istina,

Fedra mi duguje dvije školjke otkad sam je pobijedio u igri pogađanja, ali to je bilo jako davno. A mislim i da me je pustila da pobijedim, da se ne bih rastužio... Jesi li vidio Fedru napolju?
Čime je ubio tolike ljude, pitao se Tezej. Krupan je, ali ruke mu nisu snažne, a ovdje

nema nikakvog oružja.
- Minotaure, više ti nećemo slati mladiće i djevojke. Ja sam Tezej, sin vladara atinskog i danas ću okončati užas koji nam priređuješ.
Mladić podiže mač i koraknu naprijed. Leuk, ne ustajući, povuče tijelo unatrag i ruke podiže do lica. Svjetlost koja dolazi

od baklji bila je titrava i varava, pa se Tezeju načas učini da mu se Minotaur izruguje. Potom je ugledao suze koje su oblivale naborane obraze i miješale se sa slinom iz usta i nozdrva.
- Tezeju, ne plaši me tvoj mač. Plačem, jer si me podsjetio na moju nakaznost. Ovdje nema

ogledala, ali ti si toliko lijep da si iz sjećanja dozvao sliku moje nakaznosti. Fedra je jednom ovdje zaboravila svoje ogledalo. Te noći, kada je otišla, prvi put sam plakao...
Tezeju se usta osušiše, a u udove mu se uvuče slabost kakvu dotad nije poznavao.
- Ti si lijep, ja sam

ružan, a smrt je iznad ljepote i ružnoće. Ne, ne plašim se tvog udarca. Evo, neću više plakati. Zašto nam ne natočiš po vrč vina...? Ja ne smijem da pijem jako vino, pa imam samo razblaženo, ali svakako će nas osvježiti.
I dalje šuteći, Tezej priđe kamenom stolu i nasu dva vrča.

Točio je lijevom rukom, jer je u desnoj držao mač od riblje kosti, zbog čega je prosipao vino. Osjetio je stid zbog nespretnosti koja ne priliči budućem vladaru ili zbog toga što se bavi poslom koji obavljaju sluge. Jedan vrč prinio je Leuku, a potom se vratio po drugi i sjeo na

izrezbarenu stolicu od tisovine.
- Minotaure ili Leuče, kako tražiš da te zovem, šta si učinio sa mladićima i djevojkama koje ti je Atina slala svakog proljeća?
- Umoran sam i dugo nisam razgovarao sa ljudskim bićem. Ti me zbunjuješ. Sačekaj da se prisjetim, pa ću ti kazati koga

sve poznajem. To je samo nekoliko ljudi, a među njima skoro da i nema mladića i djevojaka... Molim te, prinesi mi grožđe, gladan sam.
Leuk ponovo leže na bok i prionu na grožđe, hropćući i balaveći. Potom sa obje ruke, jer su mu šake bile nezgrapne, uze vrč i poloka vino poput

kakve životinje. Tezej se prisjeti po kakvoj je zadaći došao, ali to ništa nije značilo – stomak mu je otežao, kao da je bio napunjen uljem i pijeskom, a iz udova mu je iščilila sva krepkost. Htio je da ne gleda u čudovišno i izobličeno lice pred sobom, pa ipak, uprkos gađenju,

nije mogao da odvoji oči od njega. Natekle i kvrgave prste Leuk je povremeno prinosio glavi i prebirao po njoj, vadeći komade nečistoće i gnoja iz ušiju, nozdrva i usta. Od toga se atinskom princu povraćalo.
- Androgej mi je pričao o tvojoj Atini, a ja sam volio da ga slušam.

Androgej je bio lijep poput tebe, Tezeju. Prema meni je obično bio grub i podsmijevao se mojoj ružnoći, ali nekoliko puta me je posjetio ovdje i pričao mi o svojim pobjedama na atinskim igrama. Divio mu se čitav Krit, ali njemu je to bilo nedovoljno, pa je dolazio i po moje

divljenje. Pretvarao sam se da mi je njegovo razmetanje milo i zanimljivo: on je za mene uvijek bio mlađi brat... Onda mi je Fedra donijela vijest da su Atinjani uzeli život Androgeju.
- Androgej je pravedno kažnjen; uvrijedio je naše bogove.
- Sada to više nije bitno. Ako je i

uvrijedio vaše bogove, učinio je to jer je zaboravio da ih ne smije vređati. Lijepi ljudi uvijek zaboravljaju važne stvari... Imao sam još braće i još jednu sestru, ali njih se ne sjećam dobro. S njima sam se kao dijete igrao, a poslije su me zatvorili ovdje zbog moje ružnoće.

Tezej je postajao zbunjen. Činilo mu se neprirodnim da iz tako nakazne glave dolaze skladne i razborite rečenice. Sam Tezej nije bio tako dobar u kazivanju, ali je imao lijep glas kog su drugi mladići rado slušali, ma šta da je govorio. Sutra budi mudar i oprezan, Tezeju,

govorila mu je sinoć lijepa Arijadna. Minotaur je lukav, njegov otac je moćni Posejdon, a učitelj mu je bio Diodot sa Samosa, koji je vidio i Khem i Persiju i koji je znao mnoge tajne. On je zlo čudovište koje se svake godine hrani sa četrnaest mladića i djevojaka, jer mu je

hrana koju mi jedemo neukusna. Tezej do sada nije vidio ni zla, ni lukavosti, ali se silio da upravo u njihovom odsustvu prepozna dokaz njihove prisutnosti. Leuk ga je posmatrao slabovidim očima i ždrokao svoje grožđe.
- Mada nisam vidio bogzna šta od spoljnog sveta, Tezeju, ipak

znam mnoge stvari. Njima me je podučavao moj dobri Diodot. On je bio rob mome ocu, a prije nego što je dopao sužanjstva služio je kao izaslanik samoskog kralja. Vidiš li one okove tamo? Moj otac ga je držao sputanog, jer je Diodot znao da u ovom lavirintu, osim moje samoće i moje

nakaznosti, ne postoje druge tajne... Ali, zašto ti šutiš? Hajde da razgovaramo, molim te.
Tezej je i dalje šutio. Premda je odaja bila ugodno zagrijana zdjelama punim užarenog ugljevlja, činilo mu se da kameno zdanje lavirinta postaje sve hladnije. U uglu odaje primjeti zahod od

tesanog kamena. Ode tamo i isprazni mjehur isprekidanim mlazom. Osjećao se glupo.
- Hoćeš li još vina i grožđa, Leuče? Sada ti mene zbunjuješ i ja više ne znam da li si ti taj koji plete mrežu zablude oko mene ili sam došao ovamo već ogrnut plaštom zablude.
- Kakve zablude,

Tezeju? Zabluda izvire iz očekivanja. Šta si očekivao da ćeš ovdje naći?
- Došao sam vjerujući da ću ovdje zateći čudovište kojem moj grad već dugo plaća užasan danak. Došao sam da okončam tu pokoru, ubijajući čudovište kao što je dijete Apolon ubilo zmaja. Umjesto čudovišta,

vidim tebe, bolesnog, nemoćnog, izobličenog... Ali ti si toliko ružan da nužno moraš biti zao.
Leuk ga je pažljivo slušao.
- Ipak, ja sam već ubijao zle ljude. Ali njihove riječi nisu bile poput tvojih, to su bile riječi koje ubicu učvršćuju u namjeri da izvrši svoje djelo ili

koje opravdavaju učinjeno...
- Ne muči sebe, Tezeju, iz mene život svakako izlazi uz golemu muku. Ako me ubiješ, odavde ćeš iznijeti moju zahvalnost. Ali ćeš iznijeti i jednu laž... dodade Leuk nakon kratke stanke.
Neobičan, šuštav zvuk koji se pojačavao odbijajući se o zidove

hodnika privuče Tezejevu pažnju. Mladić spusti ruku na mač i upilji se u tamu iza vrata: hodnici, naime, ne bjehu osvijetljeni.
- To je samo Bion, moj dobri pas. Ponekad luta hodnicima i plaši štakore. Daj mu zalogaj mesa i pomiluj ga i on će te zavoljeti.
Na vratima se pojavi

ogroman dvobojni molos. Prišao je Tezeju na nekoliko koračaja i ispitivački ga posmatrao, iskošene glave.
- Ne plaši se, Bion je molos, na sličan način kako sam i ja ljudsko biće. Dobio sam ga na dar od Fedre. Od njega možeš puno naučiti; on se nikada nije izgubio u ovom

lavirintu, jer ne slijedi ni zablude, ni očekivanja, već samo svoju razigranu ćud... Molim te, daj mu zalogaj mesa, ja sam odveć slab da stanem na noge.
Tezej priđe stolu i otkide parče mesa; Molos ga je slijedio, teško dišući. Vratio se na stolicu i spustio meso kraj nogu, ali

pas ga nije htio ni dotaći. Tezej podiže meso, koje tada pas halapljivo pojede iz njegove ruke.
- Prije Biona imao sam kučku Nereju. Ona je bila kritski gonič, lijep i pametan pas, ali se plašila lavirinta... Jednom me je ugrizla iz čista mira i otrčala u hodnik, a poslije se

nije vratila. Nedostajala mi je, ali nikada nisam poželio da se vrati. Ne zato što mi je načinila ovaj ožiljak, već zato što je ovdje bila tužna... Bion je drugačiji, on je ovdje srećan. Valjda stoga što ne pozna svoju istinsku prirodu.
- Ja imam mnogo pasa, ali ne dam im da uđu

tamo gdje obitavam. Psi su prljave životinje.
- Tezeju, rekao si da si sin atinskog kralja. Tamo gdje ti obitavaš ulaze mnoge prljave životinje. Psi u palati tvoga oca svakako ne bi bili srećni.
- Leuče, to što je moćni Posejdon tvoj otac ne daje ti za pravo da vrijeđaš moga oca.

Kralj Egej je vrstan čovjek, najbolji među najboljima.
- Nisam ni govorio o tvom ocu, Tezeju. Androgej mi je pripovijedao o njemu i znam da je on čestit kralj... Ali otkuda ti to da je Posejdon moj otac?
- Tako se priča.
- Mnogo toga se priča, Tezeju. Posejdon nije moj otac, a

reći ću ti i zašto: Posejdon ne postoji.
Tezej uzdrhta.
- Ja ne umijem da zborim lijepo i jasno kao Diodot, ali i sasvim prostim riječima se može kazati da Posejdon i Zevs nisu nikakvi bogovi.
Lavirint, pomisli Tezej. On je načinjen tako da se poigrava ljudskim duhom i u njemu

odista izgleda kao da bogovi ne postoje. Kad izađem odavde prinijeću žrtvu Divu i Posejdonu.
- Leuče, ti si zatočen ovde i zato ne možeš znati kakav je svijet napolju. A ja ti kažem da je on tako čudesan, da ga niko osim bogova nije mogao stvoriti.
- Ti ne razumiješ o čemu

govorim, Tezeju. Bog je izvan pojava i njihove količine. On je jedan, a jedan nije broj. Jedan je Sve koje izvire iz Ničega. Bog koji se može brojati, to je glupost; tome smo se Diodot i ja često smijali.
Pas se podiže i otrča u hodnik. Tezej ustade da natoči vino.

- Svijet bogova kojima su ljudi dali imena, to je samo pripovijest kojom se čuvaju od grozote noći i od samoće. Zato što su im noći i samoća tako teški i iskidani, trebaju im ti i takvi bogovi.
Leuk se nakašlja, skoro se gušeći. Gust i taman sadržaj pluća slivao mu se borama i

sjecima oko usta koja su jedva hvatala dah. Rukom pokaza da želi vina i Tezej mu napuni vrč.
- Moja noć i moja samoća su vječne. Tu nema ničega što bi stajalo između mene i istine. Ti, Tezeju, misliš da sam ja ovdje zatočenik. Možda i jesam, ali na tom zatočeništvu sam zahvalan

svom ocu. Kao dijete sam bio nezgrapan, slabovid i ružan. Otac i majka mi nisu pružali nikakve nježnosti, a naposlijetku se dosjetiše kako da me sklone, ujedno snažeći svoju vlast: proglasili su me čudovištem, kojeg se plaši čitav Krit. Ipak, ponekad pomislim da je u njihovom

činu bilo i neke čudne ljubavi: čak i ovako nakazan, ja sam ipak njihovo dijete...
- Mora da si strašno nesrećan, Leuče.
- Nisam srećan, to je istina. Ali nisam ni nesrećan. I sreća i nesreća uvenu kada je neko dovoljno dugo sam... Ja sad moram da otpočinem, grudi me bole i

umoran sam. Ti se okrijepi hranom. Molim te da ne odeš, želim da još razgovaramo.
Leuk se sklupča na svom ležaju i uskoro poče škripavo i otegnuto disati. Tezej osjeti da je ostao neporecivo sam. Težak vazduh unutar kamenog zdanja izobličio mu je sjećanje čak i na najsvježije

događaje. Dohvatio se trpeze, ali hrana mu nije prijala; tek nekoliko zalogaja s mukom je uspio protjerati kroz grlo.
U tom trenutku ustati i otići – on, Tezej, budući vladar atinski – nije mogao. Došao je na Krit da učini podvig i da pogubi Minotaura. Umjesto toga, Leuk je pred

njim, nemoćnim, pogubio njegove bogove. Poželio je da se Bion vrati – pustoš odaje bila je obespokojavajuća i nepodnošljiva. U istom trenu Bion se odnekud iz dubine hodnika stvori pred njim. Čovjek i pas, licem u lice, nepomični, bili su centar jedinstvenog zakrivljenog prostora

i vremena: kada se jednom pomjere, prostor, vrijeme i priča će se razdvojiti i krenuti zasebnim smjerovima.
Tezej nije osjećao glad, a unutar kamenog zdanja sunce nije dopiralo, pa nije imao čime da odmjeri protok vremena. U jednom času Bion se podiže sa poda i priđe ležaju na

kom je ležao Leuk. Bion iz grla pusti zvuk nalik na uzdah i stavi šapu na rub kreveta, uz Leukov potiljak. Tezej priđe da probudi spavača - stavio mu je ruku na rame, shvativši da dotiče još uvek toplo truplo.
Da, ali ipak nema svjedoka, pomisli Tezej, stežući u desnoj ruci mač

od riblje kosti. Da, lijepi ljudi uvijek zaboravljaju važne stvari, pomisli Bion, stežući čeljusti na kojima su mišići jedva primjetno podrhtavali.
Tezej izađe iz lavirinta, noseći na ramenu vreću od kostrijeti u koju je utrpao Leukovu glavu sa jednim zatvorenim i jednim napola

otvorenim okom. To nezatvoreno oko ga je uznemiravalo, pa je truplo pokojnika okrenuo potrbuške da bi mogao otkinuti dokaz svog podviga. Bio je umoran – mač od riblje kosti nije se pokazao podesan, a bronzanim nožem prerezati zadriglu vratinu težak je posao. Bion ga je slijedio

do posljednjeg vinograda. Ugledavši na žalu biremu sa tamnim jedrima, pas se okrenu i nestade. Tezeju vreća od kostreti postade lakša.

...

Jedne novembarske večeri 1587.godine, u kojoj užareno ugljevlje nije moglo da zagrije ukočena stopala, Mordechai Meisl, praški Jevrejin za

kojeg se govorilo da nehotice od talira pravi dva, čitao je prvi svezak Apolodorovih pripovijesti, tražeći u njemu ključ za bolje razumijevanje Ovidijevih Metamorfoza. Meislova lijepa i bolešljiva supruga već je otišla u postelju, pa mu je društvo pravila bijela pudla,

nezainteresovano čupkajući krajeve zavjesa. Njih dvoje ponekad su u časovima iza ponoći razgovarali o dogodovštinama sa praških ulica, naročito sa tržnice, ali pudla ga večeras prenerazi, ispričavši mu priču koja se stoljećima prenosi od gubice do gubice u psećem svijetu.

Mordechai Meisl je te noći, ležeći kraj svoje usnule supruge, mislio o tome kako je nezahvalno pokloniti povjerenje bilo jednom Ovidiju, bilo jednom kritskom molosu, a jutrom se digao, obukao svoj tamnozeleni kaftan i otišao na tržnicu da od talira pravi dva, pa čak i tri...

Unroll please @threadreaderapp