Thread by @elisbektas

Točak

U kasno proljeće što u mladom čovjeku budi nemir i glad koje sredovječan ne može opisati, jer ih više ni u sjećanju nema, vozili smo se prijatelj i ja, jedva dvadesetogodišnjaci, onim paganskim putem od Stoca ka Čapljini, žureći da stignemo na rani večernji voz kojim sam,

uz malo sreće, još isti dan trebao stići kući. Kao da je slutila da ćemo se uskoro rastati i da će mnoga proljeća proći prije no što se opet sretnemo, ona i dalje paganska, a ja kao tragač za valjivom granicom između blagorodne i opasne sumnje, Hercegovina učini jednu od svojih

sitnih i svakog zla lišenih pakosti, natjeravši točak na fići prijateljevog oca da uz dramatičan zvuk ispusti dušu upravo ispred umobolnice u Domanovićima. Vrijeme potrebno za zamjenu točka ne bi me spriječilo da stignem na voz, jer smo ga mogli otkinuti od vremena predviđenog za

oproštajno piće u Čapljini, ali u fići, koji je prijateljevom ocu uglavnom služio za obilazak vinograda i bašče na Radimlji, nije bilo ni rezervnog točka ni dizalice. Suviše mladi i bezbrižni da bismo takvoj, skoro komičnoj, zgodi dopustili da postane problem, izašli smo iz auta

i zapalili po cigaretu, smijući se i birajući mjesto uz cestu gdje ćemo ostaviti auto prije nego što odemo potražiti telefon i, što je još važnije, kafanu u kojoj se može popiti lozovača. U tom se času iza oleandera u krugu umobolnice pojavi izduženo i čvornato lice kojem je

starost bilo nemoguće odrediti, i na kojem su se, poput čarobnih kubeta u orijentalnim bajkama, prevrtala i skakutala dva užarena oka što su mijenjala boju od abonosa do purpura i natrag i što su skakutala sa lijeve na desnu i sa desne na lijevu stranu, a ispod lica se pomoliše

i dvije čvornate šake. Kada su se šake čvrsto uhvatile za baroknu rešetkastu ogradu, lice iznad njih se iskezi, a oči se načas zaustaviše i ostadoše tako dok je iz nacerenih usta tekla sljedeća tirada, prekidana nekoliko puta nakratko, tek koliko je jeziku potrebno da pokupi

pljuvačku nakupljenu po uglovima usana

ima čeljadi koja se mijenjaju i to prilično korjenito a neki među njima bogami ništa drugo i ne rade pa bi zbog takvih bilo korisno uvest običaj da čovjek prije smrti označi koju od njegovih metamorfoza valja ožalit a u nedostatku tog

podatka da se oplače ona koja je najpotpunije umrla te tako ne bismo gubili vrijeme na neiskreno tugovanje al treba znat da ima međutim i čeljadi koja se nikad ne mijenja pa čak ni u šali i takve ne treba žalit kad umru već kad se rode i još bi im valjalo kakvu taksu na zrak

zaračunat i samo zbog te takse mene drže ovdje jer znaju da bih je ja jedini umio proračunat a kad se taksa proračuna onda nema nazad druže i zato mi ne daju napolje jer su svjesni da se svaka greška može ili prikrit ili popravit samo s taksom nema šale odnosno ima ali onda ode

sve u materinu a ne shvataju da će u materinu svakako sve otić jer sam ja već proračuno tu taksu mada mi ni olovku nisu dali al sam ja brojao guštere za jedinice sljepiće za desetice i poskoke za stotice i sad nosim proračun u glavi samo me boli glava drugovi i to strašno boli pa

sam mislio ako biste vi htjeli uzet proračun pa ga odnijet drugu džemi a on će ih natjerat da ga usvoje i da počnu naplaćivat takse za ove što se nikad ne mijenjaju pa neće sve otić u materinu a mene više neće boljet glava nit će me boljet oči a bogami znaju boljet kad njima

bušiš točkove pa makar i na fići

Tek kad je izduženo i čvornato lice nestalo iza oleandera koji se preplitao sa baroknom rešetkastom ogradom umobolnice, prijatelj i ja se usudismo baciti već uveliko dogorjele opuške. Bez riječi smo prošetali do gostionice malo dalje niz cestu, u

kojoj ne samo da su posluživali lozovaču, već su se gosti i telefonom mogli poslužiti. Tako sam, mimo vlastite a po volji Hercegovine, u Stocu proveo još jednu noć i tek sutradan uhvatio podnevni voz iz Čapljine. Na sitnu i svakog zla lišenu pakost Hercegovine odgovorio sam istim

takvim nestašlukom i na blagajni željezničke stanice kupio povratnu kartu, prevarivši Hercegovinu i natjeravši je da me odano i uzalud čeka mnoga proljeća. A kada sam se jednoga dana iznenada opet pojavio tu, ona je već bila izgubila nadu i više me nije čekala s osmijehom na

usnama, pa čak ni sa suzama na obrazima, već sa licem luckasto nacerenim koje je imalo nekakve gadne tikove i na kojem su oči stajale nepomične i ugasle.
Čitava ova zgoda po svoj prilici nema nikakvog značenja ni značaja, niti se iz nje može izvući neka pouka.

I zaista nije nikakva pouka sadržana u mom uvjerenju da je bilo mudrije obnoviti umobolnicu u Domanovićima, nego Stari most u Mostaru. A Allah najbolje zna.

Unroll please @threadreaderapp