Thread by @elisbektas

Dječak koji je volio kvizove

Jesam li ja vama, draga djeco, pričao o onom što je volio kvizove kad je bio dijete, tako kao vi sada? Nisam? E pa sad ću vam ispričati priču o njemu, a vi pažljivo slušajte.
Bio jednom jedan dječak koji je volio učiti. I to ne samo školski program,

već i sve drugo što mu se nudilo za naučiti, a život, naročito dok smo mladi, velikodušno nudi puno toga. Taj je dječak u školi imao sve petice, ali to ga nije ispunjavalo naročitom radošću. Mudra je glavica znala da je to njegova zadaća i da se to od njega očekuje, pa za dobre

ocjene nije tražio pohvale i nagrade od roditelja. Ali zato je strašno volio kvizove, a najdraži među njima bila je Kviskoteka što je vodio onaj simpatični a dosadni Oliver Mlakar.
Četvrtkom bi taj dječak požurio da što prije uradi domaću zadaću, jer je taj dan na prvom programu

išao njegov najdraži kviz. Sjeo bi sa roditeljima ispred TV prijemnika a u rukama bi držao svesku i olovku jer je volio tako se takmičiti, za svoju dušu. I mora se priznati da je uglavnom bio bolji od takmičara u studiju koji su se znali zbuniti od treme i od Mlakarove harizme.

Dječakovim je roditeljima sve to bilo pomalo dosadno, ali oni to nisu pokazivali, već su hinili da dijele radost sa svojim milim djetetom, tako marljivim i pametnim. Kada je malo poodrastao, roditelji su ga čak počeli nagovarati da se i sam prijavi na kviz, ali dječak je bio

strašno stidljiv i crvenio je od same pomislio da bi ga putem TV prijemnika mogli gledati neki nepoznati ljudi u nekim udaljenim krajevima domovine.
Taj je dječak i inače bio stidljiv i nije se puno družio sa drugom djecom poslije škole i u komšiluku. Njegovo najmilije društvo

bile su knjige, a među knjigama enciklopedije i leksikoni. Djevojčice iz škole privlačile su mu pažnju kao i svim drugim dječacima njegove dobi, ali on o tome nije volio puno razmišljati i uglavnom se crvenio kada bi se o toj temi povela riječ. Izuzev na satovima tjelesnog odgoja

sportom se nije bavio, što je bilo pomalo čudno jer je ovaj dječak bio prirodno jak i spretan, ali je izgledalo kao da se te svoje prednosti nekako stidi i nastoji da je prikrije pred vršnjacima.
Takav je ostao i kroz čitavu srednju školu, u kojoj su se nastavnici još dugo sa

uzdasima sjećali kakvog su izvrsnog đaka imali. Onda je upisao fakultet i taman kad je počeo malo izlaziti iz te svoje štreberske ljušture, izbio je rat. Taj dječak, koji više nije bio dječak, već stasali mladić, preko noći se promijenio, postao je nekako odlučniji i zreliji.

Prijavio se u dobrovoljce i ubrzo se nametnuo svojim znanjem, hrabrošću i staloženošću u opasnim situacijama. Nije prošlo puno, a njegove su sposobnosti uočene i on postade zapovjednik male udarne jedinice, kojoj su povjeravani najteži zadaci. Neko bi kazao da je to specijalna,

neko drugo da je to paravojna jedinica, ali momci iz nje voljeli su o sebi misliti jednostavno kao o zajebanim momcima s kojima nema puno šale.
Zapovjednik jedinice imao je neobičan hobi kroz koji se moglo sagledati da je ostao vjeran svojoj dječačkoj ljubavi, što će reći

kvizovima. Kad bi nakon akcije u bazu doveli zarobljenike, on bi ih predao nadređenom zapovjedništvu, ali bi sebi uvijek ostavio četvoricu. Sad se vi, draga djeco, pitate zašto baš četvoricu. Pa iz dva razloga. Prvo, zato što nikako nije mogao podnijeti ideju da zadrži četvericu,

a drugo, zato što su mu upravo četvorica bila potrebna za njegov hobi.
Zapovijednik bi onda svom zamjeniku naložio da glumi Olivera Mlakara, zapovjednici desetina bili su komisija sa zadatkom garantiranja regularnosti takmičenja, a četvorica ustrašenih zarobljenika bili su

takmičari u kvizu. Bio je to pravi pravcati kviz, sa svim igrama što ih je imala i ona Kviskoteka što je išla četvrtkom na prvom programu.
Publika je bodrila natjecatelje, koji su se u prvoj igri borili da dobiju Kviska. Kvisko je ustvari bio školska protivpješadijska

rasprskavajuća odskočna mina, a natjecatelji su ga mogli koristiti u nastavku kviza da udvostruče bodove. Kako je kviz odmicao, tako je i atmosfera postajala zabavnija i opuštenija. Pobjednici pojedinačnih igara nagrađivani su aplauzima, a utješne aplauze dobijali su i oni čije

znanje baš i nije bilo na visokom nivou.
Kviskoteka je završavala najzanimljivijom igrom - pitanjima i odgovorima. Odgovori na dvadesetčetiri pitanja iz općeg znanja mogli su stubokom izokrenuti dotadašnju situaciju na ljestvici. Prije te igre, zamjenik zapovjednika, koji je

glumio Olivera Mlakara, objasnio bi natjecateljima da ovaj kviz ustvari nije samo za zabavu i da oni ustvari igraju za vlastite živote.
Natjecatelji bi u početku pomislili da se voditelj šali, ali ozbiljna lica publike očas bi raspršila takvo ubjeđenje, posve neutemeljeno.

Pitanja su se redala, a natjecatelji, do maločas nerazdvojni drugari, sa mržnjom su gledali jedni u druge i nastojali da skupe što više bodova i tako se izbore za najveću dragocjenost što je insan može imati, za vlastiti život.
Na kraju kviza voditelj bi objavio rezultate

čitajući imena natjecatelja i broj osvojenih bodova. Čitao je otpozada, započinjući sa najslabije plasiranim natjecateljem. Kako bi pročitao koje ime, tako bi nesrećnika dvojica dograbila ispod miški i izveli ga napolje, gdje bi mu bez ikakvog objašnjavanja presudili kuršumom iz

pištolja u potiljak.
Nakon što bi trojica gubitnika otišla sa pozornice, na njoj se odvijala scena koja se uvijek ponavljala na isti način. Zamjenik zapovjednika bi pročitao ime pobjednika i broj bodova što ih je ovaj osvojio, a onda bi dvojica vojnika prišla slavodobitniku i

dograbili ga ispod miški da ga vode napolje. Pobjednik, koji je čitavih nekoliko časaka bio ubijeđen da se izborio za vlastiti život, samo bi poblijedio i mucajući upitao
- Ali... što mene...
Zapovjednik jedinice, koji je čitav kviz gledao baš kao i nekad, sa sveskom i olovkom u

rukama, i ne udostojivši ga pogleda, odvratio bi mu
- Opasan si, momčino, suviše znaš.
Eto, draga djeco, to je ta priča o dječaku koji je volio učiti, a još više provjeravati svoje znanje gledajući kvizove na TV prijemnicima. A sad toplo mlijeko, pišat, pa spavat.

Unroll please @threadreaderapp