Thread by @elisbektas

O mržnji i ljubavi dva fićfirića koji su posve nalik jedan drugome

Sunovrat sarajevske medijske scene i njeno bauljanje po mulju u kojem umjesto razuma i činjenica žive mutanti emocija i ubjeđivanja, nije nikakav specifikum niti ekskluzivitet ovog podneblja i ove epohe, već je

riječ o dijalektički skoro nužnom pristajanju na globalne trendove koji se javljaju tamo gdje se mediokritetstvo slavi kao uzvišenost i izvrsnost. Taj sunovrat, također, nije dokaz da sarajevska medijska scena pamti neko zlatno doba. Oni koji sa uzdahom govore o tom zlatnom dobu,

ustvari udjeljuju pohvale svojoj tadašnjoj čitalačkoj nezrelosti, ujedno objašnjavajući da današnji sunovrat nije siroče bez roditelja.
No dosta sa filozofiranjem i pametovanjem, koje počesto ne služi drugoj svrsi do li pothranjivanju vlastite taštine. Umjesto toga, bolje je

ispričati priču iz koje će svako moći sam izvlačiti zaključke, u zavisnosti od svoje vještine i snage svog uma. Pa će neko uloviti zaključak sitan poput girice, a neko će možda i čitavog soma izvaditi.
Pretprošlo ljeto, kada sam još uvijek bio dopisnik Stava, u broju tog magazina

koji je trebao biti posvećen Srebrenici dvocifren je broj stranica posvećen prof. Nenadu Veličkoviću i njegovom odnosu prema pitanju bosanskog jezika.
Da se odmah razumijemo, Veličkovićev angažman sadrži mnogo toga što prosto vapi za kritičkim osvrtom, pa i za ozbiljnom i

žestokom polemikom, no ova je posljednja kategorija, nažalost, davno odumrla u domaćem javnom prostoru, ustupivši mjesto svom deformisanom nasljedniku - svađi uz pomoć tračeva i ličnih impresija izdignutih na nivo aksioma.
Kao što se dalo očekivati, napad na prof. Veličkovića

skoro da nije sadržavao nikakve ozbiljne kritičke primjedbe, već je bio veoma personalan i sveden na diskreditaciju ličnosti. Takav je pristup uvijek sramotan, a još je poraznije kada neko za njim posegne u času sjećanja na kolektivnu traumu i tragediju, koju se inače ne libi

žestoko iskorištavati za samopromociju i zgrtanje lične koristi.
O uzrocima i motivima takvog napada neću ovdje govoriti, jer bi se to pretvorilo u podužu interdisciplinarnu studiju. Neću, također, govoriti ni o njegovim posljedicama i rezultatima, jer njihovo formiranje još

uvijek traje.
Reći ću samo to da je nakon njega prof. Veličković na neki način zaštićen od kritike kao bjeloglavi sup od lovaca, jer niko ko drži do pristojnosti i časti neće sebi dopustiti da mu uputi bilo kakvu zamjerku, plašeći se da bi ona mogla biti protumačena kao nastavak

kampanje magazina Stav.
Naročito je opasna i ružna bila misao da "treba preispitati Veličkovićevu ratnu biografiju", pogotovo jer je došla iz usta čovjeka koji je sebe ubijedio da će ispisati kanon za doživljaj državne i nacionalne prošlosti i sadašnjosti i jer je njome taj

čovjek pokazao da mu je duh skučen i sveden na potrebu da svoju frustraciju zbog manjinskog iskustva u Hrvatskoj liječi tako što će oponašati hrvatsku ostrašćenu većinu. Za takav duh, poboljšanje vlastite nacije ne znači uklanjanje njenih manjkavosti, već uklanjanje svjedoka

njene ružnoće, koja se potom dekretom može proglasiti za ljepotu.
Meni lično sve to je bilo veoma mučno, a mučninu i gađenje pojačavala je činjenica da se i moje ime tada nalazilo na spisku dopisnika Stava i kad god bih pogledao taj spisak, umjesto svog imena tamo bih vidio

prijekorno pitanje - što šutiš, pičko od čovjeka?!
Isto takvo gađenje osjećao je i jedan moj prijatelj, koji je tada radio posao vezan za medije na veoma visokom državnom nivou. Nakon mnogih razgovora, zaključili smo da je kompromisno rješenje da pozovemo Veličkovića na kafu i

kažemo mu o čemu je tu ustvari riječ.
Veličković je došao na tu kafu, došao je i taj moj prijatelj, po najvećoj saobraćajnoj gužvi se probijajući od centra grada do periferije, a onda smo prijatelj i ja, skoro se izvinjavajući, objasnili Veličkoviću da napad Stava na njega nije

rezultat nikakvog stranačkog niti političkog naloga, već prenošenje ličnih sukoba sa katedre za književnost u medijski prostor, te da je takav bio moguć stoga što ovdje vlast ne praktikuje disciplinovanje i dresuru medija na Dodikov ili neki srodan način, što ponekad jeste

traumatično, ali je i dalekosežno mudar pristup. Jer korist od zabrane da se objavi jedna poganština u jednom mediju dugoročno bi bila ništavna spram štete koja bi proistekla iz činjenice da vlast neposredno upravlja medijskim sadržajima.
Mjesecima kasnije, od nekoliko ljudi koji

se međusobno ne poznaju, a u pouzdanost čije riječi ne treba sumnjati, čuo sam da je prof. Veličković naš razgovor opisivao kao dodatno zastrašivanje i dodatni pritisak s vrha.
Premda umijem s riječima, ne mogu opisati kakvo sam užasnuće i mučninu osjetio shvativši da taj čovjek,

koji mladim ljudima predaje književnosti, nije u stanju razumjeti svoje sagovornike uživo. Jer onaj ko na nečijem licu ne može prepoznati zgađenost onim što je Stav uradio, taj zasigurno ne može razumjeti niti pjesmu, priču ili roman. I takav nigdje ne bi mogao predavati

književnost, osim tamo gdje fakulteti društvenih i humanističkih nauka još uvijek počivaju na premisi da studenta nije bitno podučiti već ga ubijediti.
Bio sam, neću to poricati, i lično povrijeđen time što je prof. Veličković unaokolo pričao, ali sa takvim povrijeđenostima sam

naučio izlaziti na kraj, zahvaljujući bogatom iskustvu, pa mi nije bilo teško u sebi naći razlog za oproštaj. No još uvijek me muči to što je Veličkovićevom pričom povrijeđen i moj prijatelj, koji više nije u prilici da se odbrani od takvih sitnomahalskih invektiva.
Njega ne mogu

pozvati ni kao svjedoka kafe popijene sa Veličkovićem, ali postoji drugi svjedok, koji je - i kako je užasno što se sljedeća činjenica mora izgovoriti - istog etničkog preferencijala kao i Veličković. Gađenje koje osjećam dok iznosim takvu činjenicu u javnost, zatomljujem time

što nisam ja doprinio njenoj bitnosti, već je ona rezultat širokog prezira prema civilizacijskim normama i fraktalizacije društva ne na manja društva, već na sitne i sve monolitnije kolektive. Upravo su ljudi poput urednika Stava i prof. Veličkovića među najžustrijim trudbenicima

te fraktalizacije.
Ovu sam vam pripovijest ispričao ne da bih se izjadao zbog lične povrijeđenosti, niti da bih tražio opravdanje što nisam bio glasniji kada je to trebalo, jer niste vi ni neko kome bih se jadao niti neko čije bih opravdanje uzimao za ozbiljno, to su stvari koje

čovjek mora rješavati sam sa sobom.
Ispričao sam je, da biste iz ovog mog neugodnog iskustva mogli izvući nauk da se u sudaru dva poganluka ne treba svrstavati, niti stati između njih u naivnoj nadi da će se time spriječiti neka veća šteta. Poganluci su takvi da uvijek više vole

druge poganluke, sa kojima se prepiru, i da im je etička i duhovna higijena strana i nešto vrijedno prezira.
Dokaz da nema supstancijalne razlike između urednika Stava Filipa Mursela Begovića i prof. Nenada Veličkovića, jer su obojica samo sujetni i samozaljubljeni fićfirići koji

koriste svaku priliku za promociju ličnih interesa, zaklanjajući ih iza grandomanskih mitomanija, platio sam pošteno određenom cijenom gorčine. Ali eto, nema razloga da je i vi plaćate ako se sutra nađete između dva takva ili slična poganluka.
Bolje je samo skloniti se, nego

poslije toga nositi osjećanja i ogorčenosti, koji svrbe kao šuga i koji se mogu saprati samo vodom u kojoj su sitna ogledala kao žilet oštrih rubova.
Za kraj i za one kojima sve treba crtati, sve ovo nije nikakav nagovještaj mog otklona od onoga što već duže vrijeme ispisujem u

javnom prostoru, već upravo suprotno. Neko mora rastumačiti da nacija nije nužno u koliziji sa pojmovima civilizacije, etičnosti i otvorenosti ka svijetu, kako to duboko vjeruju i Begović i Veličković, ta dva duhovna sabrata na poslovima izazivanja smutnje i duhovnog nereda.

Unroll please @threadreaderapp