Thread by @elisbektas

Blećak

Kada je gospođi Dževadi počeo bubriti stomak na početku pete decenije života, u blizini se odmah našao čitav mali komitet brzopletih i lakomislenih, ali i pakosnih, koji su to nazvali čudom, potkrijepljujući svoju tvrdnju značajnim klimanjem glave i tobož saosjećajnim

podsjećanjem da gospodin Senahid čeka svoj šezdeseti rođendan. O čudu, međutim, nije moglo biti ni govora, osim ako za čudo nećemo smatrati disciplinovanu upornost kojom se ovaj pedantni par podvrgavao skoro dvadesetogodišnjem tretmanu liječenja neplodnosti.
Sa dolaskom malog

Sanjina na svijet, život gospođe Dževade poprimio je nove, dotad neslućene perspektive. Živjeti više nije značilo dostojanstveno trpjeti i najednom je sve izgledalo ispunjeno smislom, a ono što se ranije činilo nemogućim sada je bilo izvjesnost.
No dugogodišnje liječenje,

ispunjeno osjećanjem nezasluženog poniženja i časovima beznađa, te iscrpljujući porođaj, ostavili su traga na duši gospođe Dževade. Do tada puna samilosti i sažaljenja za svakog kome su oni trebali, sada je bila spremna i ne trepnuvši žrtvovati čitav svijet i sebe samu sa

svijetom za samo jednu nježnu dlačicu sa Sanjinove glavice.
Sanjin je rastao voljen i zaštićen - spretne ruke i ostaci mašte gospođe Dževade pretvorili su trosobni stan na Mojmilu u neveliku, ali bajkovitu kraljevinu iz koje su nemilosrdno protjerane sve prijetnje i opasnosti po

njenog najmlađeg stanovnika. Ćoškovi pokućstva bili su prekriveni dovoljno debelim navlakama, utičnice van upotrebe dobile su čvrste poklopce, opasne tvari i predmeti držani su pod ključem na skrovitim mjestima. O lijekovima, detrdžentu, laku za nokte, makazama, rezervnim

sijalicama, sirćetu, šećeru... nije se čak ni pričalo naglas, jer bi te čudne i strašne riječi mogle probuditi Sanjinovu znatiželju, a ko zna u šta bi se ona mogla izroditi. Čak je i sušeni grašak sklonjen na tajno mjesto, čiji je izbor olakšalo to što je gospođa Dževada čitala

poučnu povijest skrivanja sarajevske Hagade. Ona je dobro znala da su nebrojena djeca sebe zanavijek unesrećila guranjem zrna graška u nos ili u uho, kao što je znala da se njenom čedu to nikada neće desiti.
Postojale su, naravno, i stvari podmukle i buntovne ćudi, koje su se

opirale voljama i željama gospođe Dževade i koje su vrebale iz prikrajka čekajući priliku da naude dobrom i nedužnom Sanjinu. Među tim stvarima najstrašnije su bile propuh i prašina. Za jedan od najtežih prekršaja u trosobnom stanu na Mojmilu smatralo se istovremeno otvaranje

prozora u dvije zasebne prostorije i pridržavanje te zabrane bilo je najviše što se moglo učiniti protiv propuha. Prašina, ništa manje žilav dušmanin, ipak se mogla lakše poraziti zahvaljujući napretku civilizacije i tehnologije. Gospodin Senahid nije oklijevao kad mu je supruga

izdala naredbu, već se koliko sutradan pojavio na vratima, noseći u rukama kirby usisivač sa svim dodacima., pa je gospođa Dževada konačno mogla malo odahnuti. Dva sata usisavanja svakoga dana neznatan su gubitak snage i vremena u poređenju sa rezultatom - stanom bez prašine,

grinja, paučine i ostalih napasti.
Izlasci u parkić i dječje igralište ispred zgrade promptno su i konsenzusom proglašeni nepotrebnim i kontraproduktivnim na sastanku kućnog vijeća održanom mnogo, mnogo prije no što je Sanjin prohodao posve samostalno i bez hodaljke, u svojoj

četvrtoj godini. Kad god bi prolazila kraj tih neugodnih mjesta, gospođa Dževada je skretala pogled u stranu, a lice je hvatao grč u kom su se miješali gađenje, prezir i užas. Pitala se kakav je to mračni um naložio da se naprave takva mjesta, prepuna pobigeljnih zamki za nevinu

i čistu dječicu i nikako nije razumijevala zašto ona prljava djeca, prepuna bakterija i virusa, s lakoćom savladavaju te zamke i još ih nalaze zabavnim. No ne treba brzopleto zaključiti da je maleni Sanjin bio držan pod staklenim zvonom i da su mu bile uskraćene bezbrižne igre i

dječji nestašluci. Njegov otac, gospodin Senahid, vodio ga je svake subote u školu gdje je radio kao nastavnik tjelesnog odgoja. U školskoj fiskulturnoj sali, koja bi još u petak bila detaljno očišćena, a svi rekviziti iz nje odnijeti u magacin, Sanjin je mogao trčati i skakutati

do mile volje, čitavih pola sata. Gospodin Senahid svaki je put bio u iskušenju da sinu priušti još nekoliko minuta igre koja ga je ispunjavala srećom, ali bi odgovorni otac u njemu svaki put pobijedio oca oportunistu. Uostalom, bio je potpuno svjestan šta bi se sve moglo desiti

Sanjinu ako bi se oznojio. I šta bi se moglo desiti njemu ako dopusti da do toga dođe.
Jedino posljednje subote svakog mjeseca gospodin Senahid nije vodio Sanjina u školu. Taj je dan bio rezervisan za porodične izlete, kako bi Sanjin mogao upoznati sve znamenitosti i prirodne

ljepote u bližoj okolini. Trebević, Igman, Vogošća, Bentbaša... toliko je toga bilo za vidjeti, a tako malo posljednjih subota u mjesecu. Zato su tim radosnije dočekivali mjesečni izlet, za koji bi pripreme počinjale i po dva dana ranije. Na izlete su išli besprijekorno čistim i

pouzdanim passatom gospodina Senahida. Održavati automobil čistim i udobnim nije bilo samo stvar prestiža i dokaz moralne čvrstoće, već je imalo i praktičnu korist, pošto na tim izletima iz vozila nisu ni izlazili, ne želeći izlagati malenog Sanjina zagađenom zraku grada ili

čistom, ali studenom zraku prirode. Odredišta za izlete birala je gospođa Dževada, no nekoliko je puta i Sanjin predložio cilj puta. Možda bi mu bilo dopušteno i dalje davati prijedloge, da jednom nije zatražio posjetu zoo-vrtu, želeći vidjeti svoju drugu omiljenu životinju -

žirafu, pošto među stanarima sarajevskog zoo-vrta nije bilo njegove prve omiljene životinje - žirafe. Gospođa Dževada se prenerazila pred takvom idejom i, prikrivajući paniku u glasu, rekla Sanjinu: "A šta ako se ta divlja životinja približi ogradi pa kihne u tebe i prenese ti

neki od onih afričkih virusa, a", proprativši svoje riječi dramatičnom gestikulacijom.
Gospođa Dževada bila je itekako svjesna koliko je bitno, pored igre i upoznavanja svijeta oko sebe, posvetiti pažnju i pravilnom duhovnom razvoju mladog bića. Stoga je načinila detaljan i

obiman program lektire za svoje čedo i već od druge godine njegovog života svakodnevno bi mu pred spavanje čitala odlomke iz velikih djela književnosti. Odabrati prava štiva nije joj, kao iskusnoj nastavnici maternjeg jezika, predstavljalo nikakav problem. Maleni Sanjin je već sa

nepunih šest godina znao svojim zvonkim glasićem naizust izdeklamovati čitavu jednu strofu iz Dizdarovog Gorčina i nabrojati glavne likove iz majčinih omiljenih romana, Selimovićevih Derviša i smrti i Tvrđave, a majku je ganuo do suza iznenadivši je za svoj šesti rođendan - sam

samcat je naučio unatrag izgovoriti naziv Sidranove pjesme Zašto tone Venecija. Nije, međutim, samo lijepa književnost bila predviđena za oblikovanje duha i razbora malenog Sanjina. Gospođa Dževada nije slutila, već je upravo znala da je njen sin predodređen za ulogu raskošnog i

briljantnog intelektualca, no znala je i to da je put do tog cilja strm i trnovit, pa je plod svoje utrobe opremala raznovrsnim oružjem uma, jer nikad se ne zna koje se od njih može pokazati korisnim. Tako je maleni Sanjin od najmlađe dobi slušao kako mu majka čita knjige iz

nacionalne povijesti, među kojima je najviše volio one o srednjem vijeku, kada su ovdje živjeli ljudi koji su se svojom blagošću i plemenitošću razlikovali od stanovnika okolnih zemalja. Sa navršenih pet godina života počeo je vježbati pravilan izgovor imena Hegel i Kant, a kao

sedmogodišnjak već je znao izgovoriti njihova puna imena, što je nesumnjivo korisno znanje ukoliko neko namjerava tokom kasnijeg života čitati djela ovih znamenitih filozofa.
Sanjin je, nakon časova učenja, imao i časove namijenjene za igru i zabavu. Najviše je volio igru koju ga

je mama naučila, a koju je on sam obogatio nekim dodatnim pravilima. Ta se igra zvala stećak, a igrala se na sljedeći način - učesnicima se podijeli po deset čistih listova A4 formata i po jedan debeli flomaster. Potom sjednu za sto, a kada se dadne znak za početak, svaki učesnik

flomasterom nacrta obris svoje ruke na sredini papira i uzvikne, nastojeći da to što više zvuči kao jedna riječ, "nisam blećak, imam stećak". Igrač koji posljednji završi svoj stećak dobija tačkicu, a potom se igra nastavlja na isti način dok svih deset listova ne postanu stećci.

Igrač koji je dobio najviše tačkica dobija nimalo laskavu titulu blećka, koju nosi i na koju se mora odazivati sve do narednog igranja. Naravno, u trosobnom stanu na Mojmilu igrači nikad nisu upućivali jedni drugima tu bockavu i uvredljivu riječ jer su bili suviše pristojni da se

naslađuju i jer igru nisu igrali zbog pobjede, već zbog radosti kojom su bili ispunjeni skupa provedeni časovi.
A onda je došao i taj veliki dan. Maleni Sanjin napunio je sedam godina i došlo je vrijeme da staranje za njegov odgoj bude podijeljen između roditelja i društva.

U školu je, odjeven u svečano odjelce skrojeno po mjeri, otišao u pratnji gospođe Dževade i gospodina Senahida, kojima su se grudi nadimale od neizmjernog ponosa i ushita. Prizor oproštaja majke i sina ispred ulaza u školu bio je toliko dirljiv i potresan, da je čak i poslovično

staloženi gospodin Senahid morao okrenuti glavu u stranu i krišom obrisati suzu što mu je zabistrila u oku.
Kada je zvonce označilo početak prvog školskog časa i kada je učiteljica ušla u razred, tamo je zatekla tridesetak ozarenih glavica u klupama i Sanjina kako uplakan stoji

ispred table. Nova i nepoznata lica, zadirkivanje, rukovanje sa drugarima koji ko zna da li redovno peru ruke, trka i guranje po uglačanom školskom hodniku, otvoren prozor učionice uprkos tome što su i vrata bila otvorena... sve to jednostavno je bilo previše za njega, a kap koja

je prepunila čašu bilo je prkosno odbijanje druge djece da mu ustupe mjesto u prvoj klupi. Šta da kaže mami kad stigne kući, da je među zadnjima ušao u razred zbog dugog i emotivnog opraštanja s njom, pa stoga nije sjeo na mjesto za koje mu je gospođa Dževada nekoliko puta

objasnila zašto je posebno i bitno.
Učiteljica Fatima upita Sanjina: "Šta je bilo, boli li te nešto?" Sanjin se, međutim, po prvi put u svom životu našao u situaciji da riječima ne može iskazati ono što mu tišti dušu. Ranije, kada bi bio radostan, rekao bi "radostan sam", kada je

volio mamu, rekao bi joj "mama, ja tebe volim", kada bi volio tatu, njemu bi rekao "i tebe volim, tata". Ali riječi kojima bi opisao tegobu što ga je ophrvala po prvi put u životu nije poznavao. Zato je samo nastavio stajati ispred table i neutješno plakati. Kada je učiteljica,

sad već pomalo zabrinuta, ponovila svoje pitanje, Sanjinu se, kao plod panike i očaja što su ga obuzeli, javi jedna ideja koja je izgledala kao spasonosna. Počeo je izgovarati riječi koje su se odnosile na velike nesreće u nacionalnoj povijesti, a njih nije nedostajalo, jer skoro

da nema bliže ili nešto udaljenije zemlje čiji vladari nisu željeli ovladati zemljom blagih i plemenitih ljudi.
Učiteljica, nažalost, nije bila toliko domišljata da bi shvatila šta joj uplakani prvačić nastoji kazati, pa nemoćno sleže ramenima i odvede Sanjina kod školskog

pedagoga. Zla sudbina udesila je da je pedagog upravo u tom času vodio važan telefonski razgovor, pa učiteljica ostavi uplakanog Sanjina ispred vrata kabineta i vrati se u učionicu, u kojoj su ostala djeca, među kojima je bilo i onih što ne peru ruke redovno i što se igraju

napolju, u carstvu nečistoća, već počela praviti nesnošljivu larmu. Ostavši tako nepodnošljivo sam, uplašen tolikim nepoznatim i zastrašujućim podražajima i zbunjen posve novim i nepoznatim vrtloženjima u duši, Sanjin osjeti da mora preduzeti neki korak. I preduzeo ga je. Prvo

jedan, nesiguran, izveden sa zebnjom da bi se mogao okliznuti na uglačanom podu školskog hodnika. Potom drugi, nešto sigurniji, pa treći... sve dok se koraci nisu spojili u bjesomučni trk kroz hodnik, pa preko školskog dvorišta i dalje, ka Mojmilu za koje nije bio siguran u kojem

se pravcu tačno nalazi.
Situacija se, međutim, krenula razvijati još nepovoljnije po Sanjina, koji je odgajan i pripreman za jedan bolji, prijateljskiji svijet. Njegovo krhko i čisto tijelo, godinama čuvano od svake prijetnje i svake pogibelji, jednostavno nije bilo pripravno za

duel sa tako silovitim i tako brojnim iskušenjima, koja su vjerovatno i sama bila iznenađena brzinom kojom su odnosila pobjedu nad imunosistemom nedužnog dječačića. Polen, ambrozija, mačje dlake, buhe, ispljuvci, žvake zalijepljene za pločnik... pretvorili su do jutros ugodnu i

obećavajuću stvarnost u lavirint bez izlaza. Prvo su mu oči stale suziti i vid mu se zamaglio. Potom je osjetio da mu se grlo sužava i da mu je sve teže uzeti dah, a onda su mu po koži počeli iskakati prvo ružičasti, pa purpurni plikovi. Svrab koji se prvo javio na potiljku, očas

je zavladao čitavom površinom kože, pa je Sanjin pružao ujedno komičan i otužan prizor trčeći i divlje mlatarajući rukama u nastojanju da se bez zaustavljanja počeše. Prepone, vrat, slabine, tjeme, stomak, ramena, stražnjica... sve je to valjalo počešati, a teret je pao na samo

dvije nejake ručice.
Tako obnevidio i gušeći se istrčao je na ulicu. Čak i da je mogao vidjeti crvenog čovječuljka koji je upozoravao pješake da stanu, on bi vjerovatno nastavio trčati, jer je gospođa Dževada propustila u program odgoja svog čeda uvrstiti i poduku iz saobraćajnih

propisa i ponašanja učesnika u saobraćaju. Da je luđački vrisak sirene njemu upućen shvatio je tek kad ga je zeleni golf odbacio uvis. Sanjinu se učinilo da ga podiže ruka nekog nevidljivog duha i načas se ponadao da je riječ o dobrom duhu iz bajke koji će ga prenijeti u trosobni

stan na Mojmilu, ali pad na asfalt nije samo izazvao nepodnošljiv bol, već je i otjerao to iluzorno nadanje.
Kada ga je, nešto kasnije, vozilo hitne pomoći dovezlo u koševsku bolnicu, bilo je već suviše kasno i doktori nisu mogli puno toga učiniti da izbave dječačića koji je

mucao nerazumljive riječi, dok su alergijske reakcije, udružene sa raznim upalama, pirovale njegovim tijelom, u kojem su mnoge kosti i koščice bile zdrobljene od silovitog udarca zelenog golfa. Nakon što je priključen na aparate i nakon što mu je ubrizgana snažna doza sedativa i

analgetika, ostalo je samo da se čeka. Kada se lijek za ublažavanje bolova raširio krhkim i izmučenim tjelešcem i kada je počeo pokazivati prve znake svog blagorodnog dejstva, na Sanjinovom licu se pojavi grimasa koja je trebala biti blagi osmijeh, a nerazumljivo i grčevito

mrmljanje zamijeniše riječi na granici šapata: "nisam blećak, imam stećak... nisam blećak, imam stećak..."
Nešto kasnije tog popodneva, kada je zamjenik direktora škole u pratnji policajca pozvonio na vrata trosobnog stana na Mojmilu i gospođi Dževadi i gospodinu Senahidu

saopštio strašne vijesti, njih dvoje su pokazali iznenađujuću smirenost. Gospođa Dževada je, kršeći ruke, samo tiho kazala: "Svakako je bio bolji od ovog okrutnog svijeta", a gospodin Senahid samo je rezignirano slegnuo ramena, kazavši: "A šta ćeš, tako je to."

Unroll please @threadreaderapp