Thread by @elisbektas

Strast

Živjela jedna šećerasta i paperjasta, a katkad s večeri i mjesečasta djevojčica. I mama i tata smatrali su da je njihova krupnooka mezimica najljepše stvorenje u čitavom gradu, pa i šire, ali to ne dokazuje ništa. Naime, čak i kad imaju tačno mišljenje o svom potomstvu,

roditelji obično pojma nemaju na čemu su ga izgradili, te ono tako nije i valjano iznjedreno, već slučajno pogođeno, kao kad bacite opušak preko ograde balkona, a on pravo poštaru za vrat. Ali nepodijeljenom i tereta sumnje lišenom uvjerenju rodbine, komšija, prijatelja i

poznanika, pa čak i posve slučajnih subjekata kao što su, recimo, susjedi na plaži ili dobrodušne tete po dućanima, već možemo priznati stanovitu, makar i samo parcijalnu neutralnost što opet znači priznati mu i snagu više ili manje pouzdanog dokaza.
Ako je pojavom i zasjenjivala

svaku drugu ljepotu i oplemenjivala svijet na način danas zaboravljen i živ još samo u bajkama, ovaj je čigrasta i vretenasta djevojčica, koja je u sebi objedinjavala najljupkije odlike porculanske balerine, mačeta što je tek progledalo i prvih proljetnih ciklama, svojim

ponašanjem bila sasvim obična, no ne na onaj dosadni i konfekcijski način, već onako kako se od slatkih i umiljatih djevojčica očekuje da budu obične. Ta je običnost, između ostalog, uključivala i igranje s lutkama, igranje s plišanim životinjicama, slušanje bajki, gledanje

crtanih filmova, stavljanje maminog nakita krišom, simbolično pomaganje mami u kuhinji, razmjenu zagrljajčića i poljupčića sa roditeljima pred spavanje, ali i u drugim priličnim situacijama. Izvan kuće, običnost je bila sadržana u šetnjama, odlascima u parkić na ljuljaške,

klackalice i vrtuljke, odlascima s mamom u kupovine i u odlascima s tatom na kolač i sok.
Sve u svemu, bio je to jedan skoro udžbenički primjer običnosti kakva priliči djevojčicama lijepim poput Velaskezovih portreta malih plemkinja. Jedino to što je veoma rano, čitavu godinu

prije polaska u školu, naučila većinu slova, što iz slikovnica, što sa bilborda tokom šetnji, možda nije bilo posve obično, mada, mućnemo li malo glavom, shvatićemo da ne postoji nijedan razlog da to znanje smatramo neobičnim, niti je neobična bila njena želja da, kad već umije

čitati slova, nauči i pisati ih.
Jednoga dana tata je svojoj mezimici donio poklon, koji pokrenu čitavu pravu malu etidu radosnog i kliktavog smijeha, punog zvonke zahvalnosti. Djevojčica otrča u svoju sobu, noseći u grudima ushit, a u rukama pernicu veoma bogatog sadržaja, koji

joj je izgledao kao blago u kakvoj škrinji. Od tog časa, njenim se običnostima pridružilo i ispisivanje slova u sveske šarenih korica, s početka nevješto, a potom sve sigurnije i tečnije.
Ponekad bi se, što je sasvim razumljivo, potkrala i poneka greška, za čije je ispravljanje

služila tamnoružičasta gumica sa mirisom jagode. Jednog predvečerja, nakon što je otmjeno obrisala nepažnjom na glavu postavljeno slovo p, marcipanasta djevojčica ne odloži gumicu natrag u pernicu, već je prinese ustima i svojim zubićima, ljupkim kao kod mladunčeta kunića, gricnu

jedan komadić s ćoška, ne veći od zrnca riže.
Da joj je u tom času neko postavio pitanje - zašto si gricnula gumicu? - ona bi zasigurno odgovorila - ne znam - kazavši tako jednu suštu i neporecivu istinu. U sobi, međutim, nije bilo nikoga ko bi to pitanje postavio. Od tog dana

pupoljasta je djevojčica, pored djevojčice koja izrasta u pravu ljepoticu, postala i djevojčica koja gricka gumice. Ona u tome nije nalazila ništa pogrešno, no ipak ih je grickala krišom, sluteći da bi razotkrivanje tajne razotkrilo i postojanje drugih grickača gumica, s kojima

bi onda morala dijeliti slasni zalogajčić.
Kada se njena prva gumica, tamnoružičasta i s okusom jagode, istrošila, više na brisanje neuspjelih slova a manje grickanjem, djevojčica je ljupko doskakutala do tate, koji je čitao novine u fotelji, uspela mu se u krilo hitro kao lasica

i neodoljivo trepnula svojim krupnim, bademastim očima, a potom mu zacvrkutala - tatice, molim te, kupi mi novu gumicu. Molim te, tatice. Podmićen zagrljajem i poljupčićima u oba obraza, tata nije ni pomislio da upita zašto je od čitave pernice prvo potrošena gumica. Kada se

sutradan vratio s posla, u ruci je nosio paketić sa čak dvanaest gumica, različitih po boji i po okusu. Kakva radost za malenu tatinu princezu!
Narednih su dana lutkice i plišani medvjedići na policama izgledali tužni. A možda su i zaista bili takvi, jer ih je slađušna djevojčica

potpuno zapostavila, koristeći svaki časak da ispiše što više slova. Znala je da više ispisanih slova znači i više onih pogrešno ispisanih, a to, opet, znači više brisanja gumicom pa tako i više prilika da se gumica gricne. Uskoro se, sam od sebe i nekako posve prirodno, nametnuo

raspored grickanja - jutrom su joj više godile gumice sa aromom agruma, a s večeri one sa okusom bobičastog šumskog voća.
U takvom bavljenju grafemima i ćoškovima gumica vrijeme je tatinoj i maminoj mezimčici teklo kao živahni gorski potočić i dok si dlanom o dlan već je došao

svečani i radosni dan polaska u školu, u kojoj je sve bilo novo i zanimljivo, potpuno drugačije od njenog dotadašnjeg života, koji je, da ne bude zabune, također bio zanimljiv. Marljiva djevojčica uživala je u sticanju novih znanja i vještina i nijedan školski trenutak nije

smatrala izgubljenim, jedino su se časovi pisanja pokazali pomalo monotonim, prosto zato što je ona već toliko toga znala o pisanju slova. Ali ni njih nije smatrala izgubljenim, jer su oni bili zgodna prilika da se krišom, dok učiteljica odsutno gleda kroz prozor, a drugari iz

razreda dok u sakralnom miru i nadnijeti nad svoje sveske ispisuju slova, gricne gumica i hitro vrati u pernicu.
Ponekad je, ipak, strast za ćoškom gumice zahtijevala malo spretnosti i domišljatosti, ali veći problem je bio to što je bila skopčana sa etičkim dvojbama. Naime, ako

bi učiteljica ili neko od drugara ipak obraćao pažnju na to šta se zbiva u razredu, nije mogla tek tako gricnuti gumicu, već ju je prvo morala upotrijebiti za otklanjanje kakve pogreške, pa je brzo gricnuti tako nagnuta nad zadaću. No preduslov za takav postupak bila je greška u

pisanju slova, za koju je samo ona znala da je hotimična i koja se suprotstavljala njenom statusu najbolje učenice ne samo u razredu već i u čitavoj školi.
Zato se na časovima jezika susprezala koliko je mogla, kao i na časovima matematike, ali časovi likovnog vaspitanja pokazali

su se kao spasonosno rješenje i carstvo prilika da se gricne jedna od gumica iz pernice.
No jedna takva strast, ma koliko da se trudite, ne može biti dovijeka držana u skrovitosti, pogotovo ne tamo gdje se teško osamiti, što je u razredu sa tridesetak đaka nesumnjivo teško.

A djeca, znano je, umiju biti okrutna prema vršnjacima koji se po nečemu razlikuju i ističu, pa makar to bilo i obično, ni za kog štetno grickanje gumice. Nećemo nikada saznati teret patnje i trpljenja koji je potresao dušu malene vrijednice izložene svakodnevnom zadirkivanju,

nakon što je otkrivena njena navada da tu i tamo gricne ćošak sićušnog predmeta namijenjenog za uklanjanje grešaka u svesci.
Školski je psiholog, nakon nekoliko razgovora, ocijenio da u takvoj sklonosti ipak nema ničeg neobičnog, niti štetnog i izopačenog, pogotovo što je ona

grickala svoje gumice, a ne školsku imovinu, recimo krede. Razgovori sa učiteljicom bili su nešto korisniji, jer je nakon njih učiteljica na sebe preuzela ulogu zaštitnice svoje ljubimice. No problem bi se vjerovatno riješio i bez te zaštite, prevashodno zbog stoičkog strpljenja

kojim je raspupavajuća djevojčica podnosila na površini opako, ali iznutra ipak bezazleno zadirkivanje drugara, te zbog toga što je svakog čuda, kako izreka kaže, tri dana dosta, mada su u ovom slučaju ta tri dana trajala nešto duže.
Kad su se drugi đaci privikli na njenu ljubav

za gumice sa aromom raznovrsnog voća kao na nešto potpuno uobičajeno, život se vratio u kolotečinu svoje ranije običnosti. Čak su je nekoliko puta birali za predsjednicu odjeljenske zajednice, ne samo zbog njenih izuzetnih osobina, već i zato što je slavu razreda, pa i čitave

škole, pronosila nadaleko, osvajajući nagrade na raznim takmičenjima iz maternjeg i stranog jezika i iz historije, pa čak i iz religijske kulture.
Sve do kraja školovanja stvari su ostale uglavnom nepromijenjene, što znači da su bile ispunjene dobrim ocjenama, gricnutim gumicama

i druženjem sa drugim đacima, koje je s vremenom počelo u sebe uključivati i prve, stidljive simpatije, a potom i prve treperave zaljubljenosti, pa i prve, prečiste ljubavi. To što je nekadašnja pupoljasta djevojčica izrasla u prekrasan cvijetak od djevojke i što je bila najbolja

učenica u školi, toliko najbolja da se ni najstariji nastavnici nisu mogli sjetiti boljeg đaka, nije značilo da joj život nije bio ispunjen časovima čija se ljepota zauvijek pamti.
Druženje sa pametnim i odgojenim dječakom iz suprotne smjene vremenom se pretočilo u ispunjeniji i

intimniji odnos. Premda nisu govorili o tome, oboje su se radovali ekskurziji, nadajući se da će njihova intima tada dostići svoju najvišu i najljepšu tačku. Tako bi i bilo da njen ljubljenik, bez ma i nagovještaja zle namjere i u želji da odagna vlastitu nesigurnost, u času kada

je, pomalo nespretno mora se priznati, navukao kondom na svoj ud, nije uz dražestan osmijeh rekao - evo, hoćeš gricnuti malo? Nek ti mama gricne! ljutito je odbrusila nekadašnja šećerasta djevojčica.
Poslije se kajala zbog toga, smatrajući da je pretjerala sa svojom uvrijeđenošću

ali je u dubini duše ipak osjećala da je učinila jedinu moguću stvar, braneći nešto tako krhko i dragocjeno kao što je strast za grickanjem gumice, koja je na neki način postala i temelj i osovina njenog bića. Srećom, još isto je ljeto upoznala pristalog i odgojenog mladića, koji

ju je čitavu prihvatio, nalazeći da je grickanje gumica ne samo posve normalno, već i veoma ljupko pa i očaravajuće. Nakon što su oboje završili fakultete i dobili poslove, mladenačku ljubav krunisali su brakom, koji je bio ispunjen skladom i radošću odgajanja dva kao hurmašica

slatka sinčića i jedne kao princes krofne slatke djevojčice.
Nekadašnja šećerasta djevojčica postala je raskošan cvijet, koji bi, svaki put kad bi je pažljivi suprug iznenadio poklonom, nekad jednom gumicom sa okusom, recimo, avokada, a nekad čitavim paketićem aromatičnih gumica,

još ljepše zamirisao. A kao što nije izgubila strast za grickanjem gumica, nije izgubila ni onu za ispisivanjem slova. Zato je postala spisateljica, jednako marljiva i uspješna kao što je i kao učenica bila. Oni koji su ih čitali, tvrde da se u njenim knjigama mogu pronaći mnoge

lijepe i poučne, a nadasve istinite zgode.
Možda bi ona sve do danas nastavila voljeti svog pažljivog supruga, odgajati svoju šećerastu i paperjastu dječicu, ispisivati svoje poučne, a počesto i dirljive knjige, te grickati gumice, da jednoga dana nije neoprezno prelazila ulicu

mimo pješačkog prelaza, baš u času u kojem se kao iz ništavila tu pojavio kamion gradske čistoće. Iza kamiona na pločniku je ostalo zgrčeno i beživotno tijelo nekadašnje čigraste i vretenaste djevojčice, a kod kuće su ostali od bola izbezumljeni suprug i tri zbunjena djetešceta,

koja nisu shvatala šta se odista zbilo s mamom. Na noćnom ormariću u spavaćoj sobi ostao je čitav, tek načet paketić aromatičnih gumica, poklon za osmu godišnjicu skladnog braka, a jedna gumica koja stajala izvan paketića i bila tek ovlaš gricnuta na jednom ćošku činila je taj

prizor bolnim i potresnim.
Tako je eto skončala lijepa, pametna i marljiva djevojčica o kojoj čak ni nakon ove bajke ne znamo ama baš nijedan bitan podatak, osim onog da je voljela grickati gumice i da se te strasti nije odrekla ni pod teretom najtežih iskušenja.

Nije li to dovoljno, zapitajmo se, da barem jednu školu nazovemo njenim imenom? Za kojeg, avaj, ne znamo kako je glasilo.

Unroll please @threadreaderapp