Thread by @elisbektas

Kapislara

Siguran sam da unaokolo postoji još ljudi koji ne fotošopiraju sjećanja na vlastito iskustvo, čak ni kad ono obuhvata velike potrese i ratove, ali ja poznajem samo jednog predstavnika te časne manjine, za koju dvojim da li je nazvati razboritom, jer ima nečeg uzvišeno

produhovljenog u ostajanju vjernim istini, ili pak nerazumnom, jer je cijena te vjernosti često lihvarski zaračunata. Damir je taj negativ koji može biti razvijan nebrojeno puta i uvijek će dati potpuno istu sliku. Zato valjda i uživam u našim povremenim susretima i osvitanjima u

oblaku duhanskog dima, uz vino i uz razgovor koji bi posmatraču vjerovatno ličio na igru asocijacija bez cilja i pravila, jednu od onih igara koje mogu trajati do u beskonačnost.
Izuzev poneke komične zgode kojoj se i danas možemo grohotom nasmijati, davno smo prestali

prepričavati rat, o kojem pouzdano znamo samo to da smo bili u njemu, s tim da je Damiru to znanje uvijek bilo sasvim dovoljno, a ja sam potrošio barem desetak godina u pokušajima da dođem do odgovora na pitanja koja nisam umio ni uobličiti valjano i razumljivo. Taj je jalovi

trud prvo rađao frustracijama, potom rezignacijom, da bih na kraju sa njega mogao nabrati jedva jednu košaricu ravnodušja.
Postoji, ipak, važniji razlog zbog kojeg sam prestao premotavati sjećanja i ponašati se kao režiser u završnoj fazi montaže svog filma, ali ne bih se usudio

pripisati ga vlastitom sazrijevanju i omudrivanju. Prestao sam to činiti iz pukog straha da ću postati dosadan Damiru i da će to učiniti kraj našim rijetkim, pa stoga još dragocjenijim druženjima, za koja ustvari pojma nemam zašto su mi toliko bitna. Valjda stoga što sam mu mogao

ispričati ono što bih drugima morao priznavati, recimo kakvim sam se đubretom ili slabićem pokazao u određenom slučaju ili situaciji, znajući da od njega neću dobiti ni savjet ni osudu, ali ni riječ ohrabrenja.
Slučajevi i situacije grane su u raskošnoj krošnji drveta života i

one rastu i daju plodove sve dok se drvo ne osuši ili dok ih ne odsiječe pohvala, savjet ili osuda. Te su tri stvari epilog svake čovjekove priče, nakon njih počinju sjećanja. Možda tu i tamo nije zgoreg odrezati pokoju granu, da bi se drugima oslobodio put ka suncu i da bi

krošnja izgledala dotjeranija i da plodovi ne bi podivljali, ali odreže li ih se previše i drvo će se prije vremena sasušiti.
Ako sam već uspio lišiti se navade da uljepšavam i udešavam sjećanja, nikako mi ne polazi za rukom izliječiti se od ovisnosti o priči. Uvijek moram imati

barem nekoliko svježih, odvijajućih priča ili slučajeva, kako ih volim nazivati, po mogućnosti što dramatičnijih. Ako ih ne mogu uloviti ili uzgojiti u stvarnosti, tada ih jednostavno izmislim ili se, skrušeno priznajem, poslužim lukavstvom i kakvu sićušnu, beznačajnu zgodu

proglasim slučajem i snagom uobrazilje udahnem mu dramu i bitnost. Istini za volju, što sam stariji taj mi postupak pruža sve manje zabave i sve mi je naporniji, ali ne odustajem od njega uslijed ovisničkog straha pred pitanjem šta poslije?
Damir, međutim, nema svoje priče ili,

da budem precizniji, ima ih, ali u njima nema ni nagovještaja neke drame, pa se one ni uz najbolju volju ne mogu nazvati slučajevima. Upoznam li, posve slučajno, u kafani kakvog činovnika, u tom ću susretu vidjeti znamen što mi ga je sama sudbina poslala, da bih njime osvijetlio

i rastumačio prethodno, također slučajno, poznanstvo s kakvim trgovcem. Upozna li Damir, recimo, keltskog druida, reći će - Upoznao sam simpatičnog starčića koji vjeruje da je keltski druid. Upitam li ga: Kako to misliš, vjeruje? Je li ili nije keltski druid? Damir će odgovoriti:

Pa, ne znam, možda i jeste.
Ali naš posljednji susret, onaj od prije tri noći, pokazaće koliko su krhke i varljive ustaljenosti na koje se oslanjamo. Možda do tog susreta i cjelonoćne sjedeljke kojom je nastavljen ne bi ni došlo, da me iznenadni pljusak nije natjerao da potražim

zaklon u najbližoj kafani. Od konobara zatražih kafu, džin i novine, koje stigoše prije pića, ali zato ja ne stigoh pročitati ni naslove sa prve strane, jer začuh poznat glas kako mi iza leđa dobacuje
- Jeble te novine, kako te nije stid na javnom mjestu to držat u rukama?

- Više bi me bilo stid to radit u svoja četiri zida, odvratih pa ustadoh da zagrlim Damira, kojeg nisam vidio čitavih pola godine.
Ispostavilo se da ni on nema drugih obaveza za to veče a ja kući da imam nekoliko buteljki iznenađujuće uspjele blatine. Nismo stigli ni poručiti još

po jedno piće, kad pljusak izgubi svoju početnu snagu i prometnu se u običnu, dosadnu kišu, pa otrčasmo do Damirovog auta.
Te noći nismo mnogo razgovarali. Uživali smo u vinu, odslušali snimke nekoliko džez-koncerata, Damir je prelistao moj novi, još uvijek stasavajući rukopis,

proprativši čitanje sa nekoliko hm, hm i sa nešto manje opa! Nekolikim načetim temama nije bilo moguće izmjeriti važnost, jer bi svaka nakon samo par rečenica pala na pod, odbačena ugodnom vinskom omamljenošću. Ali kada kao antracit crno nebo promijeni boju za pola oktave,

dopuštajući dobrom oku da kroz prozor uoči obrise horizonta, Damir svojim tihim i brundavim glasom postavi jedno sasvim kratko pitanje, od kog se zidovi načas pomjeriše ustranu, a zrak u sobi se razrijedi i postade hladniji.
- Sjetiš li se ti ikad one Mine?
Pogledah u njega

zapanjeno, kao da je nekakav mađioničar volšebno zamijenio mog sagovornika drugim čovjekom, ne posve nepoznatim, već nekim ko pripada davno zaboravljenoj prošlosti. Bila bi laž kada bih kazao da ponekad pomislim na Minu, no isto bi tako bila laž kada bih ustvrdio da ne obuzdavam

sjećanje na nju svaki put kad sretnem Damira. Zato mu ne dadoh nikakav odgovor, već uzvratih pitanjem
- Otkud ti sad ona naumpade, života ti?
- Ma eto, dođe mi, ne znam ni ja što. Pusti, nije bitno.
Lako je reći da nije bitno, ali mozak neće poslušati olako date upute. Pred mojim

se očima poče odmotavati čitav film, tačnije, snimljeni i još uvijek nemontirani materijal, koji ni nakon više od dvadeset godina nije počeo blijediti i žutjeti.
Dobra pička! govorili bi oni koji su Minu ovlaš poznavali ili je samo viđali dok hoda gradom, a sretnici koji su imali

priliku vidjeti je na bazenu ili u Trpnju na to bi odmahivali rukom i kao upućenici u tajnu se osmjehivali, ali bi pronicljiv posmatrač u tom osmijehu zasigurno opazio valer sjete. Oni koji su je poznavali, znali su i da je Mina mnogo više od dobre pičke, ali šta je i kakva je

ona zaista, nije mogao posvjedočiti niko osim Damira, koji nikad nije govorio o tome.
Kada je već na početku rata Damir uzeo pušku u ruke, Mina ga je neko vrijeme, od čega nekoliko puta i preda mnom kao pred svjedokom od kojeg obje strane očekuju pristrasnost i savezništvo,

nagovarala da idu kod nekih njenih rođaka u Njemačku. Nakon skoro godine dana utrošene na uzaludno nastojanje da Damira odvoji od uniforme, kojom on jeste zbunjivao i Minu i mene i još nekoliko ljudi koji su imali pravo reći da ga poznaju, i ona se dobrovoljno prijavila u vojsku.

Bistrookom i visprenom gimnazijalčetu sa dvije godine arhitekture i odličnim engleskim i njemačkim, a pri tom i primamljive vanjštine, nije trebalo dugo da bude uočeno, pa Minu nakon samo dva mjeseca u bataljonskom personalu premjestiše u komandu brigade, uz obećanje da će je

rasporediti u izviđače, koje je Damir vodio, čim stigne nova formacija, koja će predviđati više administrativnih pozicija u osnovnim jedinicama.
Vremenom je izviđački vod izrastao u četu, ali dotad je i Mina, zahvaljujući poziciji štabnog podoficira i komandantove sekretarice,

naučila ponešto o funkcionisanju vojnog organizma, pa se pomirila s činjenicom da su vrata izviđačke čete zatvorena za žene i da to tako treba biti.
A onda se desila da prokleta i besmislena greška. Prema planu napada, dva Damirova voda trebala su se zasebnim pravcima ubaciti u

neprijateljevu pozadinu pod okriljem noći i označiti početak akcije neutralisanjem minobacačkog i haubičkog položaja, a potom udariti na komandno mjesto ako se ukaže prilika i ako im za to preostane dovoljno snage. Riječi prilika i snaga nisu bile navedene u zapovijesti, njih je

Damir izravno uputio svojim komandirima vodova, tražeći od njih da čuvaju ljude i da ih ne izlažu bespotrebnoj pogibelji.
Uzalud je Damir poslije zahtijevao odgovore na pitanje ko je i zašto usmjerio minobacačku vatru na šumarak u kojem je bio zaklonjen jedan njegov vod, i to

čitavih pola sata prije planiranog početka dejstava. Odgovore je, istina, dobijao, ali smušene, polovične i međusobno optužujuće. Za propalu akciju bolio ga je kurac ali nokautiranje komandira minobacačke baterije, koji je, uostalom, bio najmanje kriv, nije moglo donijeti nikakvo

olakšanje zbog četiri uludo stradala vojnika.
Damir je namjeravao porazgovarati i sa komandantom brigade, kojeg je hitan, i srećan, poziv da se javi u komandu divizije, spasio od neugodnog objašnjavanja. Možda se zlokobni karusel ne bi nastavio vrtjeti, da Damir poslijepodne nije

na radijskom dnevniku čuo da su njegovi vojnici izginuli u mučkom artiljerijskom napadu, kojim je neprijatelj prekršio s mukom sklopljeno primirje. Psihološko-propagandni rat zgodna je i korisna stvar, sve dok nekog vama bliskog ne isprati na onaj svijet umotanog u ogrtač satkan

od laži. Čovjek se zapita hoće li i on sutra otići tako, hoće li njegova smrt zbog zatajivanja okolnosti koje su do nje dovele izgledati manje ozbiljno na onom svijetu.
Damir je pozvao svog zamjenika i izdao mu nekoliko konciznih uputa, dodajući - drži ovo pod kontrolom, odoh ja

nešto završiti u gradu, pa uskočio u razdrndanu Ferozu kojom je za manje od sat vremena stigao pred komandu brigade. Namjeru da se raspravi sa operativcem koji je sročio izvještaj čiji su sramotni detalji završili kao radijska vijest, potisnuo je slučajno uočen detalj.

Iz prostorije koja je služila kao komandantova kancelarija, na prvom spratu obdaništa koje je služilo kao zgrada komande, dopiralo je prigušeno svjetlo čiji je izvor bila stolna lampa.
Damir prođe kraj neuredne karikature koja je glumila stražara na glavnom ulazu. Inače bi takvoj

prikazi uputio barem jedan gadljiv pogled, ali ovaj ga put nije ni primijetio, premda je prikaza nastojala zauzeti nešto što je ona smatrala za valjan stav pred starješinom koji tuda prolazi. Usporavao je korak dok se penjao ka komandantovoj kancelariji, nastojeći bar malo

obuzdati bijes koji ga je još uvijek držao. Ipak ga nije dovoljno obuzdao da se natjera na minimum vojničke etikecije, pa bez kucanja otvori vrata i iz praznog hodnika nahrupi u kancelariju, u kojoj ga je zatekao prizor koji je pokrenuo rušenje čitavog jednog svijeta. Komandant i

Mina bili su na kauču na kojem je Damir nekoliko puta sjedio primajući naređenja ili jednostavno čavrljajući s komandantom, istina, ne s ovim, već s nekim od onih koji su prethodno vodili brigadu. Oboje su na sebi imali maskirne košulje ali ne i hlače, pa ni gaće. Mina je stajala

četvoronoške, a komandant joj je rukama spuštenim na karlicu pomagao da dupencetom održava njegov željeni ritam nabijanja.
Dva muškarca nisu progovorila ni riječ, samo je iz Mininih usta, koja su do maločas ječala i stenjala, doprlo jedno nemoćno joj majko. Damir izađe iz

kancelarije i zaputi se ka wc-u, grlo mu je tražilo vodu, a nije bio siguran i da neće povratiti. Tek što je ušao u, za jednu komandu nedopustivo smrdljiv zahod, zgradom odjeknu detonacija od koje se zatresoše stakla i koja stražarsku karikaturu na ulazu natjera da panično

potraži zaklon.
Dežurni operativni i Damir skoro su istovremeno utrčali u komandantovu kancelariju, u kojoj su ih zatekla dva krvava, razgaćena tjelesa. Mina je, pljujući krv, odmahivala glavom i ponavljala
- Nisam više mogla izdržat, nisam više mogla izdržat... Morala sam...

Ni dežurni oficir ni drugih nekoliko oficira i podoficira koji se tu očas stvoriše nisu bili u stanju primijetiti ono što je Damir uočio. Da Mininim licem, pored krvi iz plitke rane na čelu, teku i suze. I krv i suze i ispovijedne riječi iz Mininih usta prestali su teći prije

nego što su stigli bolničari sa nosilima. Komandant je za to vrijeme ležao potpuno mirno, istina, u ponešto čudnom, presamićenom položaju, kakav priliči onome koga je ubila ručna bomba.
Istraga je bila mučna ali i kratka. Oslobađanju Damira od sumnje pomogla je njegova

potrešenost, od one vrste koja se ne može odglumiti, zatim svima poznata činjenica da on nikada ne nosi ručne bombe, koje iz nekog razloga mrzi, te Minine posljednje riječi, koje su prihvaćene kao priznanje.
Otada pa sve do Damirovog neočekivanog pitanja u praskozorje Mina je

bila tema koja se zaobilazi, prešutnim konsenzusom usvojen tabu. Zato i nisam znao šta drugo kazati, osim onog banalnog i predvidljivog
- Otkud ti sad dođe da o tome pričaš?
- Znaš, onu bombu nije ona bacila, reče Damir držeći čašu vina s obje ruke i gledajući negdje u njene

dubine. Ja sam je bacio.
- Šta bolan pričaš? uzviknuh. Kakvu bombu bolan nebio?
- Potpuno istu ko ova što je sve otad nosim sa sobom, odgovori on, pa iz nesesera izvadi i spusti na sto zelenu M52 kapislaru.
Zurio sam u bombu, držeći neupaljenu cigaretu u jednoj a upaljač u drugoj

ruci. Zurio sam u nju i nakon što se Damir podigao i bez pozdrava izašao iz stana.
- E nećeš, Damire. Nećeš tako mi života, uzviknuh ne znajući koliko je vremena proteklo u tom zurenju. Zapalio sam cigaretu i dovršio svoju čašu vina, a onda obukao jaknu i onu bombu strpao u džep,

pa izašao iz stana u osunčano jutro. Sjedoh na prigradski autobus koji me odveze do napuštenog rudarskog okna u blizini sela čije je zauzimanje bila prva Damirova i moja zajednička akcija. Provukoh se kroz iskidanu ogradu i stadoh se uspinjati ka ventilacionom otvoru rudnika,

pridržavajući se za šiblje da ne se ne okliznem na uzbrdici prekrivenoj crvenom zemljom koju je jučerašnja kiša pretvorila u crveni glib. Otvor sam, jer je bio zarastao u paprat, jedva pronašao. Nekoliko časaka sam posmatrao nekad dobro poznat krajolik, a potom izvadio bombu iz

džepa, odvrnuo kapicu i zveknuo kapislu o kamen, pa je ubacio u rupu i odmah počeo silaziti nadolje.
Umjesto jedne potmule i prigušene detonacije, iz utrobe zemlje počeše dopirati eksplozije jedna za drugom, u nepravilnom i sve bržem taktu, dok se nisu stopile u jedan, istina, i

dalje potmuo, ali prilično impresivan prasak. Burna i razorna reakcija, pojačana skučenošću prostora u kojem se odigrala, izazva na površini mali odron, koji ne bi zavređivao da bude spomenut, da se ispod pokrenutog sloja crvenkaste zemlje nisu ukazale dvije lobanje i

šaka kostura koja je virila iz istrulog rukava od tkanine čiju boju više nije bilo moguće odrediti.
Ali to je već posve druga priča, pa ćete morati sačekati drugog da vam je ispriča.

Unroll please @threadreaderapp