Thread by @elisbektas

Tekija

Jutro s kraja proljeća u srednjobosanskoj pitomini. Njive, bašče i voćnjaci bremeniti su još uvijek sitnim plodovima. Sunce se toči na njih poput mirisnoga ulja. Sa rubova prizora, u čijem je središtu drevna tekija, tu i tamo dopre mukanje juneta, meketanje kozleta ili

blejanje jagnjeta. Ljudi tu kao da ne postoje.
Nakon što je svojim mehaničkim hrzanjem narušio sklad trenutka, ispred tekije, na kraju prašnjavog kolskog puta, zaustavlja se automobil čija modernost i veličina pomalo vrijeđaju odlazeće jutro. Njegova crna boja, međutim, ne

izgleda prijeteće već poziva na samilost.
Iz auta izlazi odrastao čovjek čiji su pokreti skoro ceremonijalni. On njima ne ubjeđuje svijet da ima samopouzdanja. On ubjeđuje sebe. Za njim izlazi dječačić predškolske dobi. To je njegov sin. Ispijajući sok, dječačić pokretima oponaša

očevu ceremonijalnost. Ispijenu bočicu odbacuje u travu.
Odrasli čovjek je novinar. Rođen je van zemlje i tek je nedavno čuo zov pradomovine i naroda kojem je pripadao njegov djed. Prenaglašena egzaltacija dok posmatra tekiju otkriva da nešto nije kako treba sa njegovim odnosom

prema zemlji porijekla, kao i prema novoj domovini.
Dječačić naređuje ocu da otvori prtljažnik, u kojem leži čitav mali arsenal plastičnih pušaka i automata. Dječačić bira jednu pušku, ali otac mu daje drugu, uz opasku da je ona ubojitija. Dječačić trčakara po livadi pucajući

ustima, a očeve se grudi nadimaju od ponosa.
Sa druge strane brežuljka, stazom koja teče kroz voćnjake, neko se uspinje. To je krepki starac, čiji je korak lagan i spor, ali ne zbog umora već zbog odmjerenosti. Koščato mu je lice, uokvireno sijedim vlasima, muževno ali i blago.

Kraj njega skakuće drugi dječačić. To je njegov unuk.
Otac nenaoružanog dječačića radi u pilani, koja se vidi u daljini. Ali samo lagane poslove, rafal star dvadesetdvije godine učinio je da mu svaki teret bude golem. On se nikad ne tuži zbog ranjavanja no ljuti ga to što ne može

raditi kao i drugi. Pred sinom ne priča o ratu.
Krepki starac i odrasli čovjek ceremonijalnih pokreta pozdravljaju se i predstavljaju jedan drugome. Naoružani dječačić nepovjerljivo posmatra svog vršnjaka i čvršće steže pušku u rukama. Smeta mu to što njegov vršnjak i sijedi dedo

imaju maskirne hlače, a on i njegov otac odjeveni su tako obično.
Vremešni domaćin otključava avlijsku kapiju i pridošlicu uvodi u tekijsko dvorište, okupano sjenkom krošnje ogromnog oraha. Govori mu da nije običaj dolaziti autom ovdje i da posjetioci vozila ostavljaju u podnožju

brežuljka. „Ljepše je doći pješke, a i auto se tako čuva“, kaže.
Odraslog muškarca i novinara primjedba je povrijedila i pravda se. Objašnjava da mu je to gradska navika i da nema puno vremena jer se mora vratiti što prije. Uvjerava domaćina da znade šta je tekija i da je i sam

na putu prosvjetljenja. „Znam, znam“, kaže krepki starac u bijeloj košulji.
Odrasli muškarac i krepki starac ulaze u tekiju, a dječačići se ostaju igrati u avliji. „A jel tvoj tata bio u ratu?“, pita naoružani nenaoružanoga. „Ja nemam tatu“, odgovara upitani. „A jel on šehid?“,

opet pita naoružani. „Nije. U mene nije tata, već babuka“, kaže pitani.
Uloge ispitivača i ispitanika su zamijenjene. „A jel tvoj babo bio u ratu?“ „Nije, bio je mali. Ali on će biti šehid“, kaže naoružani dječačić, „on svima priča da će biti šehid.“ „U mene su i babuka i did

bili u ratu“, poentira nenaoružani dječačić. Onog drugog to dovodi na ivicu plača.
Sijedi domaćin iznosi dvije čaše šerbeta iz tekije i zove dječake da se okrijepe. „Igrate li se lijepo?“, pita ih. „Ne igramo“, odgovara njegov unuk, „pričamo o ratu.“ „Ih, baš o ratu“, kaže krepki

starac i vraća se u tekiju da mu gost nastavi tumačiti rat.
„I moj je dedo bio u ratu“, uzvikuje naoružani dječačić kad su ostali sami. „U kojem korpusu?“, pita drugi. „Nije u korpusu, u Hrvatskoj vojsci.“ „Možda je on ranio mog babuku.“ Naoružanom se opet plače. „Moj tata će

biti šehid.“
Naoružani dječačić najednom opazi mačku u podnožju oraha i ispaljuje nekoliko plastičnih kuglica u njenom pravcu. Neprecizan je a mačka nema namjeru čekati da on dopuni oružje. Uprkos promašaju, on se osjeća odraslo.
„Imaš li ti pušku?“ pita naoružani. „Nemam, ja sam

još mali za pušku, ko tvoj babo.“ Naoružani osjeća da je odnio jednu važnu pobjedu. Nenaoružani, međutim, iz džepa maskirnih hlača vadi plastični radio-uređaj. „Ja ću bit komandant.“ U to se otvaraju vrata tekije i iz nje izlaze sijedi domaćin i novinar koji još uvijek objašnjava

nešto jako značajno. Domaćini se zatim opraštaju od gostiju i odlaze svi na svoju stranu, nasmiješeni i radosni što se ovaj susret završio. „Dido, meni je ovaj mali kazo da će njegov babuka bit šehid“, kaže unuk dok silaze niz suncem okupanu stazu. „Jah“, kaže krepki starac.

Unroll please @threadreaderapp