Thread by @elisbektas

Kalibri, sličnosti i šamari

Pišući o zgodama iz ratnog doba, jedan od ovdašnjih popularnih literata u svojoj fluvijalnoj knjizi navodi i slučaj dogovorene nabavke municije od UNPROFOR-a, koja je propala jer im je oružje bilo sličnog (sic!) kalibra. To valjda ima značiti da je

postojanje male razlike u dimenzijama metaka, skoro neshvatljive nemilitantnom građanskom duhu, u tom slučaju bilo nepremostiva prepreka životno bitnom pitanju popune municijom.
Bez namjere da se upuštam u zaludno, i s aspekta same književnosti posve suludo pitanje da li je ta

zgoda sadržana u iskustvu popularnog literate ili je plod njegove fikcije, reći ću samo da je ona sasvim moguća, barem što se tiče njenih balističkih aspekata. No to što je moguća, ne znači nužno da je i opravdana u književnom djelu nabijenom brojnim pretenzijama i tendencijama,

barem u obličju u kojem je podastrta čitaocu.
Problem što ga ta zgoda, i pridjev slično uz imenicu municija u njoj, pred nas postavlja, nije književnoteorijski u konvencionalnom opsegu tog pojma. On do njega čak i ne dobacuje, pa će na ovom mjestu izostati razmatranje toposa i

funkcije pomenute zgode i njene junakinje, municije sličnog kalibra, u strukturi čitavog književnog djela. Sasvim je moguće da bi ona bila čvrsta poput kakve citadele čija uloga i čiji značaj znatno premašuju njene fizičke protežnosti, samo da nije te piščeve nezgrapnosti u

pogledu balistike, koja otkriva mnogo više nego što bi se na prvi pogled dalo uočiti.
Taj detalj nemilosrdno razotkriva da nešto nije u redu u odnosu kojeg literat gradi sa svijetom, sa čitaocem, pa i sa samim sobom, da tu postoji nekakva lažnost ili nedopustiva nonšalantnost ili

pak intencija piščeva da takvim poigravanjem sa riječima čitaoca iznenadi i dodatno mu se dopadne. Neko bi mogao staviti primjedbu da je takva ocjena pretjerana pa čak i nepravedna i ta bi primjedba imala težinu da se upravo taj literat ne upinje nametnuti se kao najautentničniji

vojnički glas recentne domaće književnosti.
Civilu bez iskustva sa vatrenim oružjem, pa čak i nekom vojniku čija stvaralačka intencija ne prelazi granice literarnog i ne zalazi u polje ideološkog i koji sebe ne vaspostavlja kao glas ne samo književne već i povijesne, društvene pa

i političke istine bez oklijevanja ćemo oprostiti sitnu nesmotrenost poput tog sličnog kalibra.
Ali piscu koji nemilosrdno eksploatiše činjenicu svog ratnog iskustva i koji ne propušta nijednu priliku da je naglasi kao osnov svog društvenog poslanja, isturajući svoj ratni čin kao

mač i svoje ranjavanje kao štit dok smjelo stupa u boj za goleme istine, zahtijevajući, istina pomalo uvijeno, od publike da ih prihvati kao neupitne meritume i putokaze vlastitom promišljanju stvarnosti, e takvom piscu nećemo baš lako dati oprost. Tim više što on sam ne pokazuje

da ga je zaslužio, odbacujući svaki ironijski otklon prema sebi samome, svojim iskustvima i svom literarnom mišljenju i stvaranju.
Takav pisac, koji je na vlastita pleća natovario strašnu i uzvišenu prozelitsku i propedeutičku zadaću, jednostavno ne smije sebi dopustiti stilske i

semantičke šlampavosti koje pod sumnju stavljaju njegov doživljaj odgovornosti spram čitaoca i svijeta čiji je taj čitalac dio. Pogotovo neko ko svoj umjetnički autoritet armira autoritetom oficirskog čina stečenog u ratu mora znati da je izraz municija sličnog kalibra u njegovom

slučaju nedopustiv.
Za one koji će toj tvrdnji uputiti prijekor sitničavosti i nebitnosti, potrudiću se objasniti zašto je ta greška nedopustiva i tako neugodno žuljajuća. Armija RBiH, u kojoj se borio tvorac problematične sintagme, u svom je arsenalu imala streljačko naoružanje

u raznim kalibrima, među kojima su dominirala oružja kalibra 7,62x39 mm, odnosno sovjetski metak za oružja bazirana na Kalašnjikov sistemu, 7,9x57 mm, što je domaća oznaka za njemački metak 7,92x57 mm, korištenom uglavnom za puške i mitraljeze Mauzer, ali i za druga oružja poput

Zbrojovkinih puškomitraljeza, te kalibra 7,62x54 mm, kojim se označava rašireni kalibar istočnog bloka za puške i mitraljeze. Nešto rjeđa bila su oružja, uglavnom jurišne puške i poneki puškomitraljez u kalibru 7,62x51 mm, koji je NATO pandan sovjetskom 7,62x54 mm i koji se u

civilnom svijetu označava kao .308 Vinčester. Streljačka oružja u drugim kalibrima, poput snažnog ali i zastarjelog 7,62x63 mm, odnosno .30-06 Springfild, bila su uglavnom kuriozitet. Za čitaoca je bitno znati da u oznaci kalibra 7,62x39 mm prvi broj ukazuje na prečnik zrna, a

drugi na dužinu čahure. Iskusan strijelac već će ovlašnim pogledom uočiti razliku u dimenzijama i konstrukciji između četiri metka u kalibru 7,62 mm, što znači da oni nisu slični. Odnosno da ne bi smjeli biti slični nekome ko se bavi vojničkim i ratničkim zanatom. Za laika su ti

meci nesumnjivo slični, ali laiku će njima biti sličan i talijanski metak za Bredu u kalibru 8 mm ili ma koji drugi puščani i mitraljeski metak u širokoj vojnoj upotrebi.
Armija RBiH, koja je stvarana u hodu, nije, pogotovo u početku, sebi mogla priuštiti luksuz istrajavanja na

mirnodopskim procedurama i akademskoj preciznosti u svakoj situaciji a jedna od posljedica tog imperativa bila je i šarolikost nomenklature tehničko-materijalnih sredstava, što će reći i municije. Većina njenih vojnika, ako je uopšte imala nekog iskustva sa oružjem, sticala ga je

na puškama i mitraljezima u standardnim JNA kalibrima, dakle 7,62x39 mm, 7,62x54 mm i 7,9x57 mm. Te metke vojska je kolokvijalno zvala metkom za Kalašnjikov, metkom za osamdesetčetvorku i metkom za garonju. No stihijsko i okaziono snabdijevanje tehnikom arsenalu je pridodalo i

puške u kalibru 7,62x51 mm, što je izazvalo određenu konfuziju, pogotovo tamo gdje su logističari bili ljudi velike volje, ali skučenog znanja.
Iz nekog razloga smatralo se cjepidlačenjem insistirati na strogom označavanju municije, pa se i u službenim dokumentima pribjegavalo

kolokvijalnim izrazima. Tako je metak 7,62x51 mm nazivan metkom 7,62 'duplo punjenje' ili jednostavno DP, što bi se nekako i podnijelo da se taj izraz nije proširio i na označavanje metka 7,62x54 mm.
Potpisnik ovih redova jednom je, u vrijeme najveće krize u snabdijevanju, od

komande brigade kojoj je njegova četa bila pridodata kao ispomoć za odbranu jednog prilično nezgodnog i neuralgičnog položaja, zahtijevao hitnu dopunu mitraljeskom municijom. Iz ove perspektive izgleda skoro nepojmljivo da je u pitanju bilo jedva 200 metaka, koje u iole žustrijem

okršaju mitraljez proguta za samo nekoliko minuta. Taj podatak ne navodim radi kuknjave, već da bih naglasio koliko je svaki pojedinačni metak tada bio dragocjen.
Bitno je pružiti još jedno pojašnjenje - zahtjev za municiju nije upućen izravno logističkom organu brigade, već

komandi jednog od njenih bataljona, onog koji je držao bokove našeg isturenog položaja. Bataljonski logističar objedinio je potraživanja svih jedinica i uputio ga ka brigadi ne propustivši da podatak sa mog zahtjeva: 200 met. kal. 7,62x54 mm, pretvori u: 200 met. 7,62 DP.
Kada je

pod okriljem mraka stigla zaprega sa popunom, na njoj je bila i platnena kesa sa 200 metaka kalibra 7,62x51 mm. To je solidan metak, dobre balistike i respektabilnog učinka na cilju, ali te njegove osobine u tom času nisu značile ama baš ništa. U mojoj četi, naime, nije bilo niti

jednog jedinog oružja u tom kalibru, jer ćemo puške H&K G3 dobiti tek nekoliko sedmica kasnije.
Užasnut saznanjem da treba ući u noć sa dva prazna mitraljeza, stuštio sam se ka komandi bataljona, nadajući se da je riječ o nesporazumu i da je tražena municija greškom data nekoj

drugoj jedinici, te da ćemo zamjenu moći obaviti još tokom večeri. Avaj, nesporazum nije bio tako jednostavne prirode. Kada mi je bataljonski logističar pokazao kopiju zahtjeva kojeg je uputio ka brigadi, vjerujući valjda da će to parče papira poslužiti kao dokaz da krivica nije

njegova krajnjim sam naporom obuzdao ruku da ne posegne za pištoljem i pustio je da mu umjesto toga sveže šamarčinu. Bilo je izlišno objašnjavati mu uzrok tog neugodnog incidenta koji se mogao izbjeći samo da je doslovce prepisao brojke i slova sa mog zahtjeva.
Kada sam se vratio

na položaj da mitraljescima saopštim onespokojavajuće vijesti, tamo me je dočekalo najprijatnije iznenađenje iz tog tmurnog razdoblja. Dvojica boraca koji su dužili mitraljeze u čije cijevi je ostatak čete polagao iskrzane ostatke svoje nade zavjereničkim mi osmijehom pokazaše da

se ne trebam pretjerano brinuti. Do tad nakupljeno iskustvo podučilo ih je značaju oslonca na vlastite snage, pa su obojica u svojoj tajnoj rezervi imali po 4-5 redenika punih municije. To nije bio čak ni pun borbeni komplet za samo jedan mitraljez, ali u rukama dvojice stamenih

rudara i proletera, kojima rat nije bio pretjerano dramatičan stoga jer se nije vodio duboko pod zemljom, to je bilo dovoljno da se mogući napad dočeka sa nužnim strahom i bez onog suvišnog.
Da nije bilo mudrosti i snalažljivosti te dvojice mitraljezaca, ja možda danas ne bih

mogao objasniti čitaocima zašto je izraz municija sličnog kalibra nakaradan, a katkad i pogibeljan. Bez njih dvojice možda bi te noći na tom položaju ostalo mnogo žrtava jednog bataljonskog logističara koji je vjerovao da postoji municija sličnog kalibra i koji nije pridavao

značaja njenom preciznom označavanju. I koji je zbog takvog javašluka te noći dobio zvonku šamarčinu.
Kakvu i ovim tekstom udaram popularnom piscu sklonom istom takvom javašluku.

Unroll please @threadreaderapp