Thread by @elisbektas

Kruška

Jednom je nekakva ordija, kojoj niko nije znao ni odredišta ni cilja, zanoćila u Vranduku i u zoru narednog dana nastavila svoj pohod, ne ostavljajući skoro nikakvog traga svog kratkotrajnog prisustva u selu podno ogaravljene i napuštene tvrđave. Uskoro su i žitelji sela

zaboravili tu noć provedenu sa zebnjom, ali u kojoj se nije zbio nijedan od onih strašnih postupaka zbog kojih su vojske na lošem glasu kod čestitog i radišnog puka. Pamtila ju je samo jedna ispijena i koščata udovica, od koje nekakav kosmat i krivonog konjanik, obećanjem da će

je podmiriti hranom, iskamči nježnost. U zoru joj je odista donio zavežljaj sa suhim mesom, žitom i ovčjim lojem, pa mu ona još jednom poljubi lice na kojem se više nije moglo razaznati gdje prestaje jedna a gdje počinje druga brazgotina i tako se bez riječi i zauvijek rastadoše.

Možda bi i ona zaboravila tu neprospavanu noć, da nakon devet mjeseci iz njene utrobe nije izašlo tamnoputo muško dijete, zaplakavši glasom kakvim ratnici smiruju svoje konje u boju. Babice iz okolnih kuća, koje su joj pod svjetlošću uljanice pomogle pri porođaju, nisu se

zadržavale znajući da od siromašne udovice neće dobiti nikakav dar. Iscrpljena ženica ugleda nekakve crvene linije na djetetovom licu, pa ih pokuša otrati rukom, ali one se ne dadoše. Kad je primakla uljanjicu, shvati da je njeno čedo rođeno sa nekolike brazgotine na licu.

Djetetu do zore izrastoše prva dva zuba, a do večeri i svi ostali, pa ono, ljutito zbog rijetkog i vodnjikavog mlijeka ugrize mater za sisu i ostavi joj srpast ožiljak. Do iduće zore narastoše mu i kao zift crni kosa i brkovi i noge mu se zaokružiše kao u konjanika. Prije svanuća

išunja se iz kolijevke i u nju podmetnu jednu krušku, pa napusti i kuću i selo, a da ni seoski psi nisu zalajali na neobičnu prikazu. Kad se probudila i u kolijevci našla krušku umjesto sina, ispijena udovica nije nadigla dreku, već brižljivo uze onu voćku u naručje i poljubi je

a potom je povi parčetom krpe. U selu možda ne bi ni primijetili da je pomjerila pameću, da nije iznosila krušku u avliju kad bi u njoj imala kakvog posla, i štrikom je vezivala za plot da se ne strmekne u Bosnu. Od tog doba i druge matere u Vranduku počeše tako vezivati svoju

djecu, mada se nikad nijedno dijete nije utopilo u rijeci tako što se iz sela u nju skotrljalo.
Neobični je svat, naizgled besciljno, išao čitav jedan dan, izbjegavajući i drumove i sela i usamljene kuće i svako drugo mjesto na kojem bi se živ insan mogao sresti. Činilo se da sa

svakim korakom raste i do večeri je već izgledao kao zdepasti i neukrotivi ratnik, koji je učestvovao u bezbrojnim bitkama.
Pred sami zalazak sunca ulovi sebi dvije divlje patke i pogosti se s njima onako sirovim, a potom se zasladi žirovima pootpadalim sa duba što ga je sebi

odabrao da pod njegovom krošnjom provede noć. Noćni huk šume, koji bi drugog čovjeka uplašio, njemu je bio nalik na uspavanku, te on očas utonu u dubok i čudan san. U snu mu se ukaza zlatom optočen Musaf na srebrnim rahlama i on ga stade čitati upijajući svaku riječ kao žedna

zemlja kišu. Do zore mu se svaka riječ utisnu u srce i u pamćenje duboko kao u granit i on se probudi kao čovjek pred kojim je Objava skinula veo sa svake tajne u koju je ljudskom biću dopušteno uroniti. Očev jezik nikada nije čuo, a iz materinih usta čuo je jedva nekoliko riječi

između ječanja i dubokih uzdaha, ali iz sna se vrati na javu kao čovjek koji tako tečno vlada jezikom pustinje, da je slušalac mogao osjetiti kako ga iz njegovih usta grije sunce ili obasjava mjesec, kad bi pojedine glasove izgovarao.
Kuda se ovaj neobični stvor skitao, šta je

radio i od čega je živio do sedme godine svog života, niti je gdje zabilježeno, niti je on sam o tome ikada govorio. Dopirali su, istina, odovud i odonud glasovi o čovjeku toliko zastrašujućeg izgleda koliko mu je znanje o vjeri bilo raskošno, ali nikad iz usta očevidaca, već su

slavu njegove pobožnosti pronosili oni koji su od nekih čuli kako im je neko pričao da je susreo tog mudrog posvećenika. Jednoga se dana, kad je navršio sedmu godinu života, pojavi u Stocu na nekakvom sipljivom kljusetu koje je, poput svog jahača, izgledalo mnogo starije nego što

je odista bilo. Uzbrao je nekolike smokve što su popadale sa stabala kraj puta i njima se okrijepio, pa sjeo u hlad ispred Careve džamije da predahne. Prije toga napoji ono svoje kljuse vodom iz Bregave i ostavi ga u hladu gdje je i kržljave trave bilo. Od te je večeri broj

svjedoka njegovog umnog i predanog kazivanja o vjeri neprekidno rastao. Već u Stocu, u kojem se zadržao samo do proljeća, bilo jasno da riječi iz njegovih usta s jednakom lakoćom pronalaze put do srca i prostodušne i lakovjerne čeljadi, kao i onih učenih, koji su se školovali na

slavnim medresama od Stambola do Jemena.
S proljećem je krenuo dalje, ali ne jašući više onu isluženu ragu, već stasalo paruče vranca što ga bješe na dar dobio od stolačkog kapetana, a za njim je išla povorka od desetak mlađih ljudi, kojima više ništa nije moglo utažiti žeđ duše

osim zanosnih kazivanja o vjeri, koja su kao ambra tekla iz usta kosmatog i krivonogog učenjaka čiju je glavu sada i turban krasio. U Mostaru se zadržaše čitavo proljeće i ljeto, pa u jesen ova družina krenu uvećana za još dvadesetak mladića. Putovala je ta neobična skupina od

kasabe do kasabe po hercegovačkom i bosanskom ajaletu, bez nekakvog logičnog reda, pa bi se neka čaršija tako naljutila što je preskočena i što joj nije ukazana milost i čast posjete čovjeka o čijem je poznavanju vjere glas već odavno i do Pešte stigao, samo da bi se nakon nekog

vremena još više obradovala iznenadnom dolasku učenjaka i njegovih sljedbenika. No već nakon Višegrada broj se mladića u povorci prestao uvećavati, jer bi kosmati i krivonogi posvećenik u svakoj kasabi naložio nekolicini onih koji ga već neko vrijeme prate da tu ostanu kako bi

ljude podučavali onome što su na svom putovanju naučili.
Znalo se, ipak, desiti i da poneki hodža, poput onog maglajskog, iskaže sumnju u namjere ove putujuće medrese i da upozori svoje džematlije na opasnosti koje leže u odluci da se islam živi na takav način. Ali takvih hodža

nije bilo puno, pogotovo nakon što se pročulo šta se zbilo sa ovim maglajskim. Kada je krivonogi učenjak stigao pred maglajsku džamiju i kada mu hodža reče da tu nije potrebno više tumačenja, već više življenja vjere, on ga pogleda svojim crnim očima koje kao da su skakutale po

licu punom brazgotina, ali ništa ne reče. Umjesto toga pokaza nešto išaretom jednom od svojih pratilaca, koji iz sepeta na magarcu što ga je vodio sa sobom odmah izvadi jednu pogolemu stambolku i stavi je pred svog šejha. Šejh kao kliještima zgrabi onu stambolku svojim zdepastim

i čvornatim rukama, pa je unese u džamiju i spusti pred mimber, kazavši džematlijama - bolje vam je da ovu tikvu slušate i slijedite, nego ovakvog imama. Tikva neće doći do pameti, ali zato neće postat ni ahmak poput njega.
Nakon te zgode, ako je neko i gajio sumnju u naum

krivonogog šejha i u korist od njegove putujuće medrese, koja je ujedno i putujuća tekija bila, nije se usuđivao to javno iskazati, pa čak ni u društvu koje je brojalo više od jednog prijatelja. A šejh je i dalje putovao od Foče do Bužima i od Broda do Novog, navraćajući u neku

kasabu i po više puta, ako bi procijenio da njenim žiteljima treba još poduke u vjerskim pitanjima. U tih desetak godina, koliko je obilazio ajalete, ni nakaznost njegovog tijela i lica, ni blagost njegovog glasa nisu se mijenjali. Samo je svake godine pod sobom imao sve boljeg

konja, a turban na glavi bio mu je sve veći. S rane jeseni desete godine putujuća tekija stiže i po treći put u Travnik, a vijest o njenom dolasku ušla je u vezirsku čaršiju još dok je povorka bila u Lašvi. Pred Šarenom džamijom dočeka ih sva sila svijeta, natiskanog tako da se

nije moglo razaznati ko je hamalin, ko imućni trgovac, a ko aga ili beg. Čim se okrijepio ukusnom gorskom vodom i grumenom sira, krivonogi šejh stade držati dersove, govoreći okupljenima sve do akšama. Možda bi im govorio i sve do jacije, da se u akšam pred džamijom, u pratnji

golemih i mišićavih Mameluka, ne pojavi novi padišahov namjesnik u Bosni, visok, povijen i suh čovjek orlovskog pogleda, o kojem se znalo samo toliko da dolazi iz Šema i da je bio nemilosrdni pobjednik u nekoliko bitaka protiv sultanovih najvećih dušmana na oba kraja carstva.

Namjesnik uperi svoj koščati prst u krivonogog šejha i išaretom mu naloži da pristupi. Šejh po prvi put načini bojažljiv i oklijevajući korak, a lice mu izgubi onaj zastrašujući izgled. Tu nije bio kraj promjenama, kada je nazvao selam namjesniku, i glas mu je zvučao nekako

izlomljeno i siktavo, ništa od čuvene blagosti i uvjerljivosti u njemu ne bješe ostalo.
Namjesnik zatraži od krivonogog šejha da mu rastumači svoje porijeklo, svoj život i slavu koja ga prati već godinama. Spuštene glave, zbog čega je s onim predimenzioniranim turbanom izgledao

poput nišana oboljelog od kakve čudne bolesti što samo kamen napada, krivonogi i kosmati šejh sve potanko ispripovijeda, ne praveći pauze duže od coktanja jezikom. Ispričao je kako ga je mater začela sa konjanikom izbrazdanog lica, s čijih usana čak ni vlastito ime nije poteklo,

kako je u prva dva dana života narastao do dobi tridesetogodišnjaka i otada se više nije mijenjao, kako je treće noći svog života usnio zlatni Musaf na srebrnim rahlama i u snu naučio sve što živ čovjek može naučiti o islamu, kako se sklanjao od velikih mjesta i potucao se od

sela do sela po planinama, tumačeći čobanima propise vjere, kako je kao sedmogodišnjak stigao u Stolac i počeo držati dersove u džamijama, što radi, evo, već desetu godinu života...
- A otkud to da umiješ kazati ko ti je bio otac, kad ni sa materom, kamoli s njim nikad nijednu

riječ nisi progovorio? upita ga namjesnik, čiji je pogled bockao sagovornika neugodnije no što bi to njegov koščati prst činio.
- U snu mi se javilo jedne noći, odgovori krivonogi šejh.
- A jesi li ikada u ruke uzeo Musaf ljudskom rukom prepisan?
- Zašto bih, kad mi je u snu

pokazan onaj što su ga meleci ispisivali.
- Tvoji sljedbenici sebi nek potraže konak u čaršiji, a ti si noćas moj gost, kaza namjesnik.
Kad su stigli u avliju vezirske rezidencije, namjesnik išaretom dade nekakav znak jednom od svojih Mameluka, koji odmah potegnu svoj šamšir i

jednim zamahom šejhu odvoji glavu s golemim turbanom od zdepastog i krivonogog tijela. Ni glava ni tijelo, međutim, ne dotaknuše zemlju, već se zapališe i očas izgorješe pucketavim žutim i ljubičastim plamenom, ostavljajući iza sebe neugodan miris mućka i oblačić dima koji se

neobično dugo zadržao na istom mjestu, prekrivajući gomilicu pepela na sredini avlije.
- Zašto posiječe ovog nakaznog i uplašenog čovječuljka? upita vezira dostojanstvenik koji je bio u njegovoj pratnji i koji je sve do tog časa šutio. Bio je to anatolski beglerbeg, koji je po

padišahovom nalogu stigao u Bosnu, da odatle na proljeće udari preko Save i tako omete dušmane koji su se spremali udariti na Kefski ajalet.
- Ja već četrdeset godina od jednog do drugog kraja carstva tražim potomke tog konjanika izbrazdanog lica, reče carski namjesnik umornim i

oštrine lišenim glasom. Do ove večeri uspio sam pronaći jedanaestoricu polubraće ovog stvora za čije me pogubljenje pitaš. Večeras sam ispunio zavjet i oslobodio zemlju napasti dvanaestorice takvih ugursuza i sad spokojno mogu čekati Azraila.
- Vidio sam kako ga posmatra i sluša

ovdašnja čeljad, reče anatolski beglerbeg, a među njima je bilo i učenih glava. Po čemu si ti siguran da on nije bio Božji miljenik i da je zaslužio osjetiti oštricu šamšira na vratu?
- Jesi li čuo njegov odgovor na pitanje da li je ikada otvorio Musaf kakav nama stoji kraj

uzglavlja? Jesi li vidio kako se stresao od tog pitanja i, kao da pred nevidljivim kadijom svjedoči, rekao da je jedini Musaf iz kojeg je upoznao vjeru onaj što mu se u snu prikazao?
- Čuo sam to ali ne vidim u tome ništa čudno. Takvih šejhova puno je carstvo pa i moja Anatolija.

- Vidiš da ne mogu sam stići potrgati i zatrti sve plodove tog poganog sjemena, jetko reče vezir. Razmisli, otkud mi znamo kakav se njemu Musaf u snu prikazao? Dovoljno da je jedno slovo u njemu bilo promijenjeno, pa da smutnju nastalu iz te sitne promjene stoljećima moramo

suzbijati. I shvataš li da je ovaj peksin vjerovao jedino u vlastiti san.
Suhi i povijeni namjesnik tada nogom razgrnu onu gomilicu pepela, na čijem se dnu ukaza kruška, koju on hitrim i preciznim potezom presiječe svojim crnosapcem čija je drška bila optočena sedefom i ukrašena

rubinima. U tom se času nad Travnikom začu kreštanje čavki, koje se stadoše okupljati u jato i odletješe u noć, prema Lašvi. Ujutro po odajama travničkih hanova i konaka ne pronađoše nijednog od sljedbenika krivonogog šejha sa pregolemim turbanom. Stvari su im bile tu, netaknute,

ali oni kao da u zemlju bjehu propali. Još je čudnije bilo to što je na njihovim slamaricama stajalo poneko crno pero.

Unroll please @threadreaderapp