Thread by @elisbektas

Uz čašicu lozovače

Pita me juče prijatelj
- Života ti, šta ti misliš o ovim incidentima u Ukrajini?
- A što si, života ti, baš mene našao to pitati? odgovorim mu pitanjem.
- Pa ti si ekspert za krizne situacije, veli on.
- Kakav crni ekspert?! skoro uzviknuh. Radio sam par

godina kao instruktor za krizne situacije, u smislu prirodnih i tehnoloških nepogoda i katastrofa i to je to. Uostalom, riječ ekspert u našem jeziku označava onoga koji misli da zna sve o svemu, a ustvari ne zna ništa o ničemu. Tako da, ako već hoćeš eksperta, eno ti Dževada

Galijaševića, Envera Kazaza, Dine Mustafića...
- Pa dobro, pomirljivo će prijatelj, ali me ipak zanimalo tvoje mišljenje o ovome što se dešava u Ukrajini.
- Ama čovječe, šta bih ja mogao kazati o tom slučaju što već nije kazano? Nisam mrdno dalje od Trsta u svom životu, a ti bi

da ti pričam o bijelom svijetu. Nego sačekaj da smotam španjulet pa ću ti ispričat nešto.
Prijatelj strpljivo sačeka da pripremim objekat svoje poročne požude i iskoristi tu stanku da nam naspe po još jednu lozovaču. Kad sam odbio prvi dim, upitah ga
- Čuo si za Alfreda Naujoksa?

- Ne, reče prijatelj.
- E vidiš, on je vodio napad na radio-stanicu Glajvic u sklopu operacije Himler. To je bio niz od dvadesetjedne akcije duž njemačko-poljske granice, izvedenih s ciljem stvaranja slike o odluci poljske vlade da pribjegne oružanim mjerama u sklopu rješavanja

danciške krize. Nakon kratkog i smrtonosnog napada na njemačku radio-stanicu, Naujoks je na poprištu ostavio leševe nekoliko logoraša, preodjevene u poljske uniforme. To je, vidiš, Hitleru poslužilo kao opravdanje za upad u Poljsku s ciljem zaštite njemačke manjine.

- Uh, monstruozno, zgrozi se moj prijatelj.
- Da, naravno da je monstruozno, potvrdih. Ali vodi računa da je u tom času dobar dio evropskog javnog mnijenja, čak i u zemljama naklonjenim poljskoj, bio sklon povjerovati u to da iza napada stoje Poljaci, tim više jer je njihova

vojska malo prije toga izvodila ofanzivne manevre na zapadnim granicama zemlje, šaljući tako poruku o spremnosti za rat i...
- Sačekaj malo, prekide me prijatelj, kažeš mi da su Poljaci demonstrirali silu?
- Pa, današnjim bi se jezikom to tako reklo. U svakom slučaju, ti su

manevri posve irelevantan povijesni detalj jer nikako ne mogu opravdati ono što se poslije desilo. A jesi li čuo za Darija Foa?
- Jesam, to je onaj talijanski nobelovac, spremno odvrati prijatelj, a vidi se da mu je drago što zna odgovor. A kakve on veze ima s napadom na Poljsku?

- Apsolutno nikakve. Čovjek je u to vrijeme tek ušao u tinejdžersku dob, a poslije je postao pisac. Kakve veze on može imati sa njemačkim napadom na Poljsku? Ali on je napisao sjajan roman, Slučajna smrt jednog anarhiste. Jesi li ga čitao?
- Nisam, kaže prijatelj, znaš da ja više

volim čitati domaće autore.
- Da, vidim to, odvratih ne bez sarkazma. Elem, taj se roman naslanja na slučaj eksplozije bombe na Pjaci Fontana u Rimu.
- Ne sjećam se toga.
- Naravno da se ne sjećaš, tutmezu, nisi tad bio ni rođen. Ta je bomba ubila skoro dvadeset i ranila skoro

osamdeset ljudi. To je krvoproliće poslužilo talijanskoj vladi kao okidač i kao opravdanje za prilično energičan, moglo bi se reći čak i surov obračun sa anarhistima. Ipak neću reći da je taj obračun bio surov, jer bih onda morao izmišljati novu riječ da opišem obračune

nacističkih i komunističkih vlada sa svojim političkim protivnicima. No hapšenje osamdeset ljudi i tortura tokom istrage, te sumnjiva smrt jednog od osumnjičenih, predstavljena kao samoubojstvo, svakako nisu daleko od surovosti.
- Sad si me posve zbunio, kaže moj prijatelj. Kakve

veze ima terorizam u Italiji sa napadom na Poljsku?
- Apsolutno nikakve. Naspider nam još po jednu.
On sipa lozovaču a ja motam novi španjulet. Nakon što sam zapalio i otpio gutljaj, nastavljam
- Kasnije su istrage, međutim, pokazale da iza napada najvjerovatnije stoje desničari,

relikti fašizma reklo bi se. Naravno, skoro je nemoguće u ovakvim situacijama doći do konačnih dokaza, ali kako stvari stoje, anarhisti su u čitavom ovom slučaju bili posve nevini, izuzev onih među njima koji su surađivali sa desničarima u sklopu operacije Gladio.

- Kakve sad operacije? upita prijatelj.
- Gladio, antikomunističke mreže NATO-a, razvijene s ciljem uspostavljanja gerilskog fronta u slučaju komunističke okupacije Evrope. Mada je sve to trebalo biti obavljano u potpunoj tajnosti, ime Gladio često se pojavljivalo u brojnim

političkim aferama, ponajviše u Italiji. Recimo, u slučaju otmice Alda Mora...
- Ček malo, prekide me prijatelj, zar to nisu uradile Crvene brigade?
- Jesu, kažem. Ali još u vrijeme otmice neki su talijanski mediji postavljali pitanje – Aldo je u rukama Crvenih brigada, u čijim

su rukama Crvene brigade? No nisam to htio da potežem, htio sam ti kazati koliko je krhko znanje o nekom događaju. Vidiš, s početka se vjerovalo da je u akciji Aldove otmice, koja je trajala nepunu minutu, učestvovalo samo dvanaest ljudi. Mjesec dana kasnije, u Gradoli ulici

policija je našla materijale koji su upućivali na to da je u njoj učešće uzelo najmanje šezdeset ljudi, što je logično, jer akciju tog obima i te vrste teško može izvesti šačica zanesenjaka. Znaš, tu je ipak potrebno imati žestoku obavještajnu pripremu, možda čak i insajdere,

osiguranje... Tako da ostaje pitanje ko je odista oteo i likvidirao Alda Mora.
- To onda uopće nisu bile Crvene brigade, dopuni me prijatelj.
- Ama ne, zaboga, bile su Crvene brigade, samo što nije baš posve jasno ko je sve bio u Crvenim brigadama i za čiji su račun obavili

otmicu i eksterminaciju lidera Demohrišćanske stranke. Čak su iz vrhova američke politike dolazile informacije o incestuoznom spoju komunističkih i antikomunističkih organizacija. Ma pusti, ko bi se u svemu tome snašao. Nego de ti nama sipni još po jednu lozovaču. Kaži pravo,

jesi li ikad bolju probao?
- Da znaš da nisam, kaže prijatelj. Ali i dalje ne razumijem, kakve veze ima sve ovo što si mi ispričao jedno s drugim i sa dešavanjima u Ukrajini?
- Kako kakve, pa nikakve, kakve će veze imati?
- Pa što si mi onda govorio o tome?

- Pa čavrljamo uz čašicu, zaboga, nećemo valjda pričati o leševima u konkurenciji za nagradu Meša Selimović?
- Ali ja i dalje ne znam šta se zbiva u Ukrajini, veli moj prijatelj, koji ima tu nezgodnu navadu da nikada ne odustaje od jednom postavljenog pitanja, baš kao onaj

Egziperijev jadničak.
- Pa kako ćeš znat, jadan ne bio, odvratim već iznerviran. Ne znamo ni šta se po Italiji tačno dešavalo, ko je po njoj ubijao i bombe bacao a puno nam je bliža od Ukrajine. Uostalom, valja nešto ostavit i budućim naraštajima da imaju za mezu uz lozovaču.

Naspi još po jednu, osuši mi se grlo pričajući...

Unroll please @threadreaderapp