Crnogorski nacionalist (nacionalist ne držim negativnom odrednicom) i, koliko čujem, povjesničar CPC-a Stevo Vučinić samouvjereno piše kako Srbi i Hrvati nisu naselili Duklju. pobjeda.me/clanak/dokumen…
Pritom ne piše o kojoj je Duklji riječ, sklaviniji Duklji ili (proširenoj) Kraljevini Duklji? On samouvjereno dodaje da su doseljeni Slaveni asimilirali romanizrane Dokleate i “zasnovali Dukljane”.
Mi možemo pretpostaviti da je postojao zaseban dukljanski identitet
koji je proizlazio iz „dukljanske“ političke tvorbe, no ne znamo jesu li se bizantski „Dukljani“ doista tako nazivali i jesu li imali zaseban identitet:
"Dukljani" vrlo vjerojatno jesu bili zasebna ranosrednjovjekovna etnopolitička zajednica, no o tom znamo jednako kao o spomenima Hrvata u Duklji:
Nadalje, Vučinić se blamira kada tvrdi da ranonovovjekovni Hrvati katolici svoj jezik nisu etnički nego (isključivo) teritorijalno identificirali. On to “potvrđuje”, među ostalim, spominjanjem “slovinskoga” što nije ništa drugo doli etnički identificiran naziv jezika.
Kao potvrdu svoje neodržive teze spominje (i) Bartola Kašića (1575. – 1650.) i njegov “ilirski” i “slovinski”, a ne navodi da je otac hrvatske gramatike “Hrvat” na talijanski prevodio ne samo sa “Croato”, nego i sa “Sclavone”.
Vučinić spominje i Lovru Šitovića Ljubušaka (1682. – 1729.) i njegov “ilirski” (na latinskom), no ne navodi kako je ovaj Hercegovac na materinjem jeziku pisao za Hrvate (“mi Harvati”) na jeziku koji je odredio kao “harvatski”.
Najspornije je Vučinićevo blamiranje kada implicira da u ranom novom vijeku Hrvata nije bilo na prostoru današnje Crne Gore. Onovremeni ruski, hrvatski, osmanski i mletački izvori jasno svjedoče o hrvatstvu dijela slavenskoga življa Boke kotorske:
„Povezivanje Hrvatske i Dalmacije sa Slavonijom započelo je u nedovoljno providnim stoljećima srednjega vijeka, a intenziviralo se pri njegovu kraju jačanjem gospodarskih, socijalnih, političkih i kulturnih veza.
Nemalu su ulogu pritom imali velikaški rodovi poput Frankapana i Zrinskih koji su posjede imali i u Hrvatskoj i u Slavoniji. Veze među gradovima, primjerice Zagrebom i Senjom, imale su također važnu ulogu.
No, unatoč tomu, obje su cjeline tijekom srednjeg vijeka ostale jasno razlučene jedna od druge. Svaka je imala svoje granice, svojega bana i sabor, svoju crkvenu organizaciju (ili organizacije), svoje heraldičke oznake.