Thread by @utikejt

Ovim tvitom kreće #ZajedničkoČitanje romana "Ime ruže", remek-djela Umberta Eca.
Radnja romana odvija se tijekom 7 dana krajem mjeseca studenoga ljeta Gospodnjega 1327.
Ako se može tako reći, ovaj mega-thread započinje točno 695 godina nakon potresnih zbivanja opisanih u romanu.

U ovom našem zajedničkom čitanju 'Imena ruže', prvu i zadnju riječ imam isključivo Ja, Utikejt, Ta-Koja-Jesam.
No pozivam vas da tvitove iz ovog mega-threada fejvate, retvitate, kvotate.
Dijaloške interakcije odvijaju se na ovom threadu:

https://twitter.com/utikejt/status/1592648485312290816

Erudit s bolonjskoga sveučilišta Umberto Eco (1932.-2016.), medievist, semiotičar i književnik, šezdesetosmaš, javni intelektualac i kolumnist, romanom „Ime ruže“, remek-djelom postmoderne književnosti, objavljenim 1980. g., oduševljava kritiku i publiku, i stječe svjetsku slavu.

Danas, 42 godine nakon 'Imena ruže', Eco je široj publici poznat poglavito po svojemu tanahnom pamfletu „Vječni fašizam“. Sic transit gloria mundi!
U ovomu mega-threadu pokušat ćemo „Ime ruže“, kao vrijedno svjedočanstvo istine i zablude, oteti zaboravu.

Roman 'Ime ruže' podijeljen je na 7 velikih poglavlja (naslovljenih 'Prvi dan', 'Drugi dan' itd.), gdje glavni pripovjedač, benediktinski redovnik Adson iz Melka, u prvom licu pripovijeda događaje kojima je, kao benediktinski novak, svjedočio u ranoj mladosti.

Tim velikim poglavljima prethodi 'Proslov', svojevrsni autorski predgovor autobiografskim zapisima, a Adson ga piše s velikom vremenskom i prostornom distancom, u dubokoj starosti, u miru samostana u Melku.

Adsonovim zapisima prethode dva kraća pseudo-Ecova poglavlja:
1. 'Naravno, rukopis' - figurira kao pseudo-predgovor;
2. 'Napomena' - sadrži objašnjenja u vezi naslova, podnaslova i računanja vremena, te tlocrt opatije koja je poprište potresnih događaja iz Adsonove pripovijesti.

'Ime ruže' otvara se poglavljem 'Naravno, rukopis'.
Naratora, kojeg smo nazvali Pseudo-Eco, iz nekoliko razloga neoprezan, nestrpljiv ili brzoplet čitatelj može krivo identificirati kao bolonjskog profesora Umberta Eca, a cijelo poglavlje kao autorov predgovor romanu.

Razlozi za zabunu:
-nadnevak na kraju poglavlja („5. siječnja 1980.“) upućuje na vrijeme koje u stvarnosti neposredno prethodi objavljivanju bestsellera 'Ime ruže';
-referiranje na godinu 1968. i na Praško proljeće kao relativno nedavni povijesni događaj;
-pisanje u prvom licu.

Čitav je niz razloga koji mogu dodatno učvrstiti čitateljevo krivo uvjerenje o naratoru:
- referiranje na knjigu eseja 'Apokaliptičari i integrirani' (1964.), čiji je autor Umberto Eco;
- opis ulaska sovjetskih tenkova u Prag, bijeg naratora iz Praga u Austriju.

Naime, na putu na neki kongres u Varšavu, profesor Umberto Eco zatekao se u Pragu te 1968. godine, gdje se zadržao nekoliko dana, i gdje je neposredno svjedočio ulasku sovjetskih tenkova u grad, a to je iskustvo nedugo potom opisao u jednoj svojoj kolumni u magazinu "Espresso".

U nastavku ću prepričati sadržaj poglavlja "Naravno, rukopis", zato da budemo sigurni da nam ništa bitno nije promaklo.
Osim toga, ukazat ću na neke motive koji se ovdje javljaju, a koji su bitni za roman, i ključni su za razumijevanje "Imena ruže" kao remek-djela postmoderne.

Dana 16. 8. 1968., Pseudo-Eco u Pragu dolazi do knjige opata Valleta iz 1842. godine.
Knjiga opata Valleta jest francuski prijevod rukopisa Adsona iz Melka, napisanog u 14. stoljeću na latinskom jeziku.

U knjizi opata Valleta kaže se da se radi o prijevodu Adsonova teksta tiskanog knjizi "Vetera Analecta" Jeana Mabillona iz 1721. g.
Kasnije ćemo saznati da izdanje knjige "Vetera Analecta" iz navedene godine ne postoji, što naravno umanjuje vjerodostojnost Pseudo-Ecova izvora.

Pseudo-Eco u Pragu očekuje neimenovanu osobu. No nekoliko dana nakon što je nabavio knjigu opata Valleta, u Prag ulaze sovjetski tenkovi, pa Pseudo-Eco napušta Prag, prelazeći austrijsku granicu, te odlazi u Linz, a zatim u Beč, noseći sa sobom knjigu opata Valleta.

Pseudo-Eco se u Beču sastaje s neimenovanom osobom koju je čekao u Pragu (a koja zbog nemira nije onamo mogla doputovati), te put nastavljaju zajedno.
U tim burnim danima, Pseudo-Eco se oduševljava knjigom opata Valleta, i u dahu je prevodi na talijanski u par velikih bilježnica.

Pseudo-Eco i neimenovana osoba nakon Beča odlaze u Melk, udaljen oko sat vremena vožnje autom.
Naime, u samostanu u Melku živio je i svoje zapise sastavio autor prvobitnog teksta Adson.
Adsonov je rukopis u samostanskoj knjižnici pronašao Jean Mabillon.
Tako kaže opat Vallet.

Na putu iz Melka prema Salzburgu, dogodi se da Pseudo-Ecov neimenovani suputnik naglo (iz nespecificiranih razloga i pod nespecificiranim okolnostima) odlazi, odnijevši sa sobom knjigu opata Valleta.
Pseudo-Eco tako ostaje bez svog glavnog izvora.

Nekoliko mjeseci kasnije, Pseudo-Eco nalazi se u Parizu, gdje ide tragom svojih bilježaka iz ranije spomenutih velikih bilježnica.
Jedna od njegovih bilježaka odnosila se na bibliografske podatke o knjizi koju opat Vallet navodi kao svoj izvor: "Vetera Analecta" iz 1721. godine.

Pseudo-Eco u pariškoj knjižnici pronalazi "Vetera Analecta" Jeana Mabillona, ali:
- ne poklapa se godina izdanja;
- ne poklapa se mjesto izdavanja;
- knjiga ne sadrži nikakve Adsonove zapise.
Ovime je vjerodostojnost knjige opata Valleta kao izvora dodatno narušena.

No da bi se znalo da je opat Vallet slabo vjerodostojan izvor, možda nije trebalo potegnuti čak do Pariza.
Naime, već riječ 'analecta' iz naslova snažno sugerira da je to zbirka kraćih tekstova raznih autora, tj. svojevrsna antologija.
A Adsonov tekst sadrži stotine stranica!

U svakom slučaju, Pseudo-Eco od eminentnih medievista dobiva potvrde da je izdanje Mabillonovih "Vetera Analecta" iz 1723. godine (koje je Pseudo-Eco vidio u pariškoj knjiižnici) autentično, dok nikakvo izdanje te knjige iz 1721. (=godina koju navodi opat Vallet) ne postoji.

Dok je bio u Parizu, Pseudo-Eco posjetio je - ne budi mu lijeno - i samostan Svete Marije u ulici Rue de la Source u 16. arondismanu.
Zašto?
Zato što je knjiga opata Valleta, po podacima iz same knjige, tiskana upravo u tom samostanu.

Pseudo-Eco saznaje da opat Vallet nije tiskao knjigu ondje (u Abbaye de la Source, Paris = tako piše u knjizi opata Valleta), između ostaloga jer taj samostan ne posjeduje tiskarske preše.
Čitatelj dotle uživa u igri: 'source' na francuskom znači 'izvor', a izvor se pokazao suh!

Tu Pseudo-Eca uzdrmava SUMNJA, ne više samo u vjerodostojnost izvora (=knjige opata Valleta), nego i u vlastite bilješke. Kako da se u svoje bilješke pouzda, ako mu je izvor krajnje nepouzdan?

Sumnja lako završi u priviđenjima, snoviđenjima, bulažnjenju.
Tako u sljedećem pasusu Pseudo-Eco, referirajući se na romantičara Gérarda de Nervala, govori o priviđenjima nikad napisanih knjiga.
Možda je sve ovo priviđenje, a Adsonov rukopis jedna takva nenapisana knjiga?

Zatim skok natrag u stvarnost priče, ako tako možemo reći.
Dvije godine kasnije, dakle 1970., Pseudo-Eco nalazi se u Buenos Airesu.
Što to naš dobri Pseudo-Eco radi u Buenos Airesu? Nije valjda da lovi naciste i fašiste, pripremajući svoj tanahni esejčić "Vječni fašizam"?

Ne! Pseudo-Eco nije otišao u Argentinu u lov na fašiste i naciste! Sram vas bilo vaše pokvarene mašte i vaših prljavih strasti!
Prva knjiška asocijacija uz Buenos Aires jest proslavljeni pisac Jorge Luis Borges, oslijepljeli veleknjižničar.

Naime, onoga kome na drugoj stranici romana nije zazvonilo, zacijelo će 70-ak stranica kasnije, u poglavlju 'Prvi dan, poslije devetog časa', na Jorgea Luisa Borgesa podsjetiti slijepi redovnik Jorge iz Burgosa, časni starina, siva eminencija opatijske veličanstvene knjižnice.

Sličnosti su upadljive:
- zvuk imena: Jorge Luis Borges ~ Jorge iz Burgosa;
- i Jorge Luis Borges i Jorge iz Burgosa jesu oslijepili;
- Jorge Luis Borges bio je glavni ravnatelj argentinske nacionalne knjižnice ~ Jorge iz Burgosa iz sjene upravlja opatijskom knjižnicom.

Koliko god bile upadljive, te su sličnosti površinske, naime:
- puno je važnije to da se Umberto Eco u 'Imenu ruže' nadovezuje na neke od prepoznatljivih tema i motiva iz opusa Jorgea Luisa Borgesa;
- u romanu, Jorge iz Burgosa je bad guy.

Slijedi kratki ekskurs o Jorgeu Luisu Borgesu, važno je da ostanete koncentrirani, i nastavite fejvati i retvitati.
Naime, Ja, Utikejt, ovo sve ne pišem za sebe, jer ja sve to znam.
Ja ovo sve pišem za vas, da vas ne prevedu žedne preko vode.

Argentinski književnik Jorge Luis Borges (1899.-1986.) je klasik književnosti 20. stoljeća. U njegovom su opusu najvažnije pripovijetke (kratke priče) koje je pisao od '40-ih do početka '60-ih godina.
Svjetsku je slavu stekao šezdesetih.

Tokom života, Borgesova je politička pozicija vrludala. U mladosti je zagovarao liberalnu demokraciju, pristajao uz progresivni nacionalizam, bio kritičar Hitlerova i Peronova režima. Kasnije je zauzeo anti-demokratsku poziciju. Pred kraj života opisao se kao anarhist i pacifist.

Upućeni tvrde da je podržavanje vojne hunte te Pinochetova režima koštalo Borgesa Nobelove nagrade za književnost.
No prije nego što brzopleto zaključimo da ljevica i liberali ne vole Borgesa, pozabavimo se malo Borgesovim književnim opusom i njegovom filozofskom podlogom.

Borgesov opus ulazi u široki nad-žanr fantastičke književnosti, koja uključuje gotski roman, fantasy, znanstvenu fantastiku i dr.
Iako se Borgesov opus nerijetko žanrovski određuje kao magični realizam, Moja Malenkost radije će ga kvalificirati kao postmodernu fantastiku.

Naime, etiketu "realizam" (pa bio on i "magični") treba zaslužiti.
I obratno: Borges je toliko anti-realističan, da bi mu etiketa "realizam" (pa bio on uzdrman epitetom "magični") činila nepravdu.

Borgesove priče naime odbacuju društveni realizam jednako kao i psihološki. Povijesne stvarnosti nema, kao što nema ni karakterizacije likova.
Temeljne kategorije stvarnosti (a i kategorije same!) dubnski su uzdrmane i dovedene u pitanje u nečemu što površinski izgleda kao igra.

Dijagnozu epohe Nietzsche je već bio dao: Bog je mrtav. A s Bogom, mrtva je počela biti i metafizika. U domino-efektu, urušile su se stvarnost, spoznaja, identitet. Nekoć smatran kozmosom, svijet se prikazuje kao kaos.
Sve to možemo dobro vidjeti kod Borgesa.

Borges posvećuje veliku pažnju temi jezika i odnosu jezika i stvarnosti.
Naime, u Borgesovoj fantastičkoj prozi, stvarno i imaginarno, java i san, prošlost i budućnost ne samo da su nerazlučivi, nego su puki jezični konstrukti.

Shvaćanje istine kao poklapanja riječi i stvari zastarjelo je. Jezik, koji nije ni u kakvom odnosu sa stvarnošću, ne može iskazati istinu. Svijet i stvarnost su nespoznatljivi, ako uopće postoje.
Jezik je gomila znakova koji se kombiniraju i rekombiniraju po volji i nahođenju.

(Pamtimo: disciplina koja se bavi znakovima i njihovim međuodnosima, tj. odnosima znakova s drugim znakovima - pri čemu je znak odsječen od stvarnosti - zove se semiotika, a neokrunjeni kralj semiotike je naš stari znanac Umberto Eco.)

Borgesu je, dakle, stran ne samo društveni i psihološki realizam, nego ponajprije filozofski realizam (=koji je, nota bene, kao što smo naučili iz spora oko univerzalija, oblik idealizma: proleksis.lzmk.hr/49525/).
Borges je, sasvim vam je jasno, tvrdi nominalist.

Borgesova filozofska pozadina kao kamen zaglavni ima wittgensteinsku premisu da granice jezika jesu granice svijeta, sa sljedećim implikacijama:
- jezični znakovi u startu su arbitrarni;
- značenje (riječi) jest stvar konvencije;
- stvarnost je labilni jezični konstrukt;
...

Ukratko: riječi su puka imena, prazna i šuplja. Iza kojih ne stoji (ili bolje: stoji) ništa:
Ruža bi mirisala čak i da je ne zovemo "ruža", nego "govno". S tim da ruža koju sada držimo u ruci nije ista ruža od prije jedne sekunde, itd.

Takav raspadnuti svijet ne postoji više kao uređeni kozmos, nego kao kaos.
Odsječen od kozmosa, jezik se raspada na hrpu proizvoljnih fluidnih znakova.

Svaki opis svijeta utoliko je nemoguć pothvat.
To da su kategorije kao takve proizvoljne, te da je time svaki pokušaj opisa svijeta jednako apsurdan, briljantno je ocrtano u Borgesovoj priči 'Analitički jezik Johna Wilkinsa', citiranjem fiktivne kineske enciklopedije:

Apsurdnost kategorija iz Borgesove kineske enciklopedije fascinirala je i Michela Foucaulta, kojega ne treba posebno predstavljati, a koji je citira u predgovoru svojemu djelu "Riječi i stvari":

Ni književnost ne može biti ništa drugo nego još jedna jezična igra. I Borges se, pišući, igra. Jezik je već razbucan na hrpu krhkih znakova (=imena), a Borges ide i dalje: imena razbija na slova, koja potom rekombinira i permutira u beskonačnost, beskonačno umnažajući kaos.

Sjajan je primjer Borgesova priča 'Babilonska knjižnica', koja je, daleko od naivnih ili dobroćudnih bibliofilskih asocijacija, prikaz čistoga užasa i jeze (pamtite: kod Borgesa, knjižnica je slika svijeta): hr.izzi.digital/DOS/2517/datas…

Tko si želi zorno predočiti kakve su ondje knjige, može otići na zgodan simulator Borgesove babilonske knjižnice, i kliknuti "Random".
Prikazat će se nasumična stranica iz nasumične knjige s nasumične police iz nasumične prostorije te knjižnice:
libraryofbabel.info

Svijet je već razbijen na hrpu krhkih pojedinačnih stvari, a Borges opet ide dalje. On tako u "Priručniku fantastične zoologije", ironično u formi enciklopedije, rekombinira dijelove i osobine stvarnih i imaginarnih životinja, stvarajući neviđene i apsurdne himere i čudovišta.

Kod Borgesa su nadalje česte meta-narativne igre o autorstvu, tekstu, originalu i falsifikatu, itd. Koga zanima, obilje takvih igrica može pronaći u pričama iz 'Vrta razgranatih staza' (objavljene u zbirci 'Izmišljaji').

Za nekoga tko se naziva agnostikom (u smislu da su sve stvari moguće, pa čak i Bog, pa čak i Sveto Trojstvo, Borges kaže), i za nekoga koga čudovišta toliko zanimaju i zabavljaju da ih i sam sklapa, može - ali i ne mora - iznenaditi Borgesova užasnutost (kršćanskim) Bogom:

Borgesov zazor od (kršćanskoga) Boga vidljiv je u citatu iz priče 'Povijest vječnosti', no nemojte pomisliti da u Borgesa boga ne može biti.
Bog Borgesa itekako golica. Borgesa privlače razna ezoterična, egzotična i mistična učenja, od gnoze preko budizma do kabale.

Uostalom, možda najvažnija Borgesova zbirka priča nosi naslov 'Aleph'.
Agnosticizam i ars combinatoria ne isključuju nužno boga. Jedino što je važno, jest da taj bog bude što dalji od kršćanskoga.

Cilj ovoga kratkog ekskursa o Borgesu bio je najaviti brojne Borgesove odjeke i Ecove posvete Borgesu u 'Imenu ruže':
- ime antagonista;
- motivi knjižnice, labirinta, zrcala;
- nominalizam kao filozofska podloga.

A sad se vraćamo natrag na prvo poglavlje 'Imena ruže'.
Pseudo-Eco dakle zatječe se u Buenos Airesu, i ondje u antikvarijatu pronalazi španjolski prijevod knjige 'O uporabi zrcala u šahovskoj igri', koju je 1934. godine na gruzijskom napisao Milo Temesvar.

Za Pseudo-Eca, koji - sjećate se - cijelo vrijeme bezuspješno pokušava ući u trag rukopisu ili knjizi redovnika Adsona iz Melka - Temesvarova knjiga je važna jer u njoj pronalazi obilne navode iz Adsonova rukopisa!

Na svoje veliko iznenađenje, Pseudo-Eco otkriva da pritom Temesvarov izvor (=iz kojega preuzima obilne navode iz Adosonova rukopisa) nije isti kao izvor opata Valleta (=koji je Adsona preveo s latinskog na francuski).

Podsjećam, u knjizi opata Valleta kao izvor navodi se (traljavo, dakako, o čemu smo ranije već govorili) zbirka 'Vetera Analecta' Jeana Mabillona.
A Temesvarov izvor nije Jean Mabillon, nego Athanasius Kircher.

Neimenovani učenjak uvjerava Pseudo-Eca da se isusovac Athanasius Kircher (1602.-1680.), njemački polihistor, nikad nije bavio Adsonom niti ga je igdje spominjao.
Ipak, Pseudo-Eco oduševljen je svojim otkrićem. Uvjeren je da Adson postoji, i da njegov rukopis nije izmišljen.

A tomu je tako vjerojatno zato što potvrde postojanja Adsonova rukopisa (a samim time i njegova autora Adsona!) Pseudo-Eco dobiva iz dva različita i neovisna izvora (opat Vallet + Milo Temesvar), pri čemu svaki izvor ima svoj, različit izvor (Jean Mabillon + Athanasius Kircher).

Govoreći o knjizi opata Valleta, Pseudo-Eco najprije je bio rekao da je "uputa na izvor [=Vetera Analecta] izuzetno iscrpna i precizna", da bi, samo nekoliko pasusa kasnije, razočaran, pao u rant i sam sebi skočio u usta: "poznat je nemar francuskih erudita [...]".

Pseudo-Eco sada je na sličan način oduševljen Temesvarovom knjigom, tim više što mu Temesvar kao autor nije nepoznat.
Naime, Pseudo-Eco upućuje na knjigu "Apokaliptičari i integrirani", koju je 1964. godine napisao Umberto Eco, a koja sadrži prikaz jedne druge Temesvarove knjige.

Slijedi kratki ekskurs o knjizi 'Apokaliptičari i integrirani' iz 1964. g., koja ulazi u rani Ecov opus, iako je par godina ranije Eco bio objavio glasoviti esej pop-kulturne tematike o tv-voditelju Mikeu Bongiornu, kao i književnoteorijsko djelo 'Opera aperta' (=Otvoreno djelo).

(Btw, Umberto Eco, koji piše 'Otvoreno djelo' sad već davne 1962. godine, jest early adopter koncepta otvorenosti, ovdje primijenjenog na književno djelo. Nekoliko desetljeća kasnije, otvoreno će biti sve: od otvorenog društva, do otvorene znanosti.)

Ecova knjiga 'Apokaliptičari i integrirani' (1964.) sadrži niz eseja iz popularne kulture. Neke od tema: masovna kultura, kič, strip, Charlie Brown, Superman (=superjunak), pop-muzika, televizija kao medij itd.

Valja imati na umu da u Italiji, nakon 20-ak eksperimentalnih godina, televizija službeno počinje emitirati nacionalni program godine 1954.
Također, televizija je medij koji je Talijane (=kojima je materinji jezik dijalekt) opismenio (=naučio standardnom talijanskom jeziku).

Utoliko se može reći da je televizija u Italiji, na početku svojega emitiranja, podigla razinu kulture. Za razliku od interneta, koji je razinu kulture spustio, naime u preobilju informacija mnogi se više ne uspijevaju snaći - kako je Umberto Eco primijetio nedugo prije smrti.

Ecova knjiga 'Apokaliptičari i integrirani' izlazi dakle samo 10 godina nakon što je u Italiji televizija - još uvijek naravno (sve do 1970. godine) crno-bijela, ako to uopće možemo zamisliti - počela emitirati program na nacionalnoj razini.

Obrađujući na akademski način ne-akademske fenomene pop-kulture, Eco je knjigom 'Apokaliptičari i integrirani' dao nov poticaj staroj polemici o pop-kulturi i masovnoj kulturi (u opreci spram visoke kulture).

Svi pamtimo kako je Theodor Adorno 20-ak godina ranije bio grmio protiv jazza.
Frankfurtska škola gnušala se pop-kulture kao privilegiranog alata ideologije.
A stara garda talijanskih intelektualaca strahovala je da će doći vrijeme kad će tema diplomskih radova biti Miki Maus.

I tu ležerno uklizava razigrani Umberto Eco, koji apokaliptičarima naziva uštogljene konzervativce i tradicionaliste koji u pop-kulturi vide znak dekadencije i skore propasti svijeta, a integriranima progresivnu ekipu otvorenu i čak oduševljenu pop-kulturom.

Zacijelo je svima jasno da bi u toj podjeli Eco ušao u tabor integriranih (=ugrađenih), a svi vi koji moje tvitove fejvate, ili biste ih fejvali ali se iz nekog razloga susprežete, spadate u tabor apokaliptičara (=katastrofičara).

U kasnijim istupima, Eco se ponešto ogradio od uspješnice 'Apokaliptičari i integrirani', no uzmimo to s dozom rezerve. Ovi eseji sigurno nisu posljednja riječ o pop-kulturi, no zanimljivo su svjedočanstvo svog vremena.
Osim toga, upravo se ta knjiga spominje u romanu 'Ime ruže'.

@threadreaderapp unroll pls