Dinamo svoju igru bazira na trokutima na strani. Jedan trokut obično kreira bek, krilo i osmica.
S tolikim brojem igrača visoko praktički vrlo brzo pinaju protivnika u srednji-niski blok. #6 služi kao osigurač i mogućnost promjene strane.
Obično je to 3-1-6, ali često zna izgledati kao 2-1-7 struktura. Poprilčno riskantno, zar ne?
Protivnik će uvijek držati +1 protiv #9, dok će trokute na strani braniti 3v3. To znači da Dinamo ima 3v2 u rest defencu.
Za Dinamo sasvim dovoljno.
Dinamo je prekvalitetan na lopti da bi konstantno gubio u situacijama 3v3. Ako ne mogu proći, onda imaju mogu zadržati loptu i okrenuti stranu.
U nogometu ne postoji perfekcionizam, uvijek ćeš izgubiti loptu, pogotovo kad želiš probiti linije. Tu je ključna visoka pozicija Mišića koji drži kompaktnost strukture.
Protiv VŽ je imao 5 oduzetih lopti uz 3 presijecanja.
Moram reći da me ti trokuti nenormalno podsjećaju na Barcelonu.
Dokaz da je na Cannavra španjolski nogomet puno više utjecao na njega kao trenera nego talijanski.
Trokute mogu overloadati ulaskom druge #8 na loptinu stranu, obično je to Baturina.
Ako se ide u promjenu strane, onda dolazi do rotacije gdje #6 postaje #8, a #8 se spušta na poziciju #6.
Ono što je po meni bio problem u VŽ, je to da su se previše fokusirali na kombinatoriku.
Ako prođu onda su u mat poziciji.
Kad tražiš kombinatoriku tražiš loptu, ne prostor. Zbog toga su znali ostati bez širine.
Cannavaro je nakon utakmice rekao da su trebali više centrirati, upravo zbog manjka kretnji trokuta nisu dolazili u takve pozicije.
Ponekad je potreba kretnja kako bi otvorio prostor za kombinatoriku, jer na malom prostoru gdje postoji brojčana jednakost je momčad koja se brani uvijek u prednosti.
Što je veći broj igrača u određenom prostoru, to je lakše obrambenoj i teže napadačkoj ekipi. Uzmimo za primjer 1v1, igrač s loptom ima na raspolaganju previše prostora za iskoristiti dok obrambeni igrač mora taj prostor pokriti. Što je broj veći, to je napadačkoj ekipi teže.
Dinamo je 3v3 igrao na premalom prostoru, što je VŽ uvelike olakšalo branjenje.
Pogledajte kako to izgleda na većem prostoru. U utakmici Barcelone protiv Osasune smo mogli vidjeti bezbroj upravo ovakvih akcija, igru na jedan dodir uz give & go.
Give & go RPG-a u ovoj situaciji apsolutno ništa ne znači, jer prostor unutar trokuta ne postoji.
I nemojte misliti da je problem samo u napadanju prostora #8, nekad su predaleko da napadu prostor (kao u ovoj situaciji), tad bekovi moraju ostati nisko.
Ako ne može povečati prostor prema naprijed, onda ga možeš zadržati od iza.
Identična situacija. Široki igrač ostane 2v1 iz razloga jer protivnička #6 može ispratiti kretnju beka, što krilu omogućuje ostati visoko i napraviti pritisak na loptu dok u cover shadowu drži #8.
Hajduk je u utakmici imao 69% posjeda, što znači da se utakmica uvelike razvijala kroz Hajdukovu fazu napada, odnosno Rijekinu fazu obrane.
Krenimo s Rijekom.
Sanchez se, za ogled s Garciom, odlučio na promjenu formacije. Rijeka je iz svoje uobičajene 5-1-3-1 obrambene strukture, zaigrala u 4-2-3-1. Sanchez je i dalje pritiskao s četvoricom u prednoj liniji (3+1), ali sada s igračem više u sredini.
Očekivano.
Sanchez zna da je najveći izazov protiv Garcije braniti široke #8, i da s jednom #6 to nije moguće.
Sanchez je u prvoj fazi podizao Husića u sredinu uz Petrovića. Ndockyt i Lasickas okupirali su HS, dok je Fruk operirao centralnom zonom. Širinu su držali Oreč i Thaqi.
Kovačevic je išao M2M u prve dvije linije, s Beljom na Husića, dok bi preostala dva stopera pokrila visoko postavljena krila.
Ideja protiv sustava s 3 stopera jest da krila pritišću vanjske stopere dok bekovi mogu braniti široki prostor 1v1 (protiv WB). Dakle, Goda bi iskako na Oreča, Lisica na Thaqia.
Dinamo je bio u underloadu u sredini terena, gdje su Mišić i Ljubičić ostajali 2v3 protiv Lasickasa, Ndockyta i Fruka.
Kovačević to nije znao kontrolirati.
U teoriji, to bi trebalo izgledati ovako.
Lisica iskače na wingbacka, Ljubičić markira Lasickasa, a Mišić Fruka. Rijeka je zaključana na strani.
U teoriji.
U praksi to nije bilo moguće jer Dinamo nije stvarao pritisak na loptu. Dinamova krila koja su bila visoko postavljena, nikako nisu pritiskala.
Hajduk je upisao drugu uvjerljivu pobjedu nakon reprezentativne stanke, bez Marka Livaje. Hajdukov pressing i agresivnost uvelike se povezuju s Livajinim izostankom te Šegom kao njegovom zamjenom.
Istoga se, prije utakmice, dotaknuo i Carević;
“Livaja daje širinu u izboru napadačkih akcija, ali sa Šegom, Rebićem, Pukštasom i Almenom su agresivniji i stalno su u presingu. Kada gledamo zadnje naše utakmice, imali smo puno veći posjed i mogli smo se nametnuti. Sada će biti drugačije jer ti ta prednja četvorka ne da disati."
Prije nego što započnemo ovu temu, moramo shvatiti koja je ideja i filozofija Garcije kao trenera. Ideja je kontrolirati utakmicu. Već sam bezbroj puta rekao da se kontrola postiže fazom obrane, koja mora biti besprijekorna.
Znate da od početka kritiziram njegovu fazu obrane. Jučer, u utakmici protiv Rijeke, sve su mane izašle na vidjelo. Rijeka je lakoćom probijala njihovu obranu.
Hajduk prvo poluvrijeme nije kontrolirao utakmicu.
Započnimo s visokim pressingom. Garcia još od Istre visoko pritišće u 4-2-3-1. Ne obazirući se na protivnika, njegov pressing predvode četiri igrača.
Protiv sustava s jednom #6 to je dovoljno. No protiv sustava s dvjema, njegova ekipa pritišće u deficitu od čak dva igrača (6v4). I prosječne tehničko taktičke momčadi to mogu iskoristiti.