Dinamo svoju igru bazira na trokutima na strani. Jedan trokut obično kreira bek, krilo i osmica.
S tolikim brojem igrača visoko praktički vrlo brzo pinaju protivnika u srednji-niski blok. #6 služi kao osigurač i mogućnost promjene strane.
Obično je to 3-1-6, ali često zna izgledati kao 2-1-7 struktura. Poprilčno riskantno, zar ne?
Protivnik će uvijek držati +1 protiv #9, dok će trokute na strani braniti 3v3. To znači da Dinamo ima 3v2 u rest defencu.
Za Dinamo sasvim dovoljno.
Dinamo je prekvalitetan na lopti da bi konstantno gubio u situacijama 3v3. Ako ne mogu proći, onda imaju mogu zadržati loptu i okrenuti stranu.
U nogometu ne postoji perfekcionizam, uvijek ćeš izgubiti loptu, pogotovo kad želiš probiti linije. Tu je ključna visoka pozicija Mišića koji drži kompaktnost strukture.
Protiv VŽ je imao 5 oduzetih lopti uz 3 presijecanja.
Moram reći da me ti trokuti nenormalno podsjećaju na Barcelonu.
Dokaz da je na Cannavra španjolski nogomet puno više utjecao na njega kao trenera nego talijanski.
Trokute mogu overloadati ulaskom druge #8 na loptinu stranu, obično je to Baturina.
Ako se ide u promjenu strane, onda dolazi do rotacije gdje #6 postaje #8, a #8 se spušta na poziciju #6.
Ono što je po meni bio problem u VŽ, je to da su se previše fokusirali na kombinatoriku.
Ako prođu onda su u mat poziciji.
Kad tražiš kombinatoriku tražiš loptu, ne prostor. Zbog toga su znali ostati bez širine.
Cannavaro je nakon utakmice rekao da su trebali više centrirati, upravo zbog manjka kretnji trokuta nisu dolazili u takve pozicije.
Ponekad je potreba kretnja kako bi otvorio prostor za kombinatoriku, jer na malom prostoru gdje postoji brojčana jednakost je momčad koja se brani uvijek u prednosti.
Što je veći broj igrača u određenom prostoru, to je lakše obrambenoj i teže napadačkoj ekipi. Uzmimo za primjer 1v1, igrač s loptom ima na raspolaganju previše prostora za iskoristiti dok obrambeni igrač mora taj prostor pokriti. Što je broj veći, to je napadačkoj ekipi teže.
Dinamo je 3v3 igrao na premalom prostoru, što je VŽ uvelike olakšalo branjenje.
Pogledajte kako to izgleda na većem prostoru. U utakmici Barcelone protiv Osasune smo mogli vidjeti bezbroj upravo ovakvih akcija, igru na jedan dodir uz give & go.
Give & go RPG-a u ovoj situaciji apsolutno ništa ne znači, jer prostor unutar trokuta ne postoji.
I nemojte misliti da je problem samo u napadanju prostora #8, nekad su predaleko da napadu prostor (kao u ovoj situaciji), tad bekovi moraju ostati nisko.
Ako ne može povečati prostor prema naprijed, onda ga možeš zadržati od iza.
Identična situacija. Široki igrač ostane 2v1 iz razloga jer protivnička #6 može ispratiti kretnju beka, što krilu omogućuje ostati visoko i napraviti pritisak na loptu dok u cover shadowu drži #8.
"𝐇𝐚𝐣𝐝𝐮𝐤 𝐧𝐞𝐦𝐚 𝐬𝐭𝐫𝐮𝐤𝐭𝐮𝐫𝐮" - rečenica koju možete ćuti u svakoj emisji ili podcastu kad se priča o Hajduku i Gattusu.
Struktura Hajduka 𝐈𝐙 𝐃𝐑𝐔𝐆𝐄 𝐏𝐄𝐑𝐒𝐏𝐄𝐊𝐓𝐈𝐕𝐄 🧵
Ako se ne varam, Zizi je u prijenosu utakmice, u drugom dijelu, rekao da je Hajduk prešao na igru s tri iza. Zapravo, Hajduk s loptom uvijek igra s trojicom u zadnjoj liniji, ali je uvijek formiraju na različiti način.
Fluidnost.
Hajdukova fludinost unutar strukture je toliko jaka da je samu strukturu teško primjetiti, ali to ne znači da ne postoji.
Postoje dva prinicpa koje će Gattuso uvijek tražiti u formiranju strukture:
- držanje širine
- pozicinioniranje linija na četiri visine
U ovoj analizi ću se fokusirati isključivo na našu fazu obrane koja je bila ključ kontrole u obe utakmice.
Krenimo od visokog pressinga, na Poljudu.
Francuska je igrala u 4-4-2 rombu, dakle s dva napadača. Mi smo se branili u 4-4-2.
U prvoj trećini su romb pretvarali u box, cilj je bio s dvije #6 brojčano nadjačati našu #10.
Pritiskali smo na način da bi Perišić izašao na stopera dok bi na beka iskočio Stanišić. S obzirom da su oni igrali s dva napadača, mi bi u zadnjoj liniji i dalje imali 3v2.
Mario Kovačević i njegov Slaven Belupo su postali hit ovosezonskog HNL-a. Od njegovog dolaska su treća ekipa HNL-a s 31 osvojenim bodom uz 24:21 gol razliku.
Započnimo s fazom napada.
Belupo igra u širokoj 4-3-3 formaciji. Su iznimno direktna (vertikalna) momčad koja pokušava utakmicu napraviti kaotičnom, iz jednostavnog razloga jer se u tome jako dobro snalaze.
Kaos koji kreiraju je rezultat dugih lopti. Belupo je ekipa s najviše odigranih dugih lopti po utakmici.
Izvor dugih lopti je struktura, no o tome ćemo malo kasnije.
Hajduk je protiv Gorice igrao u 4-4-2 srednjem bloku, ili možemo slobodno reći u 4-2-4 s obzirom da su krila pritiskala visoko na Goričinu zadnju liniju.
Gorica je igrala u 3-2-5 formaciji.
Hajduk je iskako u pressing iz srednjeg bloka na sljedeći način:
- krilo bi iskakalo na trećeg stopera out-to-in (kretnjom zatvara dodavanje na WB)
- Mlakar na centralnog stopera
- Suprutno krilo na trećeg stopera
- Kalik bi pokrio #6 na loptinoj strani
Time bi Hajduk usmjeravao Goricu na durgu stranu gdje bi ih uz pomoć suprutnog krila (Durdov) zaključali na strani.
Jer Gorica drži svoje #10-ke visoko u zadnjoj liniji, Hajdukove dvije #6 bi bile same u zoni na prvoj/drugoj lopti.