Thread by @elisbektas

H je prasa bitka

Za tvrdnju da je Beograd ozbiljan grad potvrdu nećemo pronaći tamo gdje će za njom tragati većina onih koji su za taj grad čuli, pa čak i onih koji u njemu žive svoje živote. Ni veličina ni zemljopisini položaj ni naizmjenični slojevi graditeljske i rušilačke

povijesti nisu ono što ga čini ozbiljnim. Čak ni Dunav, mada moramo priznati da on Beogradu nekako uzvišeno i svečarski uvećava ozbiljnost, ipak ne leži u njenom temelju. Pa šta ga onda čini takvim, čuju se pitanja onih nestrpljivih, a oni sumnjičavi poluglasno pitaju da li je

ustvari riječ o ozbiljnom gradu, ili o prividu serioznosti na njegovom licu.
Ja vam, iskreno govoreći, pojma nemam kakav je Beograd danas. Mogu vam prenijeti mišljenja svojih prijatelja otamo, ali njihovi bi vas oprečni odgovori samo zbunili. Uostalom, zašto biste poklanjali

povjerenje prijateljima, možda i izmišljenim, tamo nekog sumnjivog pisca? Siguran sam da svi u Beogradu imate po nekoliko dragih prijatelja kojima se može vjerovati, pa će biti bolje da njih upitate kakav je današnji Beograd.
Ali vam zato prav stojim da je prije desetak godina to

bio odista veoma ozbiljan grad, čak i u većoj mjeri no što je potrebno jednoj metropoli posađenoj na čvorištu nekoliko puteva i nekoliko granica, pa je tu svoju ozbiljnost nosio kao nekakav praočinski amanet za kojeg više niko ne zna čemu služi i kako bi ga valjalo upotrijebiti.

Ako ste mi povjerovali, tada se možemo vratiti pitanju s početka. U čemu leži ozbiljnost Beograda? Pa u čemu je, majkamustara, svijena ozbiljnost, odnosno njeno odsustvo, svake pojave na svijetu? U jeziku, dragi moji, u jeziku.
Bio je tada još uvijek živ taj jezik beogradski,

mada bješe nekako onemoćao i ublijedio, napadnut staračkim bolestima, pa skoro da i nije izlazio u šetnje, već se uglavnom grijao i dremuckao po bibliotekama, arhivima i u nekoliko kafana, šuteći za stolom u ćošku i zureći u karirani stolnjak, kojem se više nikakvim alhemijskim

postupkom ne može vratiti izgled čistoće, kao u zrcalo. A nije uvijek bio takav, nekad je beogradski jezik pucao od snage i samouvjerenosti, svjestan da se u njemu na srećan način stopiše pripovjedački zamah slovenski, spekulativna ironija srednjoevropske nizije i mistični,

flegmatični zanos orijenta, pa je takav, lijep kao konjički oficir, precizan kao peštanski apotekar i mudar kao bjelokosi derviš, svojim šarmom mogao osvojiti više srca nego ijedan od okolnih gradskih jezika koji mu bjehu nalik. A mora se priznati i da mu se stvarnost radije

prepuštala nego tim drugim gradskim jezicima.
Dopuštala mu je čak i da se s njom nestašno, no bez zloće, poigrava. Kada Velmar-Janković, pišući o Kalemegdanu, veli da su mu melanholični i kontemplativni Turci dali ime fiçır bayır, pa kaže da to zaboravljeno ime slavne tvrđave

znači brijeg za razmišljanje, on time čini grešku neoprostivu u okolnim i srodnim jezicima, jer te dvije riječi označavaju jednostavno dvorište imanja. Ali beogradski jezik ne haje za tu dobronamjernu netačnost, već joj pruža ruku i pomaže joj da stane na svoje noge, kao da je o

nekakvoj geometrijskoj istini riječ.
Samo je beogradskim jezikom Nušić mogao ispisati Ramazanske večeri, samo je njim Mihailović mogao napisati svoje Tikve, samo na beogradskom jeziku su mogla nastat Zukova Hodoljublja. Cijenu sposobnosti da obuhvati svijet i kao postojanje i kao

izvjesnost i kao mogućnost, taj je jezik platio smanjenom sposobnošću da obuhvati ono parče stvarnosti iz kojeg je nicao i u kojem je cvjetao. Zbunjivalo ga je, a možda i vrijeđalo, upinjanje tog parčeta stvarnosti da sebe proglasi za mjeru svijeta. Ta mu je zbunjenost vremenom

urušila imunitet i beogradski je jezik počeo pobolijevati, smanjivao se i grbio, sa tihom gorčinom ustupajući svoje mjesto jednom bahatijem i ograničenijem jeziku, koji je nastupao normama tamo gdje bi trebalo nastupati širinom.
Rekoh već da ne znam kakav je danas Beograd, da li

je sačuvao barem odsjaj nekadašnje ozbiljnosti ili se ona skrasila u nepomičnoj studeni prošlosti skupa sa beogradskim jezikom, ukoliko je on već predao svoju namučenu dušu Bogu na istinu. Zato neću govoriti o današnjem Beogradu, ali dopustićete mi da se, uz obazrivu i

nenametljivu dozu nostalgije, prisjetim jedne zgode iz Beograda kojeg pamtim. Prije nego što vam ispričam tu zgodu, podsjetiću vas na jednu časnu i dostojanstvenu posljedicu ozbiljnosti grada koja je izvirala iz ozbiljnosti jezika. U Beogradu, naime, žene ne idu na pijacu.

Umjesto njih, muškarci idu na pijac. Ja lično, ako ćemo pravo, nisam imao razloga da ispunjavam tu obavezu, ali sam je zato ispunjavao kao ritual, oponašajući tadašnje sugrađane onako kako gavran svojim kreštanjem oponaša ljudski govor.
Subotom bih popio kafu i bacio pogled na

Politiku u nekom od kafea oko Botaničke bašte, a onda bih se zaputio ka Palilujskoj pijaci – da, pijaca je palilulska, ali ja sam išao na pijac i eto, to je ta aristokratska nemarnost beogradskog jezika – da na njoj pazarim voće, a ponekad i one pikantne domaće ajvare od kojih

mahmurluk prolazi nekako dramatičnije. Nakon toga sam kupovao NIN na obližnjoj trafici, pa sjedao u kafanu Tašmajdan da ga pročitam uz ne manje od četiri pelinkovca. Da je Tašmajdan bila dobra kafana, mogli ste zaključiti već spolja je gledajući i ne ulazeći u nju. U Beogradu,

naime, dobre kafane imaju ulaz na ćošku zgrade, i tek pokoja čija su vrata na sredini zida može dobiti pravo da se nazove dobrom.
Jedne sam subote pazario samo kruške, ostalo voće bilo je suviše tuđinsko tog dana, ili sam se možda tog dana ja osjećao previše, nedopustivo domaće.

Taman htjedoh otići do kioska po sedmičnik koji me je podsjećao da sam još uvijek na ovom svijetu, sa svim njegovim zloćama, pakostima i iracionalnostima, kadli na jednoj tezgi ugledah izvrsnu mladu prasu, koja je iz nekog razloga bila obilježena kartonom na kojem je pisalo

praziluk. Kartončić sa cijenom negdje se zagubio, pa upitah čovjeka za tezgom, kojeg ne možete nazvati trgovcem izuzev ako vam nije namjera uvrijediti ga, pošto mu je prasa. Koščat i ispijen čovjek, u debeloj kariranoj košulji i sa rukama koje bi, da im koža nije ogrubjela i

ispucala, lako mogle biti ruke srednjoškolskog nastavnika, prvo me odmjeri od glave do pete svojim očima kojima je nedostajala mladalačka bistrina, ali ne i snaga da prođu kroz vas kao radioaktivni zraci, a potom reče glasom kojem niste mogli odrediti da li je mrzovoljan ili

jednostavno nerastrošan – za tebe ništa. Ovaj me odgovor zbunio pa uvukoh bradu malo unutra a čelo isturih naprijed, kako bih ga mogao pogledati kroz obrve i postavih novo pitanje – a zašto ništa? Zato što znaš kako se prasa zove, odgovori čovjek za tezgom i vještinom opsjenara

presječe nekoliko strukova pa ih utrpa u kesu i pruži mi ih. Ja mu, naravno, htjedoh platiti robu, zasigurno većim iznosom od cijene prase, ali on pridiže ruku i kaza glasom kojim kao da tješi i sebe i mene – nemoj, molim te.
Još uvijek ne razumijevajući značenje događaja u kojem

sam uzeo udjela, nastavih hodati između tezgi tražeći suho ovčije meso, koje se skladno dopunjava s prasom, barem nama sa nešto rudimentarnijim, da ne kažem seljačkijim ukusom. Kao da je mene čekao, na vrhu jedne od tezgi stajao je komad sušene ovčetine propisno prošaran lojem.

Pokazah prstom na taj komad i upitah trgovca - pošto ti je suho meso? Misliš suvo? odvrati zadrigli trgovac nezdrave boje lica, koja se prelijevala i na zrak oko njega. Nije bitno šta ja mislim, šta ti vaga misli koliko je to, rekoh dodajući glasu jedva čujno brujanje koje je

pokazivalo da ne želim nastavljati razmjenu doskočica. Bez riječi pružih trgovcu traženi novac pa krenuh ka Tašmajdanu, usput kupujući NIN i duhan.
Do kafane sam stigao kao raspolućen i rastrzan čovjek. S jedne strane bio je ispijeni i koščati čovjek sa kamenitim naglaskom, koji

mi je darovao prasu, čovjek čija je skromna imovina, donijeta iz rodnog kraja, vjerovatno već uveliko bila na otpadu, zamijenjena drugom, polovnom i sirotinjskom imovinom, čovjek koji je od svih zemnih blaga mogao polagati pravo još samo na tu riječ - prasa. S druge strane bio

sam ja, životinjski odlučan da branim svoje brujeće h, koje je u ovom gradu davno izgubilo bitku od podmuklo oštrog v. Čovjeka za tezgom, koji nije bio trgovac, više nikada nisam vidio tu i jedan smo drugom ostali posvemašnji stranci, koje je puki slučaj na časak spojio na

Palilujskoj pijaci jedne subote od prije desetak godina. Ali u tom smo času nalikovali jedan drugome kao jaje jajetu, naravno, onom posmatraču čije bi oči mogle prodrijeti ispod kože. Obojica smo čuvali trunčicu svog jezika, on riječ prasa, a ja glas h, kao legitimaciju vlastitog

tuđinstva, jer onaj ko se ne osjeća tuđinom tamo gdje buja jezička skučenost ne može gajiti, makar i varljivo, osjećanje da je domaći na svijetu.
Otvorio sam NIN, ali sa svakim narednim listom u meni je raslo gađenje spram jezika čije norme brekću unaokolo kao motor bez auspuha,

brata blizanca, barem kad je nesnošljiva buka normi u pitanju, jezika kojeg sam ostavio u svom gradu. Kada se pojavio konobar, koji se još uvijek starao da Beograd izgleda ozbiljno noseći preko lijeve ruke platnenu maramu, zaustih da poručim pelinkovac, ali umjesto toga rekoh -

vinjak. Dupli. Kad je piće stiglo strusio sam ga u jednom gutljaju, rukom pokazujući konobaru da donese još jedno. A onda rekoh, kao da imam publiku oko sebe – Martine, đubre matoro nacističko, zaista si bio u pravu. Zaista su prasa i h kuća bitka.

Unroll please @threadreaderapp