Thread by @elisbektas

ISIL u Trebinju ili Damnatio memoriae jedne ćuprije

Ako postoji nešto što ujedinjuje današnji civilizovani svijet, do granice paradoksa multipolaran i fraktaliziran, onda je to kolektivno zgražanje nad manijakalnim činovima zatiranja kulturnog naslijeđa, poput rušenja Palmire,

čudesnog antičkog grada koji je u drevna vremena povezivao Mediteran s Orijentom. Grad je preživio stoljeća, smjene epoha, naroda i dinastija, pa čak i Aurelijanove i Khalid ibn Walidove osvajačke pohode, ali nije mogao preživjeti otkriće sekstanta i hronometra.
Te dvije naprave

omogućile su Okcidentu da pretvori mora i okeane u glavnu pozornicu svjetskih dešavanja, a prosperitetne i raskošne zemlje i gradove Orijenta da gurne u povijesni zapećak ili čak posvemašnji zaborav. Palmira je samo jedan u nizu bajkovitih gradova koji se ugasio nakon što je

pomorska trgovina odnijela prevagu nad kopnenom. Ipak, preživjele su ruševine, da bude maštu, podučavaju, opominju...
I bile su blago čitavog čovječanstva sve dok ISIL-ovi neznabošci i neznalice nisu odlučili eksplozivom stvarati novu povijest, po mjeri svog skučenog i neznanjem

nadahnutog svjetonazora.
Zamislimo, za potrebe ovoga o čemu ovdje pripovijedamo, da se među ISIL-ovim vođama pojavio neki mudar čovjek koji bi im objasnio da je Palmira od neprocjenjivog značaja za muslimansko duhovno naslijeđe, obrazlažući to apokrifnom predajom o sponi Palmire

i nekog od značajnih likova islamske povijesti. Taj mudrac možda nikada ne bi dobio zasluženo priznanje, ali čin spašavanja arheološkog i umjetničkog dragulja antike od neznabožačkih varvara ne bi zato bio ništa manji.
Štaviše, omogućio bi budućim generacijama da bolje razumiju

dubinu bezumlja i zla koje nastoji da satre sve što svojom skučenošću ne može pojmiti. Ovako će buduće generacije jednostavno prihvatiti da je postojalo neko vrijeme razaranja i navići će se da žive s tim. I lakše će prihvatiti neko buduće vrijeme razaranja.
Neko će, sasvim

razborito, poviknuti da je zamišljanje takvog mudraca među ISIL-ovcima djetinje naivono i nemoguće, pa samim tim i besmisleno. Povijest, ipak, pokazuje da nije tako. U vrijeme kada je duh posve nalik ISIL-ovom odlučio eksplozivom očistiti područje najjužnijeg grada ove zemlje od

svakog traga islama, u Trebinju se začuo glas upravo takve mudrosti.
Neznanjem i fobijom od raznovrsnosti svijeta određen, taj duh nije nasrnuo samo na džamije i mesdžide te na nadaleko čuvenu Begovu kuću, već se pod njegovim udarom našla i jedna od gradskih česmi. Česma, koju je

Trebinju zavještao Jovan Dučić, tom se neznalačkom i neznabožačkom duhu učinila - suviše turskom!
Premda u takvim trenucima razum teško može nadjačati detonacije brizantnih eksploziva, ideja uposlenika Muzeja Hercegovine da se Arslanagića mostu promijeni ime u Perovića most našla

je nekako put do kabineta tadašnjeg trebinjskog načelnika Božidara Vučurevića. I, gle čuda, ne samo da je našla put već je našla i razumijevanje.
Kamena tabla s dvije uklesane riječi - Perovića most - skoro sa sigurnošću to možemo ustvrditi, spriječila je da ovaj dragulj

mostogradnje opet ne završi raskomadan, ovaj put vjerovatno zauvijek.
Danas je ovaj neobični most obilježen dvojako, i kao Arslanagića i kao Perovića. Oni koji insistiraju na potonjem nazivu u manjini su, a to Perovića most iz njihovih usta ne zvuči kao riječ čija je zadaća

imenovati stvarnost, već kao magijska formula čija je svrha da ih uvjeri u ispravnost jednog hipnotički konstruisanog svijeta.
I odista, u najmanju je ruku djetinjasto insistirati na tom apokrifnom imenu danas, kada su prestali razlozi za njegovim izmišljanjem. Ali to, za razliku

od mosta, već ne spada u priču o svijetu, o njegovoj raznovrsnosti i otvorenosti. To se svrstava u priču o ustajalim močvarama i slijepim rukavcima svijeta i njegovog duha.
Uostalom, o povijesti graditeljskog čuda nad Trebinjčicom, kako se ta rijeka još zvala, znanja nisu posve

pouzdana. Školska znanost stoji na stanovištu da je most zadužbina neusporedivog državnika Mehmed-paše Sokolovića, koji je za gradnju doveo najizvrsnije neimare iz škole Mimara Sinana, možda čak i samog Mimara Hajrudina.
Bilješke dvojice francuskih putopisaca s kraja 16. stoljeća

te Dubrovački arhiv nude potvrdu da je ova zadužbina Mehmed-paše, podignuta u čast njegovog sina koji je, kao namjesnik ovog područja, poginuo u borbi protiv Mletaka, sagrađena 1573. ili 1574. godine. Drugi povijesni izvori, međutim, spominju postojanje još jednog mosta na

Trebišnjici, uništenog u povodnju 1580. godine. Pa je tako i Alija Bejtić, tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika SR BiH, u svom članku iz 1975. godine, Ko je gradio Arslanagića most, osporio uvriježene teze i priklonio se neprovjerenim pučkim predanjima, koja su most

pripisivala drevnim Grcima, neimenovanoj mitskoj kraljici sa Zubaca, pa čak i stanovitom Hajdarbegu Kusturici, koji je most, navodno, podigao krajem 17. stoljeća.
Ako nam historiografija i ne pruža obilje dokaza o porijeklu mosta, sam pogled na njega, udružen s trunkom logike,

dovoljan je za zaključak da je tako raskošna građevina morala biti podignuta iz carske hazne, nikako iz kese nekog od lokalnih aga i begova. Prosto vrijeđa razum tvrdnja da je u vrijeme žestokih ratova s Mletačkom Republikom jedan lokalni velmoža bio toliko moćan da podigne jednu

od najveličanstvenijih građevina u Bosni i Hercegovini uopšte.
O takvom bi moćniku povijest zasigurno morala znati mnogo više, a iza njega bi moralo ostati još mnogo sličnih dokaza snage i bogatstva. U svakom slučaju, dvojbe i neslaganja oko porijekla ove filigranski sazidane

ćuprije korisne su za nauk da valja biti oprezan s poklanjanjem povjerenja znanstvenicima koji su spremni maglovite, nejasne i neprecizne zapise prošlih vremena proglašavati čas za ultimativno pouzdane, čas za posve netačne, zavisno od namjere koja se sa znanošću ne dotiče.

Činjenica da je most na Trebišnjici, za razliku od mostarske, konjičke i višegradske ćuprije, podignut daleko od većih naselja, skoro neporecivo potvrđuje da je gradnja morala biti datirana u vrijeme ekspanzije carstva i barem uslovnog mira. Takvi se mostovi grade da bi služili

trgovini i da bi trajali a ne samo, kao što tvrde protivnici teze o ulozi Mehmed-paše Sokolovića, za osiguravanje transporta vojske. Osmanlije su u to vrijeme bili majstori vojne inžinjerije i veće su rijeke znali premostiti pontonima da bi prebacili vojsku.
Ime Arslanagića most,

u tome se slažu svi izvori, ne potiče iz vremena gradnje. Do tada poznat kao Veliki most ili jednostavno kao Most, ovo ime dobija tek nakon Morejskog rata i pada Herceg-Novog, Kotora i Risna pod Mletke, 1687. godine, kada oko tri stotine muslimanskih familija utočište nalazi u

trebinjskom kraju, označavajući tako ne samo početak značajnijeg prisustva islama tu, nego i začetak stvarne urbanizacije Trebinja.
Selo na desnoj obali mosta dobija ime Arslanagići, a predaja kaže da je nekom Arslan-agi povjereno ubiranje mostarine i održavanje posade u kuli na

mostu, pa otuda i ćuprija dobi ime, kojeg je nosila sve do posljednjeg rata, kada je prekrštavanjem morala biti spašavana od dinamita.
Trebinjski Arslanagići, koji su ujedno i jedini Arslanagići na svijetu, danas uglavnom po tom svijetu rasuti, pamte svoje porijeklo, uglavnom

slavensko, ali nigdje se u tom stablu nikakvi Perovići ne spominju. Pa tako i verziju o prelasku dijela bratstva Perovića na islam ne treba doživljavati drugačije do li kao nadahnutu doskočicu plasiranu s ciljem sprečavanja uništenja mosta.
Svaka druga kontekstualizacija tog

izmišljenog predanja u sebi sadrži jedan hegemonistički naboj, primjeren pretprošlom i nepristojan u ovom stoljeću. Uostalom, bio primjeren nekom povijesnom trenutku ili ne, hegemonizam je uvijek ideološki konstruisana laž i uvijek je opasan te ga stoga valja odbacivati. Barem u

ime pristojnosti, ukoliko se već zahtijeva da se ozbiljno dožive suprotstavljanja nekim drugim hegemonizmima.
Četničko rušenje lijevog krila mosta 1944. godine i premještanje ćuprije s izvorne na sadašnju lokaciju od 1966. do 1972. godine epizode su iz povijesti koje nemaju

izravnog značaja za ovu pripovijest, pa ćemo se stoga zadovoljiti time što su samo spomenute. Tekst ću okončati iskazivanjem zadovoljstva što je Arslanagića most preživio rat i što su na području Trebinja, izuzev Begove kuće, obnovljeni svi porušeni objekti islamske kulture, kao

dokaz da je igonrantski i neznabožački duh nalik ISIL-ovom, uprkos svom upinjanju i batrganju, ipak poražen u ovoj zemlji i kao temelj za nadanje da će, inšallah, biti poražen i u zemlji koja tuguje nad ostacima ostataka bajkovite Palmire.
Ovaj optimizam, što ga nudim na kraju,

nije duboko utemeljen i veoma je krhak. Preživjeće samo ako ga budemo hranili međusobnim razumijevanjem, znanjem, strpljivošću i zagledanošću u život. I sviješću da, u najmanju ruku, nije dokaz ni čojstva ni junaštva ako se ideološke operacije nad poviješću započinju zahvatima

nad imenima mostova.
Čojstvo i junaštvo zahtijevaju da se takve operacije izvedu zasijecanjem u vlastite mitove. A barem njih ovdje ima na izvoz, da ne kažem na bacanje.

Unroll please @threadreaderapp