Thread by @elisbektas

Eurokrem – rastemo zajedno

Bili su to veoma loši dani, nakazni pupoljci kvrgavih i sasušenih godina, koje u mom današnjem sjećanju liče na onu smokvu što je Isus prokleo da ne daje ploda. Živio sam na istočnom rubu Beograda, prije toga na suprotnom, zapadnom kraju, a još prije u

samoj utrobi grada, tik uz Jevremovac kog su nastanjivale bezbrojne mačke i iz kog su s proljeća i ljeta dopirali ugodni cvjetni mirisi. Međutim, kada živite na stranoj, nepoznatoj planeti, potpuno je svejedno na kom ćete se meridijanu skrasiti. Kada bih šetao Beogradom, najčešće

besciljno ili s kakvim bižuterijskim prividom cilja, uglavnom bih osjećao da se krećem rubom provalije i da se svaki čas mogu u nju stropoštati. Oprez u kretanju nije imao nikakvog značaja, ostajanje iznad provalije bilo je isključivo pitanje sreće. Jednom sam se sjetio priče iz

Vranduka – majke su u tom selu vezivale djecu oko struka, da ne bi skliznula niz strminu u Bosnu tokom igre u avliji. To mi sjećanje, nažalost, nije bilo od koristi. Mati je bila već odavno mrtva, a ja ne bih smatrao za naročitu uslugu ako bi me neko spriječio da se strmoglavim u

Bosnu. Smucao sam se tih loših dana po dorćolskim i čuburskim kafanama. Sjećam se da sam dobro poznavao beogradske ulice, ali danas u mom sjećanju postoji samo jedna, nepostojeća. Ulica Vitolda Gombroviča. Ne tražite da vam je opišem, biće dovoljno da znate da je počinjala na

Čuburi, krivudala Palilulom i Dorćolom i završavala Kalemegdanom. No ta se ulica nije protezala samo kroz prostor, već i kroz vrijeme. Počinjala je 1904.godine, kada je izašao prvi broj Politike, sredina joj je bila negdje oko mog prvog dolaska u Beograd, kada sam naivnošću

sedmogodišnjaka vjerovao da su ga sagradili neki gorostasni, davno nepostojeći ljudi, a završavala je krajem svakog od tih loših dana. Pod bijelim forsažom probijao sam zvučne zidove u vlastitoj glavi. Slika nije pretjerana, jer sam u to vrijeme nosio avireksovu pilotsku jaknu

zguljenu sa nekog američkog pilota negdje u centralnoj Aziji. Kako je stigla u moje ruke, više se ne sjećam. Jedino što je u to doba uspijevalo da me utiša i umiri, bili su susreti sa psima i mačkama lutalicama. Njih sam smatrao za meleke-stražare na rubu ponora kojim sam jurcao.

Jedne sam večeri izašao da kupim cigarete. Proljeće je tek počelo, prljavobijeli leševi zimskih dana još uvijek su nesahranjeni ležali po ćoškovima. Zbog čega sam za pojas zataknuo malokalibarsku Beretu, koja je obično stajala u šahovskoj garnituri što sam je kupio u Istanbulu,

ne bih mogao reći, a da ne lažem i ne izmišljam. Recimo da sam htio izvesti je u šetnju, pošto nisam imao psa. A možda i stoga što je oružje komplementarno sa određenim stanjima podsvijesti, ko će ga znati. U kvartu u kom sam živio u to vrijeme živjela su i dva psa uličara.

Ustvari, živjelo ih je znatno više, ali meni su ova dva bila značajna. Čupo i Crni nisu bili veliki psi, ali uvjeravam vas da je malo ko vidio umiljatije i mudrije četvoronošce. Ne znam čak ni da li su se tako odista zvali, to su bila imena kojima sam ih ja dozivao. Čupo je živio

s gornje, a Crni sa donje strane Ustaničke ulice. Jutrom bi se nalazili kod trafike na pijaci i provodili dan smucajući se između tezgi i smetajući ženama koje su teglile svoje zembilje, pune hrane kojom će nahraniti vlastite smrti. A ja sam volio da ih češkam u prolazu – to je

bio jedini dodir koji mi se u to vrijeme nije gadio. Osim mene, za Čupu i Crnog starala se i stamena, kao od metalnih poluprofila napravljena žena koja je na pijaci prodavala svijeće i kojekakve drangulije, na kartonskoj kutiji umjesto na tezgi. Povremeno bih kod nje kupio

svijeću ili neku drugu sitnicu, jednako nepotrebnu. Vjerovatno je među pijačarima bilo i onih koji nisu voljeli moje male ahbabe, ali ko bi se usudio da im naudi kada im je zaštitu pružala gospođa nalik na sovjetsku samohotku. Gospođa nalik na samohotku jednom me je upitala,

pošto me je govor odavao, odakle sam. Kad joj odgovorih, ona zaplaka. Jeste li ikada vidjeli samohotku da plače? To, znate, umije da bude veoma zbunjujuće. A stvar je bila u tome da joj je brat sahranjen u mom gradu i da ona ne može već dvadeset godina da mu odnese cvijeće.

Obećah da ću ja to učiniti umesto nje, a ona mi, rukama vlažnim od suza, utrapi pet-šest svijeća, koje sa zahvalnošću primih. Sutradan sam je opet zatekao uplakanu. Čupu je udarilo auto. Čupo je imao nezgodnu navadu da trči za točkovima i laje na njih, a Crni, koji je bio nešto

mudriji zabrinuto bi ga čekao na trotoaru. Jednom je Čupo loše procijenio brzinu i udaljenost, pa mu je točak zgulio kožu iznad lijevog oka. Sve to izgledalo je veoma ružno, ali povreda, srećom, nije bila strašna, premda je bilo potrebno neko vrijeme da se zaliječi. Tada se

počelo dešavati čudo, veće od onih zbog koje beatifikuju ljude, ako razumijete šta hoću da vam kažem. Crni, koji je živio sa donje strane Ustaničke ulice, svako je jutro prelazio na drugu stranu da tamo dočeka Čupu, nježno bi uhvatio čeljustima njegovo uho i preveo ga na pijacu.

Uveče bi ga na isti način vraćao. Putnici koji su na obližnjoj stanici čekali trolejbus uzdahivali su i divili su se tom čudesnom dokazu pseće ljubavi i odanosti. Te večeri, kada sam u šetnju izveo svoju malokalibarsku Beretu, Čupo i Crni još uvijek su bili na već ispražnjenoj

pijaci. Obradovah im se, baš kao i oni meni, ali igra se najednom prekide. Iz mraka se pojavi grmalj sa nekakvim opasnim psetom, pit-bul, staford, šta li već, ne razumijem se baš u te rase. Prestravljeni, Čupo i Crni zavukoše se pod jednu od tezgi, a grmalj progovori

- Baate, skloni se da vidiš kako ih Miki cepa. Prije nego što je pustio Mikija izvadio sam Beretu i – a tada sam još uvijek bio dobar strijelac – smjestio mu jedno zrno u grkljan, a drugo u desnu polovinu lica, odmah ispod oka. Miki pobježe preko ceste, cvileći, a moji ahbabi,

kao pravi zavjerenici, ne pustiše ni glasa ispod one tezge. Malokalibarski pištolji nisu pretjerano glasni, u blizini nije bilo ljudi, a pseta ionako cvile i zavijaju po cijele dane, te ljudi na to ne obraćaju pažnju, pogotovo na Konjarniku gdje i sami cvile i zavijaju u svojim

stanovima. Tako nije bilo svjedoka mog preventivnog zlodjela. Poslije se po novinama pisalo o lešini s Konjarnika i o obračunu bandi, a ja nisam mogao da im objašnjavam da je tu bila riječ o obračunu dvije banditske svijesti. Sutradan poslijepodne uhapšen sam na nedramatičan

način, ali zbog sasvim drugog prekršaja, znatno bezazlenijeg, ali i znatno glupljeg, a samim tim i znatno nečovječnijeg. Tim su činom okončani loši dani, nakazni pupoljci kvrgavih i sasušenih godina. I, da ne zaboravim, nekoliko sati prije nego što ću biti uhapšen, izašao sam do

prodavnice da kupim štagod za jelo – ne mogu da jedem odmah poslije pucnjave, ali ujutro sam bio propisno gladan. U sićušnoj prodavnici uzeo sam hljeb, mlijeko i konzervu ribe. Čekajući da se teta za pultom izbori sa fiskalnom kasom, primijetio sam na polici one eurokreme u

četvrtastom pakovanju od po 100 grama. Inače ne jedem slatko, a taj eurokrem nisam jeo još od djetinjstva, ali isti poriv koji mi je sinoć stavio Beretu za pojas natjera me da kažem - Molim Vas, gospođo, dodajte i jedan ovaj eurokrem. Žena me pogleda, a imala je šta

i vidjeti – sluđen pogled, oči koje prijete da svakog časa iskoče iz duplje, stegnutu čeljust i lobanju koju je prekrivao tek ovlašni sloj kose – pa dodade brižnim, skoro majčinskim glasom - A hoćeš li i kaščicu, bato? Istrčao sam iz prodavnice ništa ne uzevši, nekako se dovukao

do stana i kao čovjek se isplakao. Kad sam se smirio, stigli su i policajci. Da li su moje suze ili dolazak policajaca označili završetak loših dana, nakaznih pupoljaka kvrgavih i sasušenih godina, ni danas ne znam sa sigurnošću.

Unroll please @threadreaderapp