Thread by @elisbektas

O žalu i halalu

Odavno nismo, draga djeco, ponovili lekciju o nacionalizmu, pa ću vam danas dat ovaj tekst iz čitanke da ga naučite do ponedjeljka. U Titin smo vakat svi mi srećno i berićetno živjeli u jednoj zemlji koja se zvala Jugoslavija. Stariji vam mogu ispričati i svašta

lijepo i svašta ružno o toj zemlji, ali vi nemojte njih puno slušati, jer mi stariji volimo pomalo i lagat. Nije to iz zle namjere, već eto, lakše nam kad se sjetimo kako smo bili bezbrižni, laki i nježni, a sad ko da smo tihi i snježni. Ali ovo što ću vam sada reći možete uzeti

kao istinu. U toj Jugoslaviji i jest i nije bilo diskriminacije. Evo vam i primjer za to. U vojsku su morali ići svi mladići odreda, osim onih koji su imali dus tabane ili neku sličnu zdravstvenu mahanu ili onih koji su bili dovoljno lukavi da prevare hećime. Diskriminacije tu,

dakle, nije bilo, pa je čak i Čola morao služiti vojni rok. U vojsku, međutim, nisu morale ići djevojke, što je dokaz da je ipak bilo rodne diskriminacije. Ali pošto to nema puno veze s nacionalizmom, nećemo o tome više pričati. Umjesto toga ću vam kazati šta se meni desilo kad

sam služio vojsku. U toj vojsci smo svi bili jednaki ali ipak su postojale neke razlike. Neki od nas dolazili su iz gradova kao što je Zenica, gdje smo mi djeca i pioniri vjerovali da Srbi, Hrvati, Muslimani i drugi narodi i narodnosti žive u visokim gorama, hodaju u gunjevima i

viču hoooo-ohooooj umjesto dobar dan, a u čaršijama da žive Jugosloveni koji idu na more i slušaju Vajtu, a oni moderniji bogami i Bijelo dugme. A neki su, opet, u vojsku dolazili iz mjesta gdje nije bilo puno tih Jugoslovena, ali ta mjesta nisu bila samo u viskom gorama, nit su

oni hodali u gunjevima i vikali hoooo-ohooooj umjesto dobar dan. Te razlike, ipak, u vojsci nisu dolazile do izražaja i tako smo svi morali učiti iste stvari, recimo napraviti kabanicu od šatorskog krila ili ašovom raspolutit lobanju dušmanu. A te smo stvari učili da možemo

čuvati i sačuvati bratstvo i jedinstvo, ne žaleći da u toj borbi dadnemo i svoj život. Avaj, nije sve u pravljenju kabanice i otvaranju lobanje ašovom, ima nešto i u okretanju nalijevo, nadesno i nalijevo krug i u zatezanju kreveta. Mi smo glumili mangupe i nismo voljeli zatezat

plahte na krevetima, te zato nismo uspjeli sačuvati bratstvo, a bogami ni jedinstvo. Jedne tople junske noći, taman negdje između utakmica sa Španijom i Argentinom, sjedili smo ispred stražare i pili vino koje smo krišom donosili iz sela, a kad je nestalo vina razmutili smo

Pitralone i Brione s limunom, pa smo i to pili. Da jedan od nas nije metnuo Pino silvestre u taj koktel, možda priča ne bi skrenula na pogrešan kolosjek. Ali eto, Pino silvestre je uradio svoje i mi smo počeli eglenisati o tome koliko stvarno ima naroda u Jugoslaviji. Jedni su

vikali da ih ima onoliko koliko piše u knjigama, drugi su vikali da ih ima manje, jer su neki narodi ustvari samo isti narodi pod drugim imenom, a neki su samo šutili, valjda stoga što nisu bili dobri u matematici. Jedni su vikali šta je Meša napisao, a drugi su pomirljivo

pokušavali objasnit da je to napisano davno i da je Meša bio tužan i ljut, te da mu možda žena ne bi htjela dat da je napisao drugačije, ali to dokazivanje nije išlo baš lagano. E onda je ustao jedan drugar koji je inače bio jako dobar i koji je pažljivije od svih nas čuvao

bratstvo i jedinstvo, ali eto, to veče ga ponio Pino silvestre, pa se on isprsi i reče
- Aбре какви Муслимани, тоа не е една нациа.
Neki su se među nama nasmijali, neki su klimali glavama odobravajući te riječi, a neki su samo šutili, valjda stoga što pored matematike nisu bili

dobri ni u stranim jezicima. Samo sam se ja morao napravit pametan, jer je i mene uhvatio Pino silvestre, jebem li mu Pino silvestre, pa sam i ja ustao i kazao mu
- Biž tamo tutune bugarski, ti se našo govorit, nabijem ti Biljanu na kurac i popišam ti se u ohridskite izvori.

Tek što sam izgovorio zadnju riječ, mojim tijelom prođe nešto kao struja a opet nije struja i namah me otrijezni. Shvatio sam da sam učinio nešto ružno, a kad sam pogledao oči svog drugara shvatio sam da to nije bilo samo ružno, već i strašno, a možda čak i neoprostivo. On je

tako samo stajao, a oči su mu se napunile suzama. Da sam mu samo spomenuo Biljanu i izvore, možda bi on to lakše podnio, ali pomen Bugara ga je pretvorio u pravog golobradog regruta, onog iz novinskih tekstova. Onda sam mu prišao i zagrlio ga, pa kazao
- Halali, brat moj.

A on je uzvratio zagrljaj i kazao
- Жал ми е.
Onda smo ponovo sjeli i nastavili pit, ali ja više ništa nisam čuo, samo su mi moje riječi zvonile u ušesima. Do tog časa ja sam imao malo Muslimana u sebi i na sebi, ustvari sam imao prezime i nisam imao malo kožice, a inače sam bio

pravilno usmjeren Jugosloven u klasi omladine i na dobrom putu da postanem poštena inteligencija, a možda i proleter ako mi se baš posreći. Da se razumijemo, ostao sam ja Jugosloven još dugo poslije toga, ali to sam veče naučio ponešto i o sebi i o svijetu oko sebe. Naučio sam da

je nacionalizam banalna i vulgarna pojava u društvu i inače i da njegovo ispoljavanje budi stid u pristojno odgojenom djetetu. Onda sam naučio da se taj stid ipak nekako može podnijeti, jer se čovjek osjeća slobodnije kad ne mora trpiti stvari u sebi ili pomirljivo govoriti o

budalaštinama poput onih što ih je Meša pisao. Zato sam te večeri odlučio da ću nastojati što manje ispoljavati nacionalizam u životu i inače, ali i da neću držat jezik za zubima kad neko u mojoj blizini priča budalaštine. A naučio sam i to da i među Jugoslovenima može bit

goveda, čak i većih od onih što žive po visokim gorama, hodaju u gunjevima i viču hoooo-ohooooj umjesto dobar dan. Eto djeco, ovo ćete spremiti za ponedjeljak, a sad tene na noge i trk napolje da uhvatite malo zraka, kad već nema sunca u ovoj memljivoj kotlini.

Unroll please @threadreaderapp