виџех неки дан да се џевдо сергиа карахасан опет нешто ускручио и диели моралне лекцие сиротиљама а немам више ни воље ни стрпљења да трошим своје вриеме и своју памет на његове будалаштине па вам ево овај осврт на један од његових ранијих билмезлука и још сам вам га превео на
ове мале и смиешне језике давам буде лакше читат
Evo me danima kao avet proganja jedna riječ koju je Dževad Sergija Karahasan izrekao u sklopu reklamne akcije povodom njegove najnovije knjige. Ta riječ je melanholija. Nalupetao se Dževad zadnjih dana i drugih gluposti, ali meni
je lično teško pala samo ta sa melanholijom i sa njegovom tvrdnjom da od nje bolujemo kao od kakve bolesti. Sada će jedni kazati da je Dževad u pravu, a drugi će kazati da možda nije u pravu ali da to nije ništa strašno i da mu se takva sitnica može halaliti, a ja ću vam evo
odmah objasniti da su i jedni i drugi u zabludi a evo i zašto. Prije svega, melanholija je stanje bolesti duše, ali to ćemo ostaviti psiholozima i psihijatrima, a mi ćemo pogledati melanholiju u širem smislu i odmah ćemo uočiti da je to jedno žalovito stanje duše, prepuno tuge i
nostalgije u kojoj nema ničeg šićardžijskog. Sve u svemu, jedno veoma tegobno, ali i veoma gospodstveno stanje duše. Melanholija je sklona mašti, ali to nije mašta optimiste ili aktiviste koji njome istražuje budućnost. Mašta melanholije radije će otići u prošlost, ali ne sa
ekskurzijom, već sama, kao kakav razočarani ljubavnik ili hadžija koji više ne zna čemu ide obaviti hadžiluk. Ili će otići u stranu od ovog našeg vremena, u onu dimenziju u kojoj vremena možda i ima, ali u kojoj ono ništa ne znači i u kojoj se njime ništa ne mjeri. Melanholija
svoj mehlem nalazi u estetici i to onoj starinskoj, u kojoj se stapaju harmonija i potraga za savršenim prauzorima, a od ovih novih estetika melanholija će i u oganj uteći ako nema gdje drugo, samo da nema nikakva posla sa njihovim bijesom i hujom koji su bijes i huja sljedbenika
tih estetika na same sebe i na vlastite ispraznosti. Melanholiju prati i strah kao Kupidon što prati ljubavnika, ali to nije strah od ružnog događaja ni strah od gubitka niti bilo koji drugi od šićardžijskih strahova kojima se zdrava čeljad s radošću prepušta, već je to strah
pred pitanjem o smislu i o svrsi. Ta i takva melanholija, gospodstvena i nenametljiva, nije djelatna, ona ne poziva na akciju, ona ne očekuje preokrete i preobražaje, ona ne zna šta je račun. Bilo je onih koji su za Iblisa govorili da je melanholičan, a ako to i jest istina, on
je melanholičan mogao biti samo dok je padao s nebesa na zemlju, a prije toga je bio kurčevit i drčan, baš kao ova razočarana čeljad što vazda ganja neku pravdu i koju Dževad zove melanholičnom. Ako te i takve melanholije danas ima u ovom društvu, a ja ne kažem ni da je ima ni da
je nema, ona je nevidljiav i ja ne znam gdje je nju Dževad mogao sresti i ugledati niti znam kako je mogao prepoznati, kad on u sebi nema ništa od prave gospodstvenosti, a hinjena gospodstvenost ne zna prepoznati ni kad je dosta, a kamoli da zna prepoznati nešto tako avetasto kao
što je melanholija. Gospodstven čovjek ne bi skupljao pohvale publike preko grbače jedne tako krhke, žalobne i nesrećne pojave kao što je melanholija. A oni koji kažu da Dževadu treba halaliti njegovo lupetanje, jer to ustvari nema nekog većeg značaja, njima ću kazati da su u
pravu samo za ovu drugu polovinu svoje misli, ali da Dževadu ne treba halaliti jer onda nećemo dobiti halal od književnosti kad nam dođe vakat da selimo odavde, već će književnost, kad hodža upita - braćo, hoćemo li mu halalit?, kazati - de efendija začeprkaj govno pa da se
razilazimo kućama. Dževad Sergija Karahasan samoga sebe hoće da ustoliči kao mjeru pameti i morala, pa soli pamet drugima i još kao profesor ocjenjuje neku djecu i zato on nema pravo služiti se riječima kao da ih je našao na putu ili kao da one padaju s grana u parkovima.
Odnosno, ima to pravo, ali uz njegovo upražnjavanje idu i određene posljedice, jer pravo vazda ide ruku pod ruku sa odgovornošću. Pisac ima pravo raditi s riječima šta hoće sve dok ne poželi postati citat i svjetionik društvu. Dževad hoće ovo potonje, a riječi koristi kao hećim
koji nečija pluća umjesto stetoskopom pregleda skalpelom, a vi meni evo pravo recite hoćete li takvog hećima smatrati za pravog i hoćete li mu otići kad sutra kahnete. Znam da nećete jer vidim da niste mahniti, ali de mi onda kažite što neki među vama Dževada smatraju pravim
piscem i svjetionikom, kad on vazda pseudofratarskim dociranjem i pseudoderviškim palamuđenjem zasere i ono dobro što je napisao? A ja vam sve ovo ne govorim da bih vas potaknuo da okrećete leđa Dževadu i da ga rušite, jer mnogi među vama boljeg gurua nisu ni zaslužili i eto vam
ga tamo pa ga i kući vodite ako vam je volja, ali nešto mi bude žao i književnosti i riječi kao što je melanholija, pa moram progovoriti jer mi se čini da bih pukao od muke kad ne bih nešto kazao. Da mi se ne gadi napisao bih ja još štogod o Dževadovom lupetanju,
јасам у основној школи имо једног драгог пријатеља с коим сам диелио љубав за авијациу и партизан и још неке битне а вама углавном неспознатљиве и неразумљиве појаве а након мале матуре живот нас је одвео различитим стазама и премда смо знали ту и тамо живит у истим градовима
попут зенице ил београда ил истребиња ал нам се некако ние дало да се сретнемо а у оном вакту кад нисмо живили чак смо и у различитим војскама били но данас се скоро случајно и зафаљујуч заједничком пријатељу наџосмо на циеџеној пиви и наставишмо разговор ког смо водили прие више
од три ипо десетљеча баш ко да га уопче нисмо прекидали а ја бих вам можда и препричо очем смо разговарали ал де ми право и поштено рекните како мислите да бисте ви таки уопче могли разумит разговор измеџу једног озбиљног нонконформистичког и продуховљеног љевичара и једног
чак и демокрацки развиена америка има своје реднексе и хилбилије кои вичу маи кантри маи шатган маи бајбл па се тако умно запуштени возају у пикапима и носају оне одвратне кариране кошуље ал су рание били скрајнути у запечак а чим је политика повјеровала дае и мишљење таких
јазаваца битно пале су мрве главе у вашингону јер да та затуцана сиротиља призива смрт чак и нехотице и сад ви слободно мени рекните дасам монструм ал ја вам велим да се и југославиа распала касу се почели правит конпромиси са злим и примитивним сиротиљама и касе за потребе
узимања власти почело подилазит и свашта обечават тим сиротиљама а само дебил и инбецил море вјероват да че се сиротиље еманциповат путем подилажења њиховом злу касе добро знаде дае то могуче само путем дуготрајног и вишегенрациског образовања те путем страха од закона и зато се
важнији текс од овог ове године сигурно нечете прочитат ко ни претходних што га нисте прочитали а питање је хочетел га и у будучности имат прилику прочитат а поштое од виталног значаја да га што више ситне џеце разуми написо сам га латињачом и на мјешавини ових ваших малих
и смиешних језика
Uputstvo za učešće u dijalogu
Prije svega, oprezno koristite plural u dijalogu a najbolje je da ga potpuno izbjegavate jer većina vas ne shvaća da, bez obzira što se vi osjećate dijelom nekog plurala, to nikakve činjenične važnosti za dijalog nema jer je to
vaše osjećanje tek rezultat hirovite biohemijske reakcije na ćelijskoj razini koja vam ne daje ovlašćenje da ultimativno i autoritativno nastupate u ime kolektiva, pogotovo što ustvari pojma nemate šta misle i osjećaju oni kojima ste svoje kolektive povjerili na upravu, a što ja
о час безбрижном а час узбудљивом џетињству кекеца и мојце углавном знате све што требате знат а онда кекец и мојца уџоше у пубертет и постадоше бубуљичави и крештави тинејџери крештавих гласича збуњени промиенама у свом тиелу ал на чистом планинском зраку и на здравој домачој
храни и пубертет се некако лакше прегура те се и њима двома лојаве бубуљице брзо повукоше с лица и почеше им раст маљице тамо џе их прие ние било а кекец кои је схатио да се од живота могу очекиват и друге забаве а не само јурцање по цвиетним пропланцима и верање по горским
врховима стаде обиграват око мојце и помало неспретно исказиват своју жељу да своје познанство продубе и да једно другоме буду водичи на успону до врхунаца пуно виших и од триглава а мојца је на кекецово удварање одговарала својом дражесном и невином стидљивошчу па би сваки пут