Thread by @elisbektas

виџех неки дан да се џевдо сергиа карахасан опет нешто ускручио и диели моралне лекцие сиротиљама а немам више ни воље ни стрпљења да трошим своје вриеме и своју памет на његове будалаштине па вам ево овај осврт на један од његових ранијих билмезлука и још сам вам га превео на

ове мале и смиешне језике давам буде лакше читат

Evo me danima kao avet proganja jedna riječ koju je Dževad Sergija Karahasan izrekao u sklopu reklamne akcije povodom njegove najnovije knjige. Ta riječ je melanholija. Nalupetao se Dževad zadnjih dana i drugih gluposti, ali meni

je lično teško pala samo ta sa melanholijom i sa njegovom tvrdnjom da od nje bolujemo kao od kakve bolesti. Sada će jedni kazati da je Dževad u pravu, a drugi će kazati da možda nije u pravu ali da to nije ništa strašno i da mu se takva sitnica može halaliti, a ja ću vam evo

odmah objasniti da su i jedni i drugi u zabludi a evo i zašto. Prije svega, melanholija je stanje bolesti duše, ali to ćemo ostaviti psiholozima i psihijatrima, a mi ćemo pogledati melanholiju u širem smislu i odmah ćemo uočiti da je to jedno žalovito stanje duše, prepuno tuge i

nostalgije u kojoj nema ničeg šićardžijskog. Sve u svemu, jedno veoma tegobno, ali i veoma gospodstveno stanje duše. Melanholija je sklona mašti, ali to nije mašta optimiste ili aktiviste koji njome istražuje budućnost. Mašta melanholije radije će otići u prošlost, ali ne sa

ekskurzijom, već sama, kao kakav razočarani ljubavnik ili hadžija koji više ne zna čemu ide obaviti hadžiluk. Ili će otići u stranu od ovog našeg vremena, u onu dimenziju u kojoj vremena možda i ima, ali u kojoj ono ništa ne znači i u kojoj se njime ništa ne mjeri. Melanholija

svoj mehlem nalazi u estetici i to onoj starinskoj, u kojoj se stapaju harmonija i potraga za savršenim prauzorima, a od ovih novih estetika melanholija će i u oganj uteći ako nema gdje drugo, samo da nema nikakva posla sa njihovim bijesom i hujom koji su bijes i huja sljedbenika

tih estetika na same sebe i na vlastite ispraznosti. Melanholiju prati i strah kao Kupidon što prati ljubavnika, ali to nije strah od ružnog događaja ni strah od gubitka niti bilo koji drugi od šićardžijskih strahova kojima se zdrava čeljad s radošću prepušta, već je to strah

pred pitanjem o smislu i o svrsi. Ta i takva melanholija, gospodstvena i nenametljiva, nije djelatna, ona ne poziva na akciju, ona ne očekuje preokrete i preobražaje, ona ne zna šta je račun. Bilo je onih koji su za Iblisa govorili da je melanholičan, a ako to i jest istina, on

je melanholičan mogao biti samo dok je padao s nebesa na zemlju, a prije toga je bio kurčevit i drčan, baš kao ova razočarana čeljad što vazda ganja neku pravdu i koju Dževad zove melanholičnom. Ako te i takve melanholije danas ima u ovom društvu, a ja ne kažem ni da je ima ni da

je nema, ona je nevidljiav i ja ne znam gdje je nju Dževad mogao sresti i ugledati niti znam kako je mogao prepoznati, kad on u sebi nema ništa od prave gospodstvenosti, a hinjena gospodstvenost ne zna prepoznati ni kad je dosta, a kamoli da zna prepoznati nešto tako avetasto kao

što je melanholija. Gospodstven čovjek ne bi skupljao pohvale publike preko grbače jedne tako krhke, žalobne i nesrećne pojave kao što je melanholija. A oni koji kažu da Dževadu treba halaliti njegovo lupetanje, jer to ustvari nema nekog većeg značaja, njima ću kazati da su u

pravu samo za ovu drugu polovinu svoje misli, ali da Dževadu ne treba halaliti jer onda nećemo dobiti halal od književnosti kad nam dođe vakat da selimo odavde, već će književnost, kad hodža upita - braćo, hoćemo li mu halalit?, kazati - de efendija začeprkaj govno pa da se

razilazimo kućama. Dževad Sergija Karahasan samoga sebe hoće da ustoliči kao mjeru pameti i morala, pa soli pamet drugima i još kao profesor ocjenjuje neku djecu i zato on nema pravo služiti se riječima kao da ih je našao na putu ili kao da one padaju s grana u parkovima.

Odnosno, ima to pravo, ali uz njegovo upražnjavanje idu i određene posljedice, jer pravo vazda ide ruku pod ruku sa odgovornošću. Pisac ima pravo raditi s riječima šta hoće sve dok ne poželi postati citat i svjetionik društvu. Dževad hoće ovo potonje, a riječi koristi kao hećim

koji nečija pluća umjesto stetoskopom pregleda skalpelom, a vi meni evo pravo recite hoćete li takvog hećima smatrati za pravog i hoćete li mu otići kad sutra kahnete. Znam da nećete jer vidim da niste mahniti, ali de mi onda kažite što neki među vama Dževada smatraju pravim

piscem i svjetionikom, kad on vazda pseudofratarskim dociranjem i pseudoderviškim palamuđenjem zasere i ono dobro što je napisao? A ja vam sve ovo ne govorim da bih vas potaknuo da okrećete leđa Dževadu i da ga rušite, jer mnogi među vama boljeg gurua nisu ni zaslužili i eto vam

ga tamo pa ga i kući vodite ako vam je volja, ali nešto mi bude žao i književnosti i riječi kao što je melanholija, pa moram progovoriti jer mi se čini da bih pukao od muke kad ne bih nešto kazao. Da mi se ne gadi napisao bih ja još štogod o Dževadovom lupetanju,

ali biće dobro ako i ovo budete mogli razumjeti.

Unroll please @threadreaderapp