Thread by @BrankoMali

#Tetovaže i #posthumanizam, koja je veza? Prije nego odemo u analizu pogledajmo što nam o tome otkriva svakodnevica, osobito svakodnevica sezonskih radnika u turizmu koji su ovaj kauzalni sklop imali prilike uočiti prije ostatka društva. 🧵

Do relativno nedavno tetoviranje je bilo prepreka zapošljavanju. Pretpostavljalo se, s pravom, da je tetovirani čovjek odležao par godina u buksi ili je pomorac bez karijere. Zatvorenici nisu poželjni zaposlenici iz očiglednih razloga, a pomorci starog kova se na kopnu propiju. 1

Danas, međutim, tetovirani njemački penzioner sasvim je normalan prizor. Što je ponukalo čovjeka koji je radni vijek proveo u potpunom konformizmu društvenim normama, na regularnom radnom mjestu, da sebe pretvori u hodajuću slikovnicu? 2/

Pitanje sam sebi postavio još prije petnaesetak godina kad sam opazio ovu neobičnu osobitost zapadnjačkih turista. Svaka analiza pojmova bila bi izlišna bez toga motiva, odnosno bila bi usporediva s gledanjem kroz teleskop. Ovako posthumanizam je vidljiv čim se podigne pogled.3/

A to je nužno shvatiti, jer mi već živimo duboko u posthumanom dobu.

Razlika između "tradicionalnog" i "posthumanog" tetoviranja je jednostavna, ali i radikalna u tolikoj mjeri da ih čini dvama potpuno različitim fenomenima. 4/

Ljudi se tetoviraju poradi nečega izvanjskog: da pokažu pripadnost (kršćanka Turčinu signalizira: ne diraj me - haram sam, zatvorenik signalizira pripadnost grupi, itd.), da se kurče (L.A. rock band) ili da ispričaju priču na glup i bolan način (pomorci nekad). 5/

Nasuprot tomu, postljudi se tetoviraju poradi unutarnjeg razloga. Štoviše, njih vodi poriv da sve što je unutarnje naprave izvanjskim. A to je neposredan izraz same biti posthumanizma: postčovjek je onaj koji je uspio svoju bit/narav učiniti vanjskim predmetom. 6/

Tehnološke vradžbine tu su samo sredstvo, ne i svrha. Zbog toga posthumano stanje počinje daleko prije high tech induciranih transformacija čovjeka, odnosno one ne bi bile moguće ako čovjek nije već pripremljen za njih; naime ako nije unutarnje napravio izvanjskim. 7/

Tetoviranje bez svrhe, plana i konca izraz je povanjštenja tijela. To vam može izgledati kao oksimoron, jer tijelo se uobičajeno shvaća kao granica vanjskog i unutarnjeg. Međutim, tomu nije tako prema dva izvora, kršćanskom/klasično filozofijskom i Rayu Kurzweilu. 8/

Prvi izvor: duša nije u tijelu, nego tijelo u duši. Ako niste čuli za to, nema problema - riječ je o klasičnom shvaćanju odnosa zbilje i mogućnosti: duša je čin tijela, odnosno tijelo nije to što jest ukoliko ga duša ne čini zbiljskim kao to određeno tijelo. 9/

U ljudskom slučaju, osobno tijelo. Jer osoba je biće određeno posjedovanjem: tijelo je dio osobe, jer osoba ima tijelo. Niti jedno biće, pa tako ni čovjek, nije istovjetno svom vlastitom činu postojanja, jer ovisi o nečemu, odnosno nekomu, tko ga je u postojanje doveo. 10/

Biti čovjeku ne pripada kao dio njegove biti nego kao danost (datum, factum). Tijelo je tu dio posjeda, pa samim tim i odgovornosti, i obuhvaćeno je dušom, jer duša ima sposobnost refleksije, tj. neposrednog vraćanja u samu sebe što materijalnom biću nije moguće. 11/

Zato je u činu refleksije tijelo sadržano kao jedan neotuđivi dio čovjeka, ali sama refleksija nije tijelo. Obuhvaćanje se tu primarno odnosi na odnos dijela i cjeline. Duša je jedna u svakom dijelu onoga čega je ona čin, ali tijelo nije. Stoga je tijelo u duši, a ne obratno. 12/

Primjer: sjećanje. U činu prisjećanja čovjek sagledava cjelinu sebe neposredno, bez potrebe da se izvanjšti, dakle cjelina prethodi dijelu. Kada se gledamo u ogledalu, tada samo iznutra promatramo ono što je izvanjsko; kad se prisjećamo nutarnje promatra sve kao nutarnje. 13/

Drugi izvor: Kurzweil s odobravanjem ističe tetoviranje kao primjer usvajanja posthumanog stanja, jer je riječ o izvanjštenju tijela. Tijelo postaje sirovina koju se tehnički može obraditi. To je dobro, jer samo tako smo slobodni našim posjedom adekvatno raspolagati. 14/

Vrlo je značajno da Kurz izuzetno izoštrava značaj navodno obsolentnog klasičnog shvaćanja odnosa tijela i duše, jer on ne donosi novo shvaćanje. On izvrće i pervertira staro. 15/

Dakle, promatrati sama sebe za posthumanista znači poništiti granicu unutarnjeg i vanjskog na način da sve može postati izvanjsko. Nešto kao kad bi mogli prenijeti svu svoju nutrinu, sve što nikad ne možemo do kraja artikulirati, na društvenu mrežu. 16/

I, doista, postoji očigledan poriv za tim. Dobar primjer su ljudi koji objavljuju postove o smrti bližnjih u realnom vremenu. Normalno ljudsko biće ne može smrt djeteta oglasiti na Facebooku u realnom vremenu, jer je unutarnje stanje bola prejako. 17/

Nekad se takva tuga morala literarizirati u romanu, priči ili pjesmi, vrlo često pod pseudonimom, kako bi je autor udaljio od sebe i uspio izdržati postupno suočenje s traumom. Danas, međutim, dijete umre i za 5 minuta se od followera traže "thoughts & prayers". 18/

Ne tvrdim da je to nenormalno ponašanje. Ja tvrdim da je to neljudsko ponašanje. Pritom "neljudsko" ima strogo logički smisao, nikako moralni premda su moralne implikacije porazne. 19/

Tetoviranje možemo staviti na istu ravan. Pitanje ostaje, međutim, ako je tijelo izvanjšteno, što ga je izvanjštilo? Tu posthumanizam ulazi u, strogo govoreći, infernalnu dimenziju. Subjekt izvanjštenja je čisto JA ili čin koji stvara činjenicu "Ja Jesam". 20/

Ovaj će se thread, o čitatelju, nastaviti.

Što bi bilo to JA? O tome više ne možemo govoriti bez zere metafizike. JA je biće koje postoji na osnovi vlastitog čina samosvijesti: ono JESAM postavlja ono samo. Stvar si možemo predočiti kao odraz koji neprekidno traži vlastito ogledalo. 21/

Ako stvar izgleda apsurdno to je zato što jest apsurdna. JA bi se u ovom smislu dalo definirati kao iluziju, dakle kao nešto što jest samo prividno, ali ipak jest. Iluziju se ne spoznaje - nju se razotkriva. Osnova je u tome što postčovjek sebe vidi kao vlastiti čin bitka. 22/

A tradicionalno gledano samo jedno biće je vlastiti čin bitka, dakle neuzrokovan, bez iskona, "onaj koji jest". Naravno, to je Bog; i to Bog striktno kako ga shvaća kršćanstvo. 23/

Ako vam ovo prokazivanje posthumanizma izgleda kao previše simetrična inverzija teologije u post-antropologiju, nisam ja kriv. Posthumanisti uopće, via negativa, čine sve tradicionalne pojmove ponovo relevantnima, jer sve grade na njihovoj inverziji. 24/

Naravno, ideja samosvijesti kao subjekta svega što jest starija je od posthumanizma, odnosno ona je svoj najsavršeniji izraz našla u njemačkoj filozofiji od Kanta do Hegela. Neki posthumanisti i njihova subraća inhumanisti (npr. Negharestani) su svjesni toga. 25/

Stoga se često može vidjeti kako kombiniraju tzv. "analitičku filozofiju" i logički pozitivizam sa naizgled nespojivim transcendentalnim idealizmom Kanta i njegovih nasljednika iz Njemačke 19. st. Međutim, proturječja nema. 26/

Riječ je o pokušaju sinteze moderne filozofije u tehno metafiziku, gdje su oba sastojka nužna, a spaja ih zajednička bit koja nije bila očigledna u moderno doba kad su "otočka" i "kontinentalna" filozofija bile u konfliktu. Danas, međutim, živimo u novom dobu. 27/

Ali to je već druga priča. Neka to, o čitatelju, bude dovoljno o ovoj temi. ENDE/

@threadreaderapp blog unroll