Thread by @elisbektas

Dabogda vas voda odnila

Jesam li ja vama, draga djeco, ikada pričao zgode iz JNA? Nisam? E vala lažete, neću reći ko pseta, al hoću reći ko kučići. No dobro, znadem ja da vi volite te zgode, pa se plašite da ću ih prestati pričati ako kažete da ih jesam pričao. Ova zgoda što ću

vam je sad ispripovijedat posve je kratka, ali je zato veoma poučna, pa zato pažljivo slušajte da vam štagod ne promakne.
Služio ja vojsku u Splitu, taman na izmaku Titinog vakta. Vele da vakat nekog insana traje i nakon što insan preseli, pa sve do četeresnice. Ali pošto je drug

Tito bio div koji je prije povratka u gajb prvo otišao malo u bajku, kao u banju što se ide na oporavak, njegova je četeresnica trajala četrdeset godišnjih doba a vi sigurno možete i sami sračunati koliko je to godina. Mi smo tada bili golobradi regruti, ali ne zato što nam brade

nisu rasle, već što smo se morali brijati svako jutro. Da pravilo službe nije bilo toliko rigidno po pitanju uklanjanja dlaka s lica, vi biste još tad imali priliku vidjeti mudžahedine i četnike. Jedino biste za ustaše morali malo pričekati, koliko da zamijene oznake na odorama

jer se ustaše, ko i partizani, vole redovno brijati.
Ličeći tako na partizane, mi smo povremeno imali neke vježbe i izvan kasarne. Na tim vježbama uglavnom smo utvrđivali vještine potrebne za hvatanje ubačenih i ostavljenih dušmanskih elemenata zadojenih mržnjom prema našoj

lijepoj domovini i prema bratstvu i jedinstvu, koji su kao Kastor i Poluks treperili u srcu svakog Jugoslovena, mada ima onih koji vele da su bratstvo i jedinstvo treperili ko Hipo i Ćipo ili ko Lolek i Bolek, a ne kao božanski blizanci. A ponekad smo se na vježbama borili i

protiv terorizma, ali ja to vama sad nikako ne bih mogao ukratko objasniti, a i sumnjam da biste vi mogli shvatiti da se teroristi mogu okretati i prema kapeli Svetog Petra u Rimu, prema Kremlju i prema Bijeloj hiži, a ne samo prema kibletu, kao što se danas misli.
Jednu od tih

vježbi imali smo tamo ispod Malog mosora, a poviš Stobreča. Cilj vježbe bio je da se još malo uigramo u nekim taktičkim postupcima pomoću kojih se mogu locirati dušmanski teroristi i diverzanti, a potom ih je moguće lako pobiti. Ova je vježba imala još jedan cilj, ali taj se nije

kazivao učesnicima niti se upisivao u podsjetnike, naređenja i druga potrebna dokumenta. A to je bila demonstracija sile, da ne kažem zastrašivanje lokalnog stanovništva, koje je, da budemo precizni, nekoliko mjeseci ranije prestalo biti stanovništvo i postalo pučanstvo. Kad smo

se nakon vježbe okupili na predviđenim zbornim mjestima, vodovi su se postrojili u kolone po dva, pa smo krenuli ka kasarni marševskim korakom.
Išli smo tako u uniformama što su bile natopljene znojem iz naših mišićavih, zategnutih, vretenastih i preplanulih mladih tijela -

nanizao bih ja ovdje još koji epitet, poput bezbrižnih, lakih i nježnih, al se plašim da bi dio čitateljki, a bogami i čitatelja prekinuo čitanje i otišao raditi nešto drugo. Na licima su nam bili zadovoljni osmijesi kakvi se mogu vidjeti kad se čeljad zdravo umori i pri tom

obavi neki posao kako treba i do kraja, pa smo se još i bezazleno šalili, dobrodušno podbadali jedan drugoga i pjevali kadence američkih marinaca, ali smo tekst za njih sami smišljali.
Prolazeći kraj jedne čatrnje, ugledali smo kraj nje sićušnu i smežuranu staricu u crnini, pa su

šala i pjesma zamrle nekako same od sebe, jer smo svi osjećali pijetet prema jednoj Jugoslovenki koja nosi znak žalosti za nekim bliskim, a taj je neko možda pao upravo u borbi za našu lijepu domovinu i za bratstvo i jedinstvo. Kad smo, međutim, stigli do čatrnje, sićušna i

smežurana starica u crnini prometnu se u babuskaru urokljivih očiju, pa kroz njena krezava usta siknuše riječi
- Partizani, voda vas odnila.
Nisam ni dan-danas posve siguran jel se meni učinilo ili sam stvarno vidio da joj je jezik račvast na vrhu i da palaca njime dok govori.

Ali sam zato siguran da partizani nismo bili, jer uprkos mladosti, snazi i ljepoti, nismo imali i prijeko potrebni šarm jednog Borisa Dvornika, razoružavajući osmijeh jednog Ljubiše Samardžića niti stamenost jednog Bate Živojinovića.
Premda je bila sredina ljeta, koje u Dalmaciji

zna biti prilično vruće, a naša tjelesa bila još uvijek zagrijana od silne jurnjave za teroristima i diverzantima, svi smo se najednom stresli od nekakve nelagode pomiješane sa hladnoćom. Ako vam nije jasno otkud hladnoća usred ljeta u Dalmaciji, odmah ću vam ja to objasniti. Iz

urokljivih očiju babuskare u crnini. Da nismo bili tako dobro uvježbani i obučeni vojnici, siguran sam da bismo imali i gubitke od tog pogleda, barem bi nas dvadeset posto bilo izbačeno iz stroja, što uslijed ranjavanja, što uslijed pogibije.
Krezava babuskara urokljivih očiju i

umotana u crninu vjerovatno već odavno nije na dunjaluku ali ja se nje sjetim tu i tamo. Siguran sam da je ona u mladosti bila simpatična i vedra ženica, ali eto, imala je neki lični gubitak. To što je taj njen lični gubitak bio na pogrešnoj strani, nimalo ne umanjuje njeno pravo

na bol i gorčinu, a još manje može umanjiti samu bol i samu gorčinu. Ona je odabrala da ostatak života provede u oklopu od boli i gorčine i živjela je na silu, čini mi se samo zbog toga da bi dočekala čas u kojem će nama moći kazati
- Partizani, voda vas odnila.
A što ja sve ovo

vama pričam, draga djeco? Pa da bih vam kazao sljedeće - nemojte se plaho prepuštati ubjeđenju da ste žrtva i nemojte koristiti bol i gorčinu kao školski trokut i uglomjer. Čak i ako je vaš gubitak bio na pravoj strani, to nije nikakva garancija da nećete skončat ko krezava

babuskara urokljivih očiju, sikćući nekoj bezbrižnoj, lakoj i nježnoj mladosti kletvu da je voda odnese.
Eto, to je ta zgoda sa poukom što sam vam je htio ispričati. Znadem da nije kratka kao što sam obećao, ali kad god bih požurio da završim ovo pripovijedanje, neko među vama bi

dobacio
- Pričaj još, molim te.
Uh, umalo ne zaboravih kazati vam još jednu pouku ove priče. Nemojte se ni zbunjivati ni diviti tome što nečija četeresnica traje čitavih četrdeset godišnjih doba, jer ima onih čija traje i preko pola stoljeća, mada je izgledalo da neće trajati ni

samo četiri dana. Ja vam neću kazati čija je to četeresnica toliko trajala, zato što je riječ o domaćem čeljadetu, sa same granice između Bosne i Hercegovine, pa me malo stid da brukam svoju domovinu. Ja bih najradije da se sve to nekako zaboravi, ako je moguće. To i jest moguće

al u kurcu.
Eto, draga djeco, dobili ste zgodu koja se račva ko jezik one krezave babuskare sa urokljivim očima i sa dvije poruke palaca prema vama. A sad se malo zamislite nad pitanjem šta ćete uraditi sa svojim bolima i gorčinama.

Samo nemojte tako zamišljeni cuclat prstiće, to je vala baš ružno vidjeti. Radije uzmite bonbonu ili pronađite štagod podesno za cuclanje na tijelu voljenog bića.

Unroll please @threadreaderapp