Thread by @elisbektas

Skaska o zmaju i princezi

Kažu da zmajevi ne postoje, da su bića mitska i izmišljena, domaštana da objasne ono što je čovječanstvu u njegovom praskozorju bilo neshvatljivo. Vjerujete li u zmajeve, proglasiće vas djetinjastim, možda čak i luckastim. A ja sam se, eto, pukim

slučajem osvjedočio da zmajevi postoje i podijeliću taj dokaz sa vama, ne plašeći se sumnjičavaca koji će odmahivati glavom i kuckati se prstom po sljepoočnici, pokazujući tako šta misle o meni.
Sjećam se jednog lijepog, neobično trajućeg, kasnoproljetnjeg dana od prije nekih

desetak godina. Stan u kom sam u to vrijeme živio imao je terasu sa koje se pružao skoro neometan pogled na topografski okvir Zenice. A reljef oko ovog grada znatno je zanimljiviji i uzbudljiviji od same naseobine, koja je dugo i mukotrpno stasavala, e da bi u nevrijeme, kao

uslijed nekakvog zakašnjelog puberteta, naglo ižđikljala, samo da bi, ostavši bez roditelja i posvojena, danas pružala žalobni prizor nedozrelog sredovječnika u kratkim, iskrzanim pantalonama.
Zanimljiva imena visova oko Zenice pripisivao sam tada udivljenosti i mašti nekadašnjih

stanovnika kotline. Tog neobično trajućeg, kasnoproljetnjeg dana od prije desetak godina, na toj terasi sa prvoklasnim vidikom, bio sam sadrug u igri svojoj petogodišnjoj kćerki, uveseljavajući je pričama, izmišljotinama i maštarijama. No junsko sunce i vjetar zapadnjak, kakav je

puhao tog dana, ponekad natjeraju imaginaciju na uzmicanje, te, u nedostatku vlastitih priča, uzeh da Nori pružim prvu zemljopisnu poduku, pričajući joj o imenima zeničkih visova i o njihovom postanku. Naravno, pošto ni etnolog ni etimolog nisam, te su pripovijesti, opet, morale

biti izmišljene.
Na Liscu je, to je valjda samorazumljivo, živio nekakav vispreni lisac koji se nije htio zamarati sitnim lukavstvima, već je u hipu umio da nadmudri čitavo selo i ukrade čitav jedan kokošinjac. Zabačeni Vepar bio je stanište nečuvene grdosije koja je pojela prvo

sve žirove, a potom i skoro sve hrastove u Zenici i oko nje, te ovog plemenitog drveta danas skoro da i nema ovdje. Na Vučjaku je, dakako, živio neopisivo grdoban vuk, koji je čitave dane provodio smišljajući zločinačke naume, ali je bio suviše lijen, a i glup, da ih u djelo

sprovede (znajući to, razumjećemo da nije suptilne ironije lišena činjenica da je upravo podno Vučjaka sagrađena čuvena kazniona koja, evo, već devetoj državi u nizu pouzdano služi). Volujska glava ime je dobila u čast golemog, marljivog vola, koji je mogao da potegne ralo veće

od kuće i zahvaljujući čijem naporu seljaci nisu oskudijevali u žitu. Sitni, iskrzani Golubak bijaše dom strašljiva i usplahirena goluba, kojeg, upravo zbog te njegove strašljivosti, vuk i lisica poštediše i postaviše za sudiju u životinjskim sporovima, znajući da će on, tako

kukavan, uvijek davati za pravo ne onom koji je odista u pravu, već jačem.
Putujući tako pogledom po obzoru, ja već umoran od brbljanja, a Nora cičeći od smijeha (pri tom se pomalo i plašeći prizora strašnog vuka), stigosmo i do posljednjeg brda, smještenog podno Lisca, kojim se

zatvarao životinjsko-geološki obruč oko grada. Kada sam rekao: "E, dušo tatina, a ono brdo tamo je Zmajevac...", Nora me je ozbiljno, no i dalje se vedro smiješeći, pogledala, očekujući pripovijest o opasnom zmaju. Na trenutak sam zašutio, kao što čovjek uvijek zašuti u susretu

sa velikim tajnama koje mu se otkrivaju. Jer, tog časa sam razumio, štaviše, znao sam da nikakve imaginativne intervencije nije bilo u času kada je ovom brdu dodjeljivano ime i da je na njemu odista živio pravi pravcati zmaj, čak, uvjeren sam, vatreniji i vispreniji od onog

zlosrećnog rođaka koji se susreo sa Đorđijem.
Od tog lijepog, neobično trajućeg, kasnoproljetnjeg dana ja vjerujem u zmajeve, jer znam da ono što je sadržano u jeziku i što može da izmami dječji osmijeh i bljesak dječjeg oka, nužno i u stvarnosti postoji.
Želeći ga sačuvati za se

filosofi su ovo otajstveno, a ipak prosto znanje zastrli brokatnim traktatima i premjestili ga u zabačene kutke vrta duha, skrivajući ga od svijeta i prepuštajući tako svijet demagozima i spiritualnim šalabajzerima. Pjesnici su, doduše, vodili borbu za objelodanjivanje tog znanja

o podudarnosti jezika i stvarnosti, rijetki je čak i dan-danas vode, ali pjesnici, ako su valjani, nemaju propedeutičku snagu, te je i njihova borba uzaludna poput, recimo, Kronštatske pobune ili poput neusporedivih primjera junaštva na Bruneti.
A ja vam velim da za razumijevanje

svijeta ni filosofi ni pjesnici nisu od naročite koristi, ne odričući im pri tom neke druge zasluge, prije svega to što povremeno umiju biti zabavni. Ukoliko želite da odista razumijete svijet, naučite slušati djecu. I obavezno vjerujte u zmajeve.

Unroll please @threadreaderapp