Thread by @elisbektas

Pozorište u kući u pozorištu u Zenici

Kad je Đuza iza rata glumio u zeničkom pozorištu, na predstavi nije bilo nijednog domaćeg glumca. Time je po ko zna koji put potvrđen ponositi duh velahavlegrada u kojem mnogi tvrde da su potomci begova i da je pola Zenice pripadalo njihovim

precima, ali ne umiju objasnit šta se zbilo pa je toliki begluk od materijalnih spomenika kulture uspio ostavit samo jednu kuću i jednu česmu. Koja se zove konjska, jer su se na njoj konji pojili. Ali to svakako nije tema ove pripovijesti, već nešto posve drugo.
Đuza je u Zenicu

stigao tako što sam se ja čuo sa svojim ahbabom Đorđem pa ga pitao šta radi a on rekao da je taman završio režiju jedne kamerne predstave sa Đuzom, Ljiljanom Lašić i onim malim Bosiljčićem, dok je još bio simpatičan. Onda sam ja u šali kazao
- A što ti njih ne bi doveo?

A Đorđe je rekao
- Da znaš da ću ih pitat dolazi li im se.
Ja sam mislio da je i on to kazao u šali, ali nije i zeničko je pozorište uskoro primilo prve goste iz Beograda nakon dugo, predugo vremena.
Velika pozorišna sala bila je premala da primi sve te dobre i čestite žene u

zrelim, pa i prezrelim godinama, koje su došle vidjet maestralnog i neusporedivog Đuzu, koji se zvao još i Rodoljub, ali samo u Pozorištu u kući.
Poslije predstave otišli smo u kafanu da pijemo, jedemo i slavimo bujajući život, premda nije bilo proljeće već jesen ali život je

ipak bujao i strujao kroz krhku umjetničku žilicu između Zenice i Beograda.
U neka doba Đorđe me odvede do Đuze i predstavi ko čovjeka koji je na neki način zaslužan za to lijepo i ugodno veče. Ja sam se malo zacrvenio i pogledao u vrhove obuće, ali nisam pogled spustio dovoljno

brzo te tako uočih da je u Đuzinom oku zaiskrila jedna suzica. Meni nije bilo posve jasno šta će ta suzica tu ali poslije sam saznao da je Đuza jednom davno glumio u Zenici pa se taj divni čovjek i izuzetni glumac sjetio mladosti i svih onih varljivih zanosa i predizbornih

obećanja što ih ona nudi.
Onda je Đuza ustao pa me posjeo kraj sebe i rekao
- Imate li kakvu želju, da vam se odužim za ovo divno veče?
Ja i inače nisam čovjek od velikih želja, a one koje imam teško da mi ih neko iz umjetničkog svijeta može ispuniti, što je posve razumljivo.

Ta otkud umjetnicima artiljerijski Luger iz 1913.godine ili Remingtonov SA revolver u kalibru .44. Ali jednu sam želju ipak imao i te večeri i znao sam da mi je Đuza može ispuniti, kao što sam znao i da moram pobijediti stid po svaku cijenu jer druge prilike u životu za njeno

ispunjenje neću imati. Skupio sam hrabrost i kazao Đuzi
- Ja bih, ako je moguće, da mi otpjevate Devojko mala.
Onda me Đuza zagrlio i otpjevao mi tu pjesmu na uho.
Ta pjesma meni je inače veoma bitna jer je to jedina melodija na koju sam ikad u životu plesao, sa jednom prelijepom

djevojkom čije ime, naravno, neću otkriti ali ona će znati da je o njoj riječ ako pročita ovu pripovijest.
A što ja sve ovo vama pričam, draga djeco? Pa iz dva razloga. Prvo, da se malo razmećem i kurčim, jer mi se vala može. Koliko vi čeljadi znate da im je Đuza na uho pjevao

Devojko mala? A drugi je razlog to što vas imam nijjet podučit jednoj velikoj i jednostavnoj istini koja veli da se nikad ne smijete predavat malodušju i očaju jer će vas onda život početi snabdijevati time čemu ste se predali.
Meni je malo prije susreta sa Đuzom umrla mama ali

ja se nisam predao malodušju i očaju, vjerovatno stoga što tad još nisam bio pisac, a sumnjam da bih se i danas predao. Ako sam u međuvremenu i postao pisac, barem nisam postao organizovani i plemeniti pisac.
Nisam se, dakle, predao i eto, dočekao sam da me život nagradi jednim

prelijepim trenutkom koji se onda prometnuo u također prelijepo sjećanje. Ovo što vam ga jutros pripovjedam.
I da ne zaboravim, u međuvremenu sam prestao željeti i artiljerijski Luger i Remingtonov revolver. Suviše su to rasna i prefinjena oružja za mete koje se danas nude

unaokolo. Za njih je dovoljan i iskrzan kundak sa tandžare ili čak ono kratko drveno veslo. Ali ja se ni danas ne predajem malodušju i očaju i siguran sam da će život prije il kasnije opet početi nuditi ozbiljnije mete. I znam da će se moja djetinja i čista duša opet radovati

žudnji za Lugerom ili Remingtonom, a još će se više radovati ispunjenju te želje.

Unroll please @threadreaderapp