Thread by @elisbektas

Sedef

Dvojica mladića, toliko slični jedan drugome da ih iz daleka tek po boji kose možemo razlikovati, žustro silaze niz Mejtaš okupan poslijepodnevnim suncem. Jutro su proveli na fakultetu, a potom otišli do tekije, pa ne treba da čudi što su im lica tako vedra i nasmijana, ta

nahranili su i um i dušu. Sada je red da i svojim čustim tijelima priušte slastan zalogaj pa biraju jednu od modernih slastičarnica u Titovoj. Između dva zalogaja kolača, mladić svjetlije kose pita svog tamnokosog prijatelja – znaš li šta je Sedef? Misliš ono... sa Une?

tamnokosi mladić pomalo je zbunjen pitanjem, jer naslućuje da odgovor na njega nije tako jednostavan. Ma ne, nastavlja svjetlokosi dobrodušno se smijući prijateljevoj neupućenosti, već igra Sedef. Potom poziva konobara da poruči po još jednu kafu, jer će objašnjavanje potrajati.

Tamnokosi pomno sluša prijateljevo kazivanje koje zvuči kao scenario za kakav napet film. Sedef je neka vrsta društvene igre koju je prije dvadesetak godina započelo nekoliko žena, u potrazi za malo bezazlenog uzbuđenja i užitka. Donekle nalik na one lance sreće, Sedef je ipak

konspirativniji od njih i ne ostavlja prostora za nasumičnost, već učesnici u igru ulaze po preporuci onih koji u njoj već učestvuju. U trenutku u kojem shvata da je priroda igre u osnovi seksualna, tamnokosi uspijeva suspregnuti poriv da kaže – kurve! – i nastavlja slušati

prijatelja. Sve je krenulo tako što je nekoliko žena, koje su se međusobno poznavale i koje su, uprkos braku, osjećale prazninu i usamljenost, počele jedna drugoj preporučivati svoje mlade ljubavnike i razmjenjivati ih. Uskoro je postalo samorazumljivo da će biti sve manje

usamljenosti i sve više uzbuđenja ukoliko i ljubavnici mogu preporučivati igrače, a to je izravno vodilo i ka potrebi da se u igru uključi i veći broj žena. Za razliku od mladih pastuha, od kojih su se očekivale jedino uslužnost i izdržljivost, žene koje su željele pristupiti

Sedefu morale su biti relativno dobrostojeće. Konspirativnost je zahtijevala da se ljubavnički susreti dešavaju na neutralnom terenu, nipošto u mjestu stanovanja dvoje ljubavnika, a žena je bila ta koja je snosila troškove hotela i prevoza. Dvojica prijatelja u slastičarnici još

uvijek su suviše neuki da bi u toj proceduri vidjeli odbranu ženskog dostojanstva, ali njih svakako ne zanimaju složeni psihološki aspekti, barem ne u mjeri u kojoj im je zanimljiva privlačna izazovnost Sedefa. Nakon prvog susreta, koji će biti i jedini, žena svog ljubavnika,

ukoliko se pokazao kao vješt i uslužan u postelji, preporučuje narednoj učesnici u igri, a naredni će put već biti u zagrljaju nekog drugog para mladih muških ruku. Ukoliko je uspješno prošao kroz iskušenja prvih sedam susreta, ljubavnik i sam dobija pravo da preporuči nekog od

svojih prijatelja za učešće u Sedefu. Na tom mjestu tamnokosom postaje jasna svrha prijateljevog pripovijedanja i na licu mu se pojavljuje sjena kolebljivosti. Pripovijedanje svjetlokosog mladića pretvara se u hvalisanje, koje ima funkciju uvjeravanja. Brate, kaže glasom koji je

još uvijek glas mladića, mada on vjeruje da je to glas muškarca, nisu to nikakvi akrapi, već vrhunske pičke, uščuvane i gladne kurca. Ma znam..., tamnokosi nastavlja sa svojim kolebanjem, ali ipak... šta ako se pročuje? Nema se šta pročuti, odlučno ga prekida svjetlokosi, osim

ako ti sam ne budeš srao gdje ne treba. Tamnokosi odustaje od daljih primjedbi, dajući time prešutnu saglasnost. Ja ću sve organizovati, kaže svjetlokosi, tvoje je samo da se pojaviš gdje treba i kad treba. Ne moraš čak ni kurtone ponijeti, dodaje smijući se.
...
U ponedjeljak

svjetlokosi na fakultetu saopštava, nastojeći da zvuči što zabavnije, svom tamnokosom prijatelju – izvučen si za prvo gostovanje u Novoj Biloj. Budi u subotu između dvanaest i jedan u kafeteriji motela Dani, tamo će te čekati jedna gospođa iz Jajca. Rasna jebaljka, dodaje. A kako

ću je prepoznati? pita tamnokosi. Nikako, prijatelj mu odgovara, prepoznaće ona tebe, jer ćeš ispred sebe na stolu držati ove dvije knjige. Tamnokosi uzima dvije knjige džepnog izdanja i smješka se otvorenih usta, smatrajući pomalo komičnim što su za raspoznavanje odabrani

Jergovićev i Nurin roman.
...
Vozač autobusa je ljubazan i zaustavlja se tačno ispred motela. Tamnokosi mu se zahvaljuje i izlazi, a potom žuri u kafeteriju, kao da se plaši znatiželjnih pogleda, mada u blizini nema nikoga. Već je završavao drugu kafu, kada se ispred motela

zaustavi tamnozeleni Volvo, a iz njega izađe dotjerana gospođa, za koju bi i najpronicljivije oko teško moglo reći koliko zaista ima godina. Na vratima kafeterije zaustavila se samo na trenutak i odmah se zaputila ka stolu za kojim je sjedio tamnokosi mladić, sada najednom

uplašen. Gospođa koja kao da sluti njegovu strepnju, započinje nehajnu i neobaveznu konverzaciju, prethodno samouvjerenim pokretom ruke dozvavši konobara da zatraži kafu i džin s tonikom. Tamnokosi mladić želi samo limunadu, zato što ne pije džin, kao ni druga opojna pića.

Razgovor se ne dotiče ničeg ličnog niti vezanog za prošlost učesnika. Očito iskusna u toj vrsti diskrecije, gospođa ležerno uzima jednu od knjiga na stolu, lista je, a potom je vraća na njeno mjesto. Potom kaže tamnokosom da ide na recepciju i uzme sobu, u knjizi je njena lična

karta i više nego dovoljno novca za sobu i za njegov trošak za autobus. Mladić osjeća nesigurnost sa primjesama straha, mada sebi ne umije objasniti ni od čega ni zašto ga je strah, ali ustaje od stola i odlazi ka recepciji, odlučan za izvrši dodijeljeni zadatak. Mora da se,

misli, ovako osjećao i moj stari u ratu. U činjenici da se baš u ovom trenutku sjetio oca odlučuje pronaći neko dublje značenje, možda čak i neku skrivenu poruku. Možda potvrdu da postaje muškarac, baš kao i njegov otac, kojeg se jedva sjeća.
...
Iako je napolju upravo blještavo

od prijepodnevnog sunca, u kafeteriji vlada ugodna polutama, zahvaljujući zastrtim prozorima. Barem je ugodna jedinim gostima u njoj, sredovječnoj gospođi, čija šminka više nije oštra i napadna, i tamnokosom mladiću, koji više ne sjedi kao u školskoj klupi. Dok uživaju u

nedjeljnoj prijepodnevnoj kafi, uloge u razgovoru su zamijenjene. Sada je mladić taj koji samouvjereno i opušteno brblja, a još uvijek sanjiva gospođa se samo smješka. Bliži se vrijeme polaska i on odlazi do recepcije po lične karte. Vraća se u kafeteriju i pukom nepažnjom

gospođi pruža svoju ličnu, a njenu stavlja u džep svoje košulje. Ta sitna greška mogla bi imati neprijatne posljedice, no gospođa, srećom, baca pogled na dokument prije no što ga spremi u novčanik. U nevjerici diže glavu ka tamnokosom ljubavniku koji je već ustao da obuče jaknu,

pa i ona ustaje. Ime, prezime i gradić naveden na njegovoj ličnoj karti teško mogu biti slučajnost. Boga ti, jesi li ti Edinin? pita, znajući da odgovor može biti samo jedan. Jesam, odgovara mladić sa još uvijek nepokolebljivom samouvjerenošću na licu i u držanju.

Adnane, sine, nikad te ne bih poznala, kaže gospođa čiji glas više nije glas žene već glas tetke. Pa evo ovoliki si bio kad sam te zadnji put vidjela. Tamnokosi je već dovoljno zbunjen onim što je dotad čuo, ali kao da to nije dosta, gospođa nastavlja – eh, kao da je juče bilo

kad smo Edina i ja skupa radile u poreskoj. I kad smo ovaj Sedef osmislile.

Unroll please @threadreaderapp