Thread by @elisbektas

Skaska o čistačima duša

Nijedan neofron perknopterus koji drži do sebe ne voli da ga nazivaju lešinarom – prije će pristati na dihotomijsko ime faraonove kokoške. Neofroni sebe vole držati za čistače duša – prema njihovom vjerovanju, duša na kojoj ostanu komadi mesa ne može

otploviti ka žuđenom konačištu, pa je stoga njihov posao plemenit i ugodan Izidi koja iznad svega voli čistoću u prirodi. Dva neofrona jutros su se rano probudila i zauzela podesno mjesto na razgranatoj sikomori u blizini pojila. Čekajući svjež obrok, zapodjenuli su sljedeći

razgovor – ove ptice poznate su i po tome što vrijeme vole prekraćivati učenim i dubokoumnim ćeretanjem: Mi danas sve češće možemo svedočiti tom insistiranju na poziciji žrtve, započe prvi. Mislim na onu poziciju koja je upravo predestinirana determinacijom i imanencijom onoga

koji žrtva postaje, dakle, tu je reč o žrtvi koja je parče kolektiva i koja je tom pripadnošću najbitnije određena. Tu se pretpostavlja postojanje nekakvog Ur-pripadnika kolektiva, ravnomerno raspoređenog na sve ostale pripadnike, ne samo na one koji su odista žrtve, već i na one

koji se, nepozvani, u žrtve sami ubrajaju, pa čak i na one koji tu poziciju odbijaju. Upravo tako, nadoveza se drugi. Bez razumijevanja i uvažavanja povijesne dinamike, dakle, ostajanjem unutar polja povijesne zakočenosti, implicira se fatalistička, kismetska nužnost žrtve, a

čime se, opet, jednom neumitno odvratnom i odvratno neumitnom logikom stiže do nužnog oslobađanja od odgovornosti za proizvođača žrtve, što će reći, za zločinca. Da, dragi prijatelju. Evo, uzmimo za primer antilopu i krokodila. Zanemarivanjem toga što ti nazivaš komponentom

povesne dinamičnosti, odnos žrtve i dželata svodimo na odnos ne bilo koje, već žedne gazele koja pristiže na pojilo i ne bilo kojeg, već upravo gladnog krokodila koji, prikriven u pojilu, čeka svoj plen. Ideologija koja ovu gazelu vodi u poziciju žrtve je njena priroda, a motiv –

žeđ, a ideologija s kojom i u ime koje krokodil kreće u zločin jeste njegova krokodilska ćud, a motiv za taj zločin je – glad. Znajući to, hoćemo li se odvažiti da krokodilu sudimo? U međuvremenu sunce je odskočilo dovoljno visoko da se njegov zlatni disk sada mreškao u mutnoj

vodi Nila. Treći neofron, koji je upravo doletio i čuo samo posljednju repliku, priključi se diskusiji. Bezbeli da nećemo! Gazela bez vode ne more, te stoga mora doć na pojilo gdje će bit pridavljena i prožderana. Krokodil bez svježeg čerjeka mesa ne može, te stoga na pojlu čeka

i baca se na svoj plijen. Nemogućnost trpljenja gladi i žeđi i nepostojanje alternativnih načina za utaživanje ovih bazičnih poriva obavezuje nas na zaključak da je gazela žrtva samo u onoj mjeri u kojoj je i krokodil zločinac, dakle, samo kao nužnost. A u tom slučaju bez

ustručavanja možemo reći da su njihove pozicije zločinca i žrtve ustvari samo metafore tih pozicija. Dragi kolega, odgovori mu prvi neofron, plašim se da vam je promakla ironijska žaoka u mom pitanju, svakako retoričkom. Vidite, svetonazor koji barata sa nužnim žrtvama i nužnim

zločincima manjkav je i nevaljan ne samo s aspekta povesti i formalne logike. Postoji u njemu i jedna slojevita etička manjkavost, koja se ogleda, pre svega, ali ne ograničavajući se samo na to, u upravo paničnom begu od povesne, društvene i civilizacijske odgovornosti.

Pristalica narečenog svetonazora odbija čak i da sasluša pitanje o odgovornosti za dovođenje nekoga u poziciju žrtve, a ponekad i iza izručenje žrtve katilu na poslužavniku, kamoli da odgovori na to pitanje. Moram na to da dometnem, uz nakašljavanje se uključi drugi neofron, ako

je žrtva nužna, vele oni, tada te odgovornosti ne može biti. I slika o kolektivitetu koji je podnio žrtvu ostaje očuvana, nenagrđena. Kolektivitet se više stara o neokrnjenosti slike o sebi nego o svojoj činjenjičnoj neokrnjenosti. Ali gle vraga, oni se ljutito uzvrte kada im se

kaže da tada ni odgovornost dželata ne može egzistirati, jer nužnost silovito i neporecivo potire odgovornost, koja je nestalna ljubavnica izbora, ili barem njegove potencije. Tačno, dragi moj, nastavi prvi neofron, verovanje u nužnost zločinstva vodi svog posednika u sledeću

etičku grešku – u transponiranje nužnosti da se, makar samo u potenciji, bude zločinac na sve članove kolektiviteta iz kog ostvareni, činjenični zločinac dolazi. I eto nas u mrtvoj petlji – takvo verovanje, koje dolazi iz ne-povesnosti, onemogućava da se povesnost razvije. Treći

neofron doimao se kao pažljiv slušalac, ali ustvari je pomno pratio zbivanje na pojilu. Jedna žedna dorkas gazela pažljivim je korakom prilazila vodi. Premda su čučali visoko u krošnji sikomore, odbljesak sunca u mutnoj vodi Nila priječio je da se zaključi ima li u njoj krokodila

ili ne. Da, još jednom dometnu drugi neofron, prema takvom vjerovanju gazela će vječno biti žrtva, a krokodil će vječno ostati zločinac. A povijest neće biti ništa drugo do li hronika odlazaka na pojilo i dnevnik čekanja na pojilu. Treći neofron pažljivo je posmatrao dorkas

gazelu, koja je uzela piti vodu, svaki čas bojažljivo dižući glavu. U vodi se ništa nije dešavalo, čak ni mušice nisu narušavale jutarnju glatkoću mutnog Nila. Kada je izgledalo da je gazela utažila žeđ, i kada je krenula da se okrene kako bi napustila opasno pojilo, iz vode sunu

ogromna prljavozelena tjelesina, sa zastrašujuće razjapljenim čeljustima. Nesrećna dorkas gazela pusti žaloban, prodoran vrisak, koji je trajao samo časak prije no što je prekinut još jednim trzajem snažnih čeljusti. Tri neofrona šuteći su posmatrala ovu demonstraciju

krvoločnosti. Krokodil prionu na utaživanje gladi, kidajući komade butnog mesa i meku, toplu utrobu tek ubijene dorkas gazele. Krokodili, to treba znati, ne uživaju u ceremoniji objedovanja – za njih je hrana tek način sticanja energije potrebne za naredno ubijanje. Stoga jedu

brzo i halapljivo. Tako je i ovaj krokodil ubrzo završio sa svojim doručkom i lijeno se odvukao natrag u mutni i osunčani Nil, vjerovatno tražeći podesan sprud ili stijenu da na njima, sitog stomaka, lješkari neko vrijeme. Treći neofron, onaj koji je dobio packu u dubokoumnom

razgovoru, sada prekide šutnju jednim sasvim kratkim pitanjem. Pa, hoćemo li? Raširio je krila i u blagom luku spustio se nad ostatke zdrobljenog i raskrvavljenog trupla. Druga dva neofrona nisu čekala da sam započne gozbu. Ta valjalo je doručkovati i potražiti hlad u sjenci

kakve stijene prije no što sunce užari i zrak i pijesak na obalama mutnog Nila.

Unroll please @threadreaderapp