Thread by @elisbektas

Istinita priča iz zavičaja

Dva krupna oka, skrivena u šipražju, pozorno osmatraju polje na koje se, poput mirisnog ulja, slijeva svjetlost popodnevnog sunca. Oči pripadaju mladiću neobične pojave. Lijep je i stamen, zategnutih mišića, kojima predah, sudeći po njegovoj znojem

ulijepljenoj crnoj kosi, itekako godi. Mladić ostavlja utisak bjegunca, no nemoguće je čak i naslutiti pred kakvim se progoniocima i zbog kakvog zločina, ili zbog kakve nepravde, skriva.
Polje je prostrano, ali mladića zanima samo jedan njegov dio, onaj koji mu je najbliže i na

kojem čobančica neizrecive ljepote čuva stoku. Odnosno, čuvala bi je kada bi za tim bilo potrebe. Ovako može da sjedi naslonjena na bagremovo stablo i da posvećeno čita ogromnu knjigu, dok ispred nje, razasute kao ostrva, krave i pokoja sfinga između njih spokojno pasu oštre i

mirisne travke.
Nemoguće je kazati da li je prizor takvog čuda odagnao strah ili ga je samo obesmislio ili straha ustvari nije ni bilo. U svakom slučaju, mladić se pridigao iz svog zaklona i zaputio se ka djevojci koja čita, odlučno, ali ne naglo. Ne želi da je uplaši naglošću i

stoga korača polako, ostavljajući joj dovoljno vremena da ga osmotri. I da utekne, ako bude htjela.
Sa svakim mladićevim korakom djevojčina ljepota raste, ali on joj ne dopušta da ga i opsjeni. Zaklon je napustio i sada ide ka djevojci ne zbog njenog lika, već da bi je pitao za

tajnu sfingi koje tako krotko stoje među kravama. Shvata da pitomo stado ne čuva niko osim djevojke zadubljene u čitanje, a zatim shvata i to da bi psi čuvari bili suvišni kraj sfingi, koje, istina, jesu čupkale sitne biljčice i preživale ih, ali koje su i dalje imale glave i

šape nesmiljenih mesoždernih zvijeri.
Premda je prišao djevojci na samo dvadesetak koraka, ona i dalje ne diže glavu, iako se on ne trudi hodati tiho. To ga zbunjuje, ali nastavlja koračati, jedva primjetno sporije i čvršće spuštajući stopala na zemlju. Ne želi da je iznenadi

niti uplaši, jer bi iznenađenje i uplašenost mogli natjerati ljepotu da odleprša sa njenog lica, makar i samo načas.
Ostalo mu je još samo desetak koraka do djevojke i mladić se koleba da li da nastavi ili da se vrati u šipražje, no djevojka tada podiže glavu i okrenu je ka njemu

ali nekako čudno, kao da ga želi posmatrati iskosa. Usne joj iscrtaše prekrasan osmijeh, koji nije nestajao ni dok su se preko usana točile riječi. Mladić, međutim, ne razumije nijednu njenu riječ.
Kada se zaustavio na samo korak od nje, djevojka, i dalje sjedeći naslonjena na

bagremovo stablo, pruži ruku i dotaknu mu potkoljenicu, a potom mu istom rukom pokaza da sjedne kraj nje, svo to vrijeme ne prestajući da govori i osmjehuje se. Mladić sjeda kraj nje smišljajući način na koji će postaviti svoje pitanje o sfingama, no tada mu oči padoše na knjigu

koja je stajala otvorena na djevojčinim koljenima.
Zbog onoga što je vidio na njenim stranicama, najednom se osjeti poražen, ulovljen, zatočen, osuđen. Osjetio je žestok tjelesni bol kada mu se negdje u dnu stomaka slomila nada, onako kao što se slomi kost pri iznenadnom i teškom

padu. Na stranicama knjige nije bilo slova koja bi on mogao pročitati i razumjeti, već su se te stranice morale čitati jagodicama prstiju.
Mladić je stigao u suviše dalek kraj da bi mogao znati za pripovijest o domaćinu kojeg je Bog prvo darivao zdravom i neobično lijepom

kćerkicom, a nekoliko ga proljeća kasnije kaznio oduzevši život njegovoj ženi, ali ne prije no što je iz utrobe nekako istisnula dva muška ploda, koji u svemu bjehu zdravi izuzev što se rodiše slijepi kao dva ljiljka.
Otac je skrušeno podnio kob koja ga je snašla, ne znajući joj

čak ni razlog niti se pitajući o njemu. Nastavio se brinuti za svoja stada i za svoje njive, zahvalan što mu kćerkica, koja je pored ljepote bila obdarena i razborom i strpljivošću, pomaže u odgoju dva živahna dječačića, koji su iz dana u dan postajali sve spretniji i sve

živahniji, poput kakvih lasica, ali poput lasica i sitna rasta ostadoše.
Živeći skoro kao jedno biće, blizanci su ovladali mnogim vještinama koje čak i ljudi oštra oka pažljivo moraju izvoditi, pa su tako sami znali poslužiti ručak što ga je sestra skuhala, oprati sudove pa i

drva za peć nacijepati, a da se nikada nisu povrijedili. Penjali su se na krošnje jabuke i oraha u dvorištu, utrkivali se od kuće do rijeke i natrag, a da nikada nisu zgulili koljena niti pali u brzu i varljivu vodu prepunu virova.
Jedino što nisu mogli, bilo je čitanje knjiga.

A knjiga je u kući bilo puno, jer je otac sa svakog puta u grad donosio knjige i za kćerku i za blizance. Kćerki knjige koje je ona tražila, a sinovima bajkovite i uzbudljive pripovijesti o junacima, gusarima i velikim ratnicima, ispisane pismom za slijepe. Dječaci su žudili za

pričama, ali su odbijali da nauče čitati, ne objašnjavajući zašto, već bi se samo uglas nasmijali kad bi ih otac prekorio zbog takvog nemara.
S vremenom ih je otac prestao prekorijevati, a njihove bi knjige možda već izjeli tavanski miševi, da blaga i neumorna ljubav za braću

nije navela sestru da ovlada čudnim pismom koje se čita prstima. Tako im je pred spavanje mogla čitati zanosne i strašne zgode sa dalekih, a možda i nepostojećih ostrva, koje bi sutradan blizanci jedan drugome prepričavali, preuveličavajući detalje, dok sjede u krošnji oraha.

Nikada se nije razjasnilo šta je prethodilo jutru u kojem se djevojka neizrecive ljepote probudila sa dvije krvave duplje umjesto očiju i šta je dvojicu braće potaklo da sestru načine sličnom sebi. Otac ih je dohvatio za vratove kao kokoške, odnio ih do rijeke i udavio ih obojicu

istovremeno. Tijela nije ni izvadio iz vode, već ih je prepustio matici, a on se vratio u dvorište i objesio se o najvišu granu oraha koja je bila dovoljno snažna da podnese težinu njegovog tijela i njegovog strašnog usuda.
Otada su djevojčinu kuću svi, pa čak i nedobronamjerni i

opasni ljudi, počeli izbjegavati, ali imanje je ipak i dalje bilo uredno, a ona je nastavila čuvati stoku u polju, kao što je i ranije znala činiti. Ni čitanja se nije odrekla, ali više nije čitala svoje knjige, već one koje su joj kao jedina uspomena na braću ostale.
Ništa od

svega toga nije znao mladić koji je sjedio kraj nje i gledao u njeno lice neizrecive ljepote, kojeg čak ni ožiljci tamo gdje bi trebale biti oči nisu mogli nagrditi, i u njene usne koje su se neprekidno micale. Ona ga nije mogla vidjeti, a on je svojom šakom obgrlio njenu, koja

se nije protivila, pa probrao kažiprst i njime prvo dotaknuo svoje usne a potom zaljuljao njen prst tamo-amo, kao kad se njime nešto odriče. Nakon toga ponovio je iste radnje, ovaj put dotičući svoje uho pa opet zaljuljavši njen prst.
Mislio je da će joj tako objasniti kako on

nju ne može čuti, kao što ona njega ne vidi, niti joj može uzvratiti riječima što se izgovaraju. Jedini jezik kojim je mladić vladao bio je jezik znakova. Ali da bi se mogli razumjeti, znakovi moraju biti viđeni.
Krave i sfinge i dalje su, izmiješane, spokojno pasle, dok su

mladić i djevojka sjedili pod stablom bagrema, ona neprekidno nešto pripovijedajući, a on neprekidno u nju gledajući. Njena šaka mirovala je u njegovoj i nije se pomjerila čak ni kad je njena druga šaka prišla mladićevom licu i raširena ga stala doticati da ga tako upozna.

Kada se sunce primaklo obzoru krave se kao po naredbi svrstaše u kolonu i zaputiše se stazom ka imanju i ka štali u kojoj provode svoje noći, a sfinge se zaputiše na suprotnu stranu, ka procjepu između dva brežuljka na rubu polja. Tada i djevojka ustade, uze knjigu pod mišicu

lijeve ruke i krenu za kravama, skladnim i sigurnim hodom, kakvim učiteljice ulaze u učionicu.
Mladić osjeti kako njegova tišina postade potpunija i gušća, jer više nije mogao vidjeti djevojčino lice i nije znao da li ona još uvijek govori. Znao je da treba krenuti za njom, znao

je i zašto to treba učiniti, al ipak pođe za sfingama, koračajući polako da ih ne uplaši. Kada su se približili rubu polja mladić se stade udarati šakama u grudi i udarati dlanom o dlan da tako privuče pažnju tromih i lelujavih sfingi, od kojih se samo jedna okrenu i pogleda ga.

Rukama je u zraku ispisivao svoje pitanje, potpuno uvjeren da će ga sfinga razumjeti i da će mu ponuditi odgovor. U kojem će možda i spas biti sadržan. No sfingine oči, premda se mladiću učinilo da je to samo privid, odista zaplamtješe poput rubina, a čeljust joj prijeteći

zareža. Mladić nije mogao čuti režanje, no zato je mogao vidjeti dva zastrašujuće iskežena očnjaka.
Sfinga okrenu leđa mladiću i pridruži se ostalima, poput njih odmjereno i nezainteresovano hodajući i samo je odsječno mahanje njenog repa svjedočilo njenu ljutnju zbog mladićeve

indiskretnosti. Uskoro sfinge nestadoše u procjepu između dva brežuljka, a potom i polje nestade u tami i čitav se svijet pretvori u šipražje u kojem se skriva lijepi i stameni mladić zategnutih mišića. A od kakve se prijetnje i pogibelji skriva, on to ne zna, kao ni mi što

ne znamo i kao što nikada nećemo znati.

Unroll please @threadreaderapp