Thread by @elisbektas

Skaska o majstoru

Sjećanja svakog čovjeka, mada se, izmiješana, na istom poljančetu igraju, no ponekad se u igri i potuku, dijele se na pouzdana i nepouzdana. Nepouzdana su ona sjećanja u kojima njihov vlasnik ima ulogu, nebitno da li glavnu, epizodnu ili je, pak, samo statista.

Takva su sjećanja ašikovanje sa taštinom i nikada se ne pojavljuju u identičnom izdanju, svaki put nagnaju svog posjednika da ih izmijeni, da načini nekakav remake koji se od izvornika razlikuje baš koliko se i čovjek koji se sjeća razlikuje od sebe kojeg se sjeća. No postoje i

pouzdana sjećanja. Ona, u kojima je čovjek posmatrač, pri čemu mjera pouzdanosti stoji u obrnutoj srazmjeri sa mjerom posmatračke zainteresiranosti. Ja, recimo, pouzdano pamtim vrijeme u kojem su ovdašnji ljudi živjeli u svojim kućama i svojim stanovima. Danas u tim nastambama

ljudi uglavnom borave. Gdje živi i da li uopštee živi današnji čovjek, znanost još nije otkrila. Pamtim i zgodu iz tog vremena, koju mi je otac pričao i koja me je do suza zasmijavala kao dječaka koji tada još nije razumijevao da je svaka priča, ma koliko lepršavom, katkad čak

banalnom se doimala, bremenita alegorijama i parabolama, a nerijetko je i ključ za neko buduće otkrovenje. Neka je žena unajmila molera, čuvenog šereta i čovjeka sklonog ljutoj kapljici, da okreči garsonjeru u kojoj je živjela. Živući ljudi bili su jednostavniji od boravećih, pa

je tako i krečenje bilo jednostavniji zahvat no danas. Vlasnica garsonjere bješe pripremila farbu, rasklonila namještaj, brižljivo ga prekrivši čaršafima i najlonom i dočekala majstora koji se pojavi u dogovoreno vrijeme tegleći svoje drvene lojtre i na glavi noseći neizostavnu

kapu od novinske dvolisnice – ta kako bismo bez te kape uopšte znali da je riječ o moleru. Vlasnica garsonjere ode na posao ali, ne znajući za majstorovu potajnu ljubav, prije toga nije zaboravila pokazati mu, kao što je i red, cjevastoliku flašu u kojoj se žutilo pola litre

Zvečevo konjaka, namijenjenu za povremene predahe u poslu. Majstor prionu na rad i, mada nisam lično bio tamo, uvjeren sam da su ga bar dvije stvari iznenadile – precizno izmjerena količina farbe da se krečenje završi u jednom danu i brzina kojom je konjak nestao iz svog

prvobitnog staništa. Blizu zgrade u kojoj je živjela garsonjera sa svojom vlasnicom nalazila se i nevelika samoposluga, pa nije trebalo praviti dugačak prekid u radu da bi se donio još jedan Zvekan. Priča, onako kako mi je ispričana, kaže da je kasnije donijet i treći, ali ja

lično ne vjerujem u to, dva su sasvim dovoljna za dramu koja slijedi. U vrijeme kada se ova, pa ne baš drama ali dramolet svakako, dešava, tik ispod plafona zidovi su obilježavani tankom linijom koja se u Zenici nazivala cokla, sasvim pogrešno. Ne treba uranjati u etimologiju,

dostatno je tek osluhnuti fonetsku oštrinu, skoro marševsku akordnost ove riječi, pa da se neporecivo otkrije njeno germansko porijeklo, a u njenom sadržaju da se prepozna otisak duha koji bi da niveliše i ograničava stvarnost, čineći je carstvom izvjesnosti i mjerljivosti. Kao

što se zidovi kreče, tako se cokle izvlače. A izvlačenje cokle taktilan je i senzitivan posao. Čovjek mora da stoji na lojtrama, dakle, bez osjećanja da ima čvrst oslonac na zemlji, pogled mu, protivno najdubljoj prirodi većine ljudi, mora biti usmjeren nagore, a ruke moraju biti

podignute iznad glave, te se u njima grčevi zamora brže zametnu. Ako krečenje, sa njegovim širokim zamasima, usporedimo sa kosidbom, odmah će nam se otvoriti vrata još jednog poređenja – izvlačenje cokle je poput gradinarskog posla, upravo takvu prilježnost, posvećenost i

preciznost zahtijeva. Predvečer se nekako udesilo da skoro u isto vrijeme majstor, šeret i ljubitelj ljute kapljice, završi svoj posao i alat, četke i valjak, potopi u kantu s vodom, a vlasnica garsonjere da se pojavi na vratima. Majstor je, istovremeno nježno i muški se

klateći, zapita dubokim i blagim glasom, tu i tamo raspuklim kao kora drveta: Gospođo, jeste li zadovoljni? Ona pređe pogledom po garsonjeri u kojoj je i sa kojom je živjela i, već spremna da pohvali majstora i dodatno ga nagradi, primijeti detalj koji je osupnu i ljutnu, detalj

koji bi u nekim drugim vremenima izgledao veoma antidržavno, čak i antinarodno, a sada se doimao upravo kontrarevolucionarno. Ma, u redu su zidovi, ali ona Vam je cokla malo iskrivljena, reče vlasnica, pokazujući prstom na spoj zida s prozorom i zida s goblenima. Cokla, ustvari,

nije bila krivudava, već se boja, kojoj uslijed majstorovog pijanstva nije bila pogođena potrebna gustina, razlila preko dopuštene granice, ali posmatraču je svakako moralo izgledati da ta linija vijuga kao planinski put. A krivudava cokla, dobro je znano, ozbiljno narušava

ravnotežu onoga koji živi u njenoj blizini. Džaba vam savršena simetričnost namještaja, džaba besprijekorno vertikalisane slike i gobleni, ako je cokla kriva neprekidno će vas pritiskati osjećanje da svakog časa možete, zajedno sa stanom, čitavom zgradom i čitavim svijetom

skliznuti u ponor. Ništa se ne brinite, gospođo, reče majstor svojim jednako dubokim i blagim, kao kora drveta raspuklim glasom: Cokla je još mokra, ali čim se osuši, zategnuće se. I ode, noseći na ramenu svoje drvene lojtre, a na glavi kapu od novinske dvolisnice, koja mu više

nije trebala ni za šta drugo, izuzev da sačuva njegov molerski identitet.

Unroll please @threadreaderapp