Thread by @elisbektas

Briga za zdravlje

Slučaj je htio da se Ivanka i Veljko, premda rodom iz istog posavskog sela, upoznaju tek u štutgartskom predgrađu jedne kišne oktobarske večeri godine devedeset i druge. Krupna i naizgled nezgrapna Ivanka vješto je izbjegavala barice na pločniku, noseći u obje

ruke upravo impresivnu količinu namirnica, kojima je sebe, nakon nekoliko mjeseci sustezanja, počastila u ime dobijenog posla i prve zarađene plate. Lakoća njenog koraka nešto je što je Ivanka sticala godinama, radeći kao konobarica u Doboju i Tesliću, sve dok joj krajem maja

komšija, povremeni ljubavnik i milicioner, nije rekao
Možda bi bilo pametno da se negdje skloniš dok ovo ne prođe.
Nemam se ja rašta sklanjati, usprotivila se Ivanka, a ujutro se spakovala i ponudila mu 300 maraka da je nekako prebaci do Tešnja.
Nemam više da ti platim, rekla je.

Poslaću ti još para kad se snađem u Njemačkoj.
Ljubavnik i milicioner su odbili novce, ali je komšija prihvatio nadoknadu za nimalo lagan posao.
...
Ivanki su trebale tri sedmice da preko Splita, Rijeke i Beča stigne do Štutgarta. Našla je skroman sobičak u zapadnom predgrađu i

čitavo ljeto se mučila čisteći po tuđim kućama i stanovima i povremeno pomažući rodici koja je držala neuglednu piljaru u blizini. Krajem septembra rodica je upoznala sa svojim poznanikom Franjom, koji je u kvartu držao jednako neuglednu kafančicu, u kojoj su se okupljali ljudi

spojeni jezikom, beznađem i sklonošću ka opijanju.
Franjo je Ivanki ponudio posao, a da ona nije morala čak ni leći s njim, jer se Franjo plašio krupnih žena. Možda bi čekao neku vitkiju da je zaposli kao konobaricu, ali kad je ugledao Ivanku kako u pratnji rodice ulazi u lokal,

znao je da je ona jednostavno stvorena za taj posao. Već sutradan je počela raditi, a Franjo joj je pružio kovertu s avansom, uhvativši se kako misli o tome koliko bi dobro bilo kada bi se Ivanka malo stesala.
Ona se, međutim, nije imala namjeru stesati, pa je zato iskoristila

svoje prvo slobodno veče da ode u dobro opremljenu trgovinu uprkos kiši koja je padala tako uporno, da je ljudi više nisu ni primjećivali. Tek kad je izašla iz trgovine, shvatila je da joj nedostaje ruka za kišobran, pa tiho opsova, natuče kapuljaču na glavu i pruži korak da što

prije stigne do svog sobička, udaljenog nekoliko stotina metara.
U tom se času na posve pustoj ulici pojavio Golf, čiji vozač, gledajući punačku žensku figuru kako žustro ide između barica, kao između kafanskih stolova, pri tom ljuljajući zaobljenim kukovima na način koji ga

podsjeti na žene iz njegovog rodnog kraja, nije uočio baru pred sobom. Štrap prljave vode obli Ivanku, koja ovaj put opsova nimalo tiho.
Jebem li ti majku seljačku, i tebi i onome ko ti volan dade!
Nekoliko riječi uspjelo se, kroz brektanje motora i dobošanje kiše po karoseriji,

probiti do vozača, koji zaustavi automobil i otvori prozor kraj praznog sjedišta za suvozača.
Izvini, mlada, stvarno nisam vidio baru, reče. Hajd makar da te povezem kući.
Veljko, koji je u Štutgart stigao iz Kiseljaka nakon što mu je proljetos komšija i prijatelj, a inače

milicioner, rekao
Možda bi bilo pametno da se negdje skloniš dok ovo ne prođe
pokaza se veoma uslužnim i ne dozvoli Ivanki da sama nosi goleme kese. Ona ga zauzvrat pozva na kafu. Iskustvo konobarice govorilo joj je da nema razloga plašiti se ovog korpulentnog čovjeka sa

dobroćudnim osmijehom, koji je sačuvao ponešto od onih zatvorenih vokala njenog rodnog kraja.
Ivanka je pristavila vodu i otišla u kupatilo da se presvuče. Otamo se vratila u tamnocrvenoj kućnoj haljini, u kojoj su njene obline izgledale jednako privlačno kao i njeno lice sa

krupnim, crnim očima i sa punim, sočnim usnama iz kojih riječi nisu zveketale, već brujale.
Veljko se te večeri još jednom pokazao uslužnim.
...
Sutradan se Veljko pojavio na vratima Franjine kafane, u plavom kariranom odijelu i sa srcolikom bonbonjerom u ruci. Osmjesi koje mu je

Ivanka uputila kada je ušao i kada je naručivao svoje piće bili su jedine vidljive potvrde da Veljko uživa nešto posebniji status nego ostali gosti. Popio je dva piva, prelistao novine, odgledao kviz na televizoru i izašao napolje prije nego što je Ivanka prebrojala pazar i

predala ga gazdi.
Bonbonjeru joj je uručio ispred kafane, nevješto i skoro teatralno, kao što to čine ljudi nenaviknuti da daju poklone.
Bogami sam mislila da je to za tvoju ženu, začikavala ga je Ivanka ulazeći u auto.
Nemam ja vremena za ženu, reče Veljko pa se brže-bolje

ispravi. Mislim... nisam dosad imao.
Predložio je da odu na večeru ali Ivanka to odbi, pravdajući se umorom. Zatim se ona brže-bolje ispravi.
A što ne bismo poručili pizzu pa večerali kod mene?
Tako je uspostavljen ritual koji će se nekoliko narednih mjeseci ponavljati svake

večeri u kojoj je Ivanka radila. Mijenjaće se samo Veljkovi pokloni i mjesta na kojima su večeravali. Veljko, koji je otkrio radost darivanja, nije štedio na poklonima, ali nije ni pretjerivao sa njihovom vrijednošću. Lijep buket ili čak samo jedan, ali izuzetan cvijet, bočica

parfema, novčanik, broš... Ivanka je smatrala da je to pretjerivanje, ali kako to da kaže dobrodušnom Veljku koji se davanju radovao više nego ona primanju.
...
Jednog jutra, nepunu godinu nakon Ivankinog egzodusa iz Teslića, Veljko nije probudio Ivanku, već se tiho iskrao iz

kuće i otišao na posao. Kada se probudila i shvatila da je sama, Ivanka se nije osjećala čudno ni neugodno. Naprotiv, osjećala je da upravo tu pripada. Nakon kafe, rastvorila je prozore da se kuća prozrači i prionula na čišćenje – Veljko nije bio neuredan muškarac, ali ni žensku

ruku nije imao.
Naročitu pažnju posvetila je čišćenju velikog kupatila, kojeg ni Veljko ni ona nisu koristili i koje je služilo kao svojevrsna radna soba. Veljko je, naime, i u Njemačkoj nastavio upražnjavati svoj mesarski zanat, ali diskretno i za probranu klijentelu, bez

suvišnog maltretiranja sa administracijom i birokratijom. Započeo je skromno, snabdijevajući tri jugovićka restorana prvoklasnom prasetinom i odojcima, a veoma brzo na listi kupaca su se našli i drugi restorani i grilovi. Prihod od posla bio je sasvim solidan, a kada je stigla

ispomoć u vidu radišne Ivanke, postao je temelj za obećavajuću budućnost.
Čak ni oni klijenti koji su znali da se klanje i tranširanje prasića obavlja u preuređenom velikom kupatilu kuće u predgrađu, čiji je zakup Veljko simbolično plaćao svom rođaku, nisu imali primjedbe na

kvalitet usluge. Meso je uvijek bilo svježe i uvijek je isporučivano na vrijeme.
...
Ivanka je bila vješta kuharica, pa se meso iz velikog kupatila često jelo i u Veljkovoj kući. Promjena režima ishrane i gubitak svakodnevne tjelovježbe u vidu žustrog kretanja među kafanskim

stolovima uskoro su njeno punačko tijelo počeli pretvarati u gojaznu figuru. Doskora čuste i glatke, Ivankine su potkoljenice sa svojim venama sada nalikovale na hidrografsku kartu, stopala su joj se raširila, a pete na njima ispucale. Njeni donedavno njegovani nokti pokazali su

svoje pravo lice – kratko, široko i zatupasto.
Redovnija, domaća kuhinja nije, međutim, ostavila traga na Veljku ili se barem tako činilo. I dalje je to bio onaj isti korpulentni i dobrodušni Veljko, koji je svako jutro sjedao u svoj Audi i razvozio robu klijentima, uvijek

odjeven u besprijekorno čistu i ispeglanu košulju, baš kao da trguje, recimo, medicinskim aparatima, a ne prasetinom iz velikog kupatila.
Skoro tri godine je trajao takav život, sve više postajući nalik ritualu i sve se više razlikujući od snova o skladnom i ljubavlju ispunjenom

zajedništvu, što su ih dvoje nekadašnjih samaca snivali. A onda je Veljko jednog dana prestao isporučivati meso stalnim mušterijama. To ljeto vodile su se opsežne završne operacije između domovina i otadžbina jugoslovenskih iseljenika, pa je dio muškaraca u tišini nestao, neki da

pokušaju spasiti srodnike, a neki iz drugih razloga. Bilo kako bilo, i Veljko se našao među onima koji se naveče više nisu pojavljivali u kafanama, no sve se to činilo razumljivo i očekivano, te niko nije postavljao pitanja o odsutnima.
Veljkov nestanak, međutim, nije značio i

kraj unosnog posla. Ivanka je čak zaposlila Veljkovu rođaku, čija je obaveza bila da svojim Polom razvozi isporuke do klijenata.
...
Jedne tople avgustovske večeri policijska patrola uočila korpulentnu žensku figuru kako polako ide kroz park ka obali Max-Eyth jezera, noseći u

obje ruke po jednu papirnu kesu. Tokom dana takav prizor ne bi izazvao pozornost, ali sada je bilo prilično kasno za piknik, pa policajci krenuše za ženom, pripravni na još jedan susret sa nekom zbunjenom i nesređenom dušom, iza čijeg se neobičnog ponašanja po pravilu nalazilo

kakvo bezazleno objašnjenje.
Ivanku su sustigli upravo u času kada je završavala pražnjenje prve kese, vadeći iz nje smotuljke veličine dinje i bacajući ih u jezero. Na pitanje šta radi, uz osmijeh je odgovorila – hranim ribe – i posegnula za sadržajem druge kese, no policajci su

izrazili želju da se prvo osvjedoče da je u pitanju kvalitetna hrana za riblji fond. I bila je, barem za proždrljivice poput štuke. U zavežljajima su se nalazili komadi mesa.
Policajci su ipak smatrali neobičnim to što sa mesa nije bila skinuta koža, a pogotovo to što je ta koža

prilično nalikovala na ljudsku. Ivanka se nije protivila kada je vođa patrole ljubazno pozvao da pođe s njima do stanice, a njegov se pratilac jednako ljubazno ponudio da ponese kesu čiji sadržaj nije završio u rijeci.
...
Suđenje Ivanki razvuklo se od sredine oktobra pa sve do

kraja godine, jer su se tužilaštvo i odbrana nadmetali u stavljanju primjedbi na rad psihijatrijskog vještaka, i jedni i drugi od njega očekujući više no što im je on mogao ponuditi. No uprkos dužini, malo je toga sa čitavog suđenja bilo vrijedno hroničarske pažnje. Između

isticanja Ivankine ljubomore, za koju u svjedočenjima nije bilo moguće pronaći ubjedljiv dokaz, već samo slutnju i govorkanje, nizala su se patetičnim valerima začinjena opšta mjesta, stereotipi i predrasude, kojima su i odbrana i tužilaštvo nastojali potkrijepiti svoje

strategije, pa ih je sudija prilikom svakog ročišta u više navrata morao podsjećati na značaj činjenica, kao i na nedopustivost rasipanja sudskog vremena.
Među svim detaljima, pažnje je vrijedan možda samo onaj trenutak u kom se sudija lično obratio optuženici, koja je dosljedno

nezainteresovano sjedila sa odsutnim izrazom na licu, nalik na lica svojih nekadašnjih gostiju u dobojskoj kafani. Volio bih da mi samo jednu stvar razjasnite, gospođo Ivanka, glasilo je sudijino pitanje, zašto ste svog nevjenčanog supruga, nakon što ste ga ubili, isjekli na

skoro stotinu komada? Zar vam nije bilo lakše tijelo raskomadati na manji broj dijelova?
Veljko je bio težak čovjek, odgovorila je Ivanka gledajući kroz sudiju. A moj liječnik mi je rekao da moram brinuti o zdravlju i da ne smijem dizati teška opterećenja.

Unroll please @threadreaderapp