Thread by @elisbektas

Prilozi za domaću književnu kritiku

I

Uvriježenom vjerovanju uz inat, insan nikad ništa ne propušta. Ako nije ručao, nije ni trebao ručati. Ako nije jebo, nije mu ni suđeno bilo jebat. Ako nije rekao riječ to je zato što tu riječ nije ni trebalo reći. Nije otišao na more

- čudna mi čuda, ta šta će insan na moru? Nije pogledao film - pogledao je zato nešto drugo. Jedino neki među nama propuste umrijeti u vakat. E takvi su nesrećni. Propustivši umrijet, počnu i sve drugo propuštat. Znadem ja jednog takvog a bolje da ne znam. Teško ga gledat kako se

pati a pomoć mu ne možeš. Misli da se probudio a on propustio opet zaspati. Gricka svoj ručak a sav se sneveselio jer propušta jebat. Drugi put jebe a sve ga znoj oblijeva što propušta večeru. A najgore je kad progovori. Sve je u životu svome propustio pa onda hoće riječima

da iskaže sve o svemu. Nije glup, znade on dobro da je to nemoguće, ali ne odustaje. Kažem vam, muka golema. Bolje da znadem kakvog džeparoša ili čak ubojicu neg takvog nesrećnika.

II

Ima ih koji u svom literarnom činodejstvovanju i u drugim oblicima pisanog izričaja vole

psovat jer tako ko biva izgledaju ozbiljniji i uvjerljiviji. Ja, pak, ne volim tu ružnu i nepristojnu naviku. Štaviše, sve do svoje poodmakle dobi nisam sastavio je i be, bio sam odgojeno dijete što su ga ponekad u šali zvali zlatoustim. Nažalost, to što ne volim psovati,

ne oslobađa me obaveze da tu i tamo posegnem za sočnom, krvavom psovkom, jer se neke stvari drugačije ne mogu iskazati. Isprazno blebetanje i naprđivanje kojima je jedina funkcija da zamagle ono što je očigledno najlakše se rastjeraju preciznim, konciznim i u potrebnoj mjeri

vulgarnim psovanjem. Sukob na ovdašnjoj književnoj maloumnici, koji traje evo već dva desetljeća i koji ne služi drugoj svrsi do li zamagljivanju suštine kako bi se pod zaštitom te magle prikrio manevar frustracija i sinekura, jedna je od tih situacija koje zahtijevaju psovanje

kao vjetar koji rastjeruje maglu i kao lijek. Naprđuje se odonud, naprđuje se odovud, naprđuje se iznutra, naprđuje se spolja, a sve s ciljem izbjegavanja da na dnevni red dođe jedna bitna stavka - eksploatacija književnosti. Rastrzana između dokazivanja jednih da je baš njihova

nacija u pravu po osnovu argumenta žrtve, dobrote i povijesne primageniture i dokazivanja drugih da je humanizam, i to onaj plitkopatetični, preduslov za umjetnost, jadna književnost baš i nije imala puno izgleda da stasa u zdravo, samosvjesno i ogovorno biće. A pitanje je i

koliki su joj, takvoj kržljavoj, izgledi na preživljavanje. Neće niko drugi to da im kaže, ne voli čeljad imat posla sa takvima, al mene vazda goni neki šejtan da se petljam gdje mi mjesto nije pa ću im evo ja poručit - niko vas, jadni ne bili, ne čita. Čak ni oni koji vas hvale

i koji staju na vašu stranu. A i oni rijetki zaludnici koji vas pokušaju čitat ne mogu ništa razumjet što je razumljivo jer nisu razumjeli ono što se prvo mora razumjet - da to što pišete nije stvoreno za razumijevanje. Eto, od mene toliko. Uh, umalo ne zaboravih, valja nešto

i opsovat. Pa evo, čisto da ne iznevjerim horizont očekivanja - jebem li vam dan u kom ste prvo slovo naučili.

III

Jednom sam ja, draga djeco, napisao pjesmu da je travanj okrutan mjesec, čak i kad nije u Beogradu i da smo svi mi šuplja čeljad. Onda sam pljesnuo rukama

i zadovoljno kazao

- Eto, Kepi, postao si pravi pjesnik.

Onda sam opet pročitao to što sam napisao i to mi se učinilo poznato. Nisam se mogao odmah sjetiti odakle jer sam ja pomalo senilan i imam neka oštećenja u glavi, al sam za svaki slučaj bacio tu pjesmu. Onda mi je onaj

davež iz zrcala prijekorno rekao

- E jesi ahmak, ja takvog nikad ne vidjeh. Ovdje se takve pjesme ne bacaju već se na njima gradi književna slava.

- Ma nemoj, obrecnuh se na njega, pa ko to piše tuđe pjesme i objavljuje ih?

- Pa čitaš li ti išta od onoga što se ovdje objavljuje? upita me opet davež iz zrcala.

- Samo sebe i šačicu onih što ih volim, priznadoh.

- E pa zato i ne znaš, kaza davež iz zrcala i ode svojim putem.

IV

Jednom se mi tako okupili na jutarnje referisanje. Kurir prinio kahvu

i pepeljare dok čekamo da se i komandant pojavi. A bila već treća godina rata na izmaku, pa se već uveliko osjećamo kao prekaljeni veterani, nema više one mladalačke nadobudnosti što nas je na početku ispunjavala. Više-manje znademo razlikovati realnost od želja, i naših i tuđih.

Uto u kancelariju uđe i komandant, uprkos mladosti staložen i mudar čovjek. Pogleda nas pa slegnu ramenima i ovako kaza

- Jeste mi i omrzli, Allahu dragi, ne mogu vas više gledat koliko mi se gadite.

Nikad u povijesti ljudskih sukoba nijedan vojni zapovjednik nije izrekao,

a teško da će i izreći, veću mudrost od ove. Eto djeco, da ne kažete da krijem posvećeničko znanje od vas i da ga čuvam samo za se.

Unroll please @threadreaderapp