Ovaj sam tekst napisao i objavio prije tačno šest godina, a danas ga opet objavljujem na ovom mjestu uz osjećanje nelagode pred njegovom očuvanom svježinom.
Imam jednog dragog prijatelja, čovjeka neprijepornog literarnog talenta, koji s lakoćom uspijeva ono što mnogim slavnim,
da ne kažem razvikanim imenima ovdašnje književnosti, ne polazi za rukom – da u svojim kratkim zapisima pomiješa različite okuse, u rasponu od oporosti, koja nije vulgarna kuknjava, pa do sladunjavosti, koja nije banalna patetika. Pa konačni produkt tako postane istinska delicija
koja, ma koliko se njome sladili, otvara apetit i traži još. Nažalost, još uvijek nisam našao načina da tog svog prijatelja ubijedim u ono što mi oko njega već odavno znamo – da je krajnje vrijeme da odbaci stidljivost i te svoje vinjete podastre svijetu na nešto konvencionalniji
način nego što su Facebook-statusi. Tematski okvir tih njegovih zapisa uvijek je isti – rat. Na stranu sad umovanje o tome kako vjerodostojnost pisanja proističe iz vjerodostojnosti iskustva i o tome kako samo istinski majstori znaju istovremeno održati i aristokratsku distancu
spram onoga o čemu pišu i biti na ljudski, prostodušan način uronjeni u to. Ono što u književnim iskricama tog mog prijatelja plijeni više od bilo čega drugog jeste humor. I to kakav humor! Onaj koji u sebi spaja komediju i farsu, podsjećajući nas ne samo na ljekovitu snagu
smijanja stvarnosti u lice već i na navadu stvarnosti da se smije i podsmijeva nama. Imam još jednog dragog prijatelja koji se tu i tamo također osvrne na rat. Rat je sadržan i u njegovom iskustvu, onom dječačkom. Na površini crnohumornom, a ispod tog sloja posve čovječnom i
ohrabrujućem, jer poziva na odbacivanje palanačke i mahalske krutosti, njegovom je pisanju data moć ne samo da čitaoca potakne na grohotan smijeh već i da ga natjera da sebi postavi pitanje – jesu li stvari baš takve kakve ja vjerujem da su? Ne, ne mislim da su ta dvojica jedini
koji se umiju žestoko i neštedimice našaliti s ratom, tim gorkim talogom ovdašnjeg iskustva, i kolektivnog i individualnog. Naprotiv, uvjeren sam da duhovitih ljudi ne manjka unaokolo, a i sam znadem nekolicinu koji, istina, ne zapisuju ništa, ali će vam njihovo pripovijedanje
natjerati suze na oči i grčeve u stomak. Iz činjenice da duhovitost i humornost ovdje, uprkos svemu, žive i cvjetaju, porađa se jedno pitanje koje me već neko vrijeme žulja – gdje su, dođavola, ratne komedije ovdašnje? Stvarnost u kojoj je nastajala jugoslovenska kinematografija
nije pogodovala komediji kao žanru. Tačnije, stvarnost joj je itekako pogodovala, ali komedija nije bila dobrodošla onome što je željelo nametnuti se kao mjeritelj i ustrojitelj stvarnosti. Pa je tako, uz par časnih izuzetaka, jugoslovenska komedija bila osuđena na kreveljenje i
priproste pošalice, jer joj dodijeljeni cilj nije bio razbuditi puk već ga uspavati. Rat je u toj ideološki autističnoj stvarnosti bio svojevrstan tabu i njemu se nije moglo pristupati drugačije doli kao zlatnom teletu. Čak i ako bi se neko odvažio posegnuti za
Narodnooslobodilačkim ratom na humoran način, rezultat je po pravilu bio kruta i stroga pravovjernost začinjena s par gegova. Dobro, to sve još i možemo razumjeti, danas je dovoljno kazati – bio takav vakat. Taj je vakat, međutim, prošao, a ratne komedije još uvijek nema. Onih
nekoliko postjugoslovenskih, što nacionalnih, što koprodukcijskih pokušaja da se iznjedri duhovitost, nisu dobacili dalje od serviranja ove ili one ideološke pravovjernosti, po kojoj je, kao čokoladne mrvice, posut pregršt bradatih viceva i izanđalih gegova. Danas više nema
komiteta i upliv politike na umjetnost znatno se razlikuje od nekadašnjeg. Neću reći da ga nema, pogotovo u filmskoj umjetnosti, koja umnogome zavisi od svoje sposobnosti da se dodvori politici i odobrovolji je da odškrine seharu s dukatima, ali samo bi posve neupućen ili jako
maliciozan čovjek mogao danas govoriti o diktatu i imperativu koji stižu odozgo. Gdje, onda, leži razlog odsustva komedije, poglavito ratne, i poturanja skarednog kreveljenja i pučke uspavanke pod komediju? Zašto je od Tesne kože napravljen korak samo do Lud, zbunjen, normalan?
Činjenica da se unaokolo pripovijedaju, pa i zapisuju upravo genijalne duhovitosti govori nam da bi se takve komedije imale snimati i na čemu i kome. Činjenica da više nema cenzorskih komisija i komiteta, udružena s blagodetima moderne tehnologije koje omogućavaju relativnu
neovisnost autora od vlasti i s primjerima nekih drugih kinematografija, obesmišljava prigovore da trenutak stvarnosti ne pogoduje komediji. Biće, dakle, da bi odgovor valjalo potražiti među samim filmadžijama i njihovoj navadi da posežu za prokušanim receptima, na taj način sebi
istovremeno osiguravajući i aplauz prostodušnog puka i bakšiš od neuvrijeđene vlasti. Dobro, filmadžije na to imaju pravo, baš kao što i ja imam pravo nadati se da će se među njima konačno pojaviti neko voljan da o tragičnom iskustvu rata progovori jezikom komedije. I podsjeti
nas da smijeh može biti vakcina i lijek protiv užasa. Rat je veoma ozbiljan dok traje, ali toj ozbiljnosti nije mjesto u sjećanju, jer ona na jedan iracionalan način priziva rat. Koji će rado doći u goste tamo gdje ga doživljavaju ozbiljno i s udvoričkim uvažavanjem. U trećem
nastavku sage o Hariju Poteru, Zatvoreniku iz Azkabana, profesor Lupin podučava mlade čarobnice i čarobnjake vradžbini zvanoj ridikulus. Ridikulus se koristi protiv bogarta, zločestog duha koji mijenja oblike, poprimajući lik najvećeg straha onoga ko se pred njim nađe. Pravilno
izvedena, ova će čarolija bogarta razobličiti, pretvoriti u karikaturu i načiniti ga predmetom smijeha i poruge. Dok se i ovdje ne pojavi neko ko će nas podučiti toj vradžbini, ne ostaje nam drugo doli da uživamo u stranim ratnim komedijama. Između teutonske ozbiljnosti, prožete
svečanim zanosom i osjećanjem poslanja, i balkanske sklonosti ka naricanju, ja biram anglosaksonsku spremnost na smijanje svemu, pa i sebi samome. Jer se jezikom komedije mogu iskazati važnije istine nego smrtnom ozbiljnošću, kuknjavom ili, pak, kreveljenjem.
дошо напунпани чеда у сарајво да брани новалича а ја се питам хочел сиротиље икад разумит дубину тог неољотичевског метрополистичког зла које их посматра ко микробе дорасле исљкучиво до позицие нужне жртве ил нужног злочинца па онда зло доџе да им подјели атрибуте ко бонбоне и
помилки жртву по главици а злочинцу приприети прстичем и још зло очекује зафалнос штое губило вриеме на сиротиљске микробе а кад злу нетко постави смислено питање оно само ево вако напучи уснице и надмено искрене главицу ко бива неморете ви то разумит јасам прожет духом метрополе
а ви сте фолклорни остаци затуцане прошлости што и ние посве нетачно ал је ружно кад таке оцјене даје неољотичевски трансформерс обогаљеног етхоса ужаснут пред помишљу да у прекодринским забитима можда и нису сви подјељени на нужне жртве и нужне злочинце и да се те забити
дошо бог у сарајво па отишо право у меџурелигиско виече и љутито их запито
- шта ви оно говорите сиротиљама па мени то приписујете?
- па понављамо им оне твоје заповиести неубиј неукради и тако даље, одговорише меџурелигски виечници
- незнам ја ткое вама то преводио, одврати бог, ал ништа ја отога нисам казо нит се ја разбацујем риечима кад командујем веч сам само издо наредбу нелажи фукаро а ви умјесто да извршите нареџење претворили га у закон и још га издјелили на чланове да вам измеџу њих рупе остану
- па немамо ми моч да путујемо кроз вриеме и неморемо се сад врачат у далеку прошлос и поправљат грешку, потужише се меџурелигиски виечници
касу се почели миешат са другим народима и схватили да им је повиес једнако мучна погана и јадна ко и њихова енглезе је уфатио некакав стид што диеле толко сличности са фукарама па су сјели да маштају и намишљају свакакве лажи путем коих су промиенили своју повиес и претворили је
у узбудљиве и поучне приче о краљу артуру и витезовима округлог стола те о робину худу и његовој витешкој оданости краљу ричарду лављег срца па су те приче постале благо читавог свиета и нема ситног дјечака од јапана до парагваја кои ние машто да буде робин худ ил бар ланселот
ако веч не и артур нит ситне дјевојчице од јапана до парагваја која у снатрењу себе ние виџела ко гиневру ил мериен јер да те узбудљиве и поучне приче немогу надахнут само оно штое веч при роџењу издахнуло и зато де ми се скините скурца с тим вашим
дошо бог у сарајво па отишо прошетат ферхадиом ал га неко ситно џете препозна и узвкну нуто дошо бог у сарајво па чељад стаде прилазит богу да му се изјада и да му рекне своје мишљење о овој ситуацији ил једнотавно да му изразе добродошлицу и позову га на спаљени чевап од мркве
а билое и оних кои су пружали рекламне материале своје странке и зафаљивали се на посјети ко да су они заслужни за тај значајни догаџај а виес се очас прошири читавом чаршијом па се чељад из свих њених чошкова стаде сљеват према вјечној ватри а меџу њима је било и оних кои су
с нескривеним поносом говорили прво ју ту па тораби па ево сад и бог нек је и нас коначно кренуло а бог је стајо пред вјечном ватром и слушо све те притужбе и јадања ал и меџусобна тужакања а касе кроз ону гужву пробио и мали абдо философ и упито бога каче кико добит улицу
једночинка за извоџење на школским приредбама у ош мустафа бусулаџич
једном је мали филип одлучио својој мајчици за осми март припреми изненаџење пае данима приљежно увјежбаво маџијоничарску тачку коју је виџео у једном часопису за џецу и младеж и која се састојала од претварања
плетаче игле у ружу коју је наумио даровати својој мајчици за њен благдан ал обузет жељом да своју тачку доведе до савршенства посве је заборавио на неке ситне ал ипак важне детаље меџу пае тако посве сметно с ума да те године осми март пада у неџељу због чега су га дочекала
затворена врата цвјечаре а ниџе друго ние мого пронач ружу и једино му је преостала могучнос да је украде из нечие башче но од те идеје је одусто касе сјетио риечи које је његов тата често изговаро самоме себи џе ми би памет па да из туџе башче берем цвиет ал онда му на ум доџе
дошо бог у сарајво па крено у виече министара да им упише неоправдане а успут срео једног ојаџеног махалског метиља па га упита
- јел ти махалски метиљу штае тебе тако ојадило?
- ма ево се питам каквим смо дјелом заслужили таку казну да си нам
баш оног кепиа моро натоварит на грбачу, одговори махалски метиљ
- лиепо је што овџе чувате традициу која налаже да сваки мој наум погрешно разумите, каза му бог, јер да нема те традицие можда бисте и схватили да то ние никаква казна веч милос којом сам вам кепиа
натоварио на грбачу да и ви имате шта негират
- а што ми онда стално осјечамо дасмо под казном? упита махалски метиљ
- па зато што и јесте под казном, одврати бог, ал вам је мемла оштетила и чулну перцепциу и умну способнос те стога невидите тко вам одиста чучи на грбачи