Još uvek osećajući iskričenje u preponama, Ernst jezikom pređe preko gornje i donje usne, kupeći poslednje tragove svog ljubavnika. Osećao se prazno i lažno. Požele da Maksu kaže nešto uvredljivo i ponižavajuće, ali čeljust ga je bolela. Zdepasti francuski projektil od 155
milimetara, napunjen šrapnelom, ostavio mu je, pored ožiljaka i povremenog bola, i trag smešnog šuškanja pri govoru. Da, i tu prokletu pljuvačku koje nikako nije mogao da se reši i koja mu je curela preko rubova usana svaki put kad bi malo duže ili malo glasnije govorio.
Verden, prokleti Verden! mislio je dok je sebi i Maksu sipao konjak u vinske čaše. Tu je procvetala izdaja! Židove je trebalo pre Verdena odstraniti iz Vrhovne komande. Da, zavukli su se u svaku njenu poru, ti đavolji nosevi!
Maks ustade sa francuskog ležaja i nasloni glavu na
Ernstova pleća. Ćutljiv si. O čemu razmišljaš, Erni?
Ne razmišljam, Maks. Mrzim.
Molim te, Erni, nemoj opet o Židovima. Ne mogu da te volim kad govoriš o tome.
Ti ne znaš o čemu ja govorim. Ti urlici kod Tiomona, te eksplozije koje su se stapale u jednu, to je bilo cerekanje
Velikog Žida. Nemci i Francuzi su se međusobno komadali, samo da bi se Veliki Žid smejao.
Erni, dosta! reče Maks odlučno, ali i mazno, i skliznu ispod njegove miške pa ga zvučno poljubi u obe bradavice i u pupak. Hoću da mi pričaš o Boliviji. Je li to lepa zemlja?
Lepa je svaka zemlja u kojoj nema Židova, reče Ernst razvlačeći brkove u nešto što je trebalo biti osmeh. Ljutnju što ga Maks ne shvata ozbiljno pokušavao je da prikrije lošim humorom. Nažalost, na kraju su i tamo stigli i izveli ono što najbolje znaju - pobunu.
Ali, Erni, nisu baš svi Židovi takvi. Evo, ja sam Židov, ali ne izvodim pobune. Nisam izdajnik i ne živim od lihvarenja. Jedini greh ovog ovde Židova - i tu se Maks teatralno nakloni - jeste bezgranična ljubav za tvoje čvrsto telo. A onda vragolasto dodade - ipak, mogao bi
malo da smršaš.
Maks, tebi je do šale. Ti ne razumeš koliko je to opasno. Židovi su sve zatrovali, napajaju se našom krvlju. I neće se zaustaviti dok čitav svet ne podjarme svojim nastranostima. Osim, dodade skoro svečanim glasom, ako ih mi ne zaustavimo.
Maks uze čašu
iz Ernstove ruke i odgega se do stolića da naspe konjak. Stražnjica mu je još uvek bila crvena i na njoj su se još uvek mogli videti ružičasti obrisi dlanova. U međuvremenu je Ernst ustao i prišao prozoru. Dole je bio Minhen, žedan slobode. A slobode nema dok se ne razotkriju
spletke nosatih lihvara. I dok se konačno ne slomi kičma i ne zdrobi lobanja tom mračnom čudovištu koje hoće da zasužnji čitav svet. Maks priđe sa čašama konjaka u obe ruke.
Erni, hajde da pijemo, mrzim da budem trezan naveče.
Da, hajde da pijemo, Maks.
Ćuteći su ispili konjak
i zurili u vlažnu minhensku noć. Zatim je Maks prišao krevetu da potraži delove odeće. Ernst mu je prišao s leđa, snažnim rukama mu obuhvatio bokove i sasvim malo ga presavio u struku. Maks se ugrize za donju usnu i prevrnu očima, osećajući kako Ernst nimalo nežno prodire
u njega. Voleo je kad ga Ernst ćutke uzima. Znao je da ovo neće dugo potrajati. I zaista, Ernst se začas poče grčiti, grizući mu vrat i ušne školjke. Zatim polegoše po krevetu.
Voliš moju židovsku obrezanost, Erni? Pogledaj kako sam zločesto obrezan, šuškao je Maks.
Ernst se spusti u njegovo krilo i poče halapljivo da ga guta, mumlajući.
Začepio sam ti usta, Erni, nastavio je Maks da šuška, više ne govoriš o Židovima.
Maks uzdahnu duboko nekoliko puta u nizu, a Ernst oseti da mu je ljubavnik, verovatno zbog konjaka, večeras drugačiji.
Da mu je okus gorak.
...
Ernst Rem ustreljen je 2.jula 1934.godine u skoro operetskom činu koji se odigrao u Štadelhajmskom zatvoru u Minhenu. Nakon što je odbio da se ubije Valterom PP koji mu je ponuđen i nakon što je zahtevao da, ako već ima da bude streljan, želi da to
vlastoručno učini Adolf, prkosno je isturio čeljust. SS potpukovnik Mihael Lipert mu je bez oklevanja ispalio devetmilimetarsko tane u donju čeljust. Sitno zrno ispaljeno iz neposredne blizine pokazalo se kao smrtonosnije od 155-milimetarske granate na Verdenu.
Rem je zakrkljao
i umro, ne shvatajući da mu je želja ispunjena i da ga je vlastoručno ubio njegov obožavani Adolf, potpisujući nalog za egzekuciju. Potpukovnika Liperta u čitavoj priči ne trebamo smatrati za nešto više nego što je Firerov kažiprst na obaraču.
Sahranjen je na Zapadnom groblju
u Minhenu, ne dočekavši da uživa čudo slobode od strašnog Žida, koji je pretio iz svake pore stvarnosti. Ipak, poslužio je svojoj svrsi, što mu je na svojevrstan način priznao i sam Firer. U govoru od 13.jula 1934.godine Adolf Hitler je napravio samo blagu aluziju
na Removu nastranost i uklanjanje protumačio kao kažnjavanje - izdajstva.
...
Maks Berman, kojeg povest ne pamti, a administrativne beleške ga tek usput spominju, nalazio se u skupini od prvih hiljadu posetilaca Dahaua. Još uvek neažurni zapisi o egzekucijama
ne spominju tačan datum njegovog kremiranja. Jedino što znamo jeste da je Maks Berman spaljen za slobodu, onakvu o kakvoj su snatrila dva druga iz zadimljenih minhenskih pivnica, Ernst Rem i Adolf Hitler.
Quod erat ignorandum ili istinita priča o Pandori koju su od vas sakrivali
Tužne žene nemaju drugih želja u postelji osim sna. Zato sam volio Pandoru, jer nije bila tužna. Jednom je iskazala želju da mi prstima istražuje dupe i ja sam joj se prepustio, a njeno ushićenje
poslije me je sladostrasno nagradilo. Zar ti suprug nikada nije dopustio da mu dotakneš utrobu? upitao sam. Oh, dopustio je, glasio je odgovor, ali samo da bi mi učinio po volji i da ispuni očekivanja za koja je vjerovao da su moja, pa se u skladu s njima i ponašao,
zgasnuvši tako i strast i želju u meni. Zar ti je toliko odbojna poslušnost muškarca? postavih još jedno pitanje. Nije bila stvar u poslušnosti, odvratila je, već u tome što je suviše ličio na mene dok me jebeš u dupe, a ja sam htjela da jebem muškarca. Pa zašto mu jednostavno
једном сам ја у београдима стајо за шанком и испијо свој бакарди кадли крај мене стаде једна синпатична риџокоса госпоџица те се ја помакнух да јој начиним мјеста и ступих сњом у необавезну конверзацију тиеком које се испоставило дае синпатична госпоџица уствари сречно
удата госпоџа и брижна мајка двоје ситне џеце која први пут након дуго времена изашла да проведе угодно вече са другарицом која јој је јавила да из неких неодложних разлога никако неморе доч ал је синпатична сречно удата госпоџа и брижна мајка одлучила да ипак искористи своје
слободно вече а та се њена одлука показа складно конплементарном са мојом осамљеношчу те вечери те наставишмо необавезну конверзациу која је постајала све необавезниа ал и све лепршавиа и ласцивниа са сваком испиеном туром бакардиа ал пошто мие искуство говорило да се
вас је џецо исприпадало специалним ратом па сте се шчучурили ко куничи и дрхчете и презате шта год шушне крај вас а нитко вам ние објаснио ште то специални рат и које су његове методе и аспекти па зато неморете препознат ни његове операцие чак ни кад вам се пред носом одвијају ал
шучур драгом аллаху па имате свог кепиа кои че вас једини не држи у незнању и неохрабрује вас на тупос и кретенлук и ево чу вам објаснит дае специални рат кои се води против вас садржан у довоџењу абде сидрана у студио да вам он путем малих екрана теве приемника рекне да он све
зна штасе доешава и шта тко мисли и намјерава а онда да вам закука штое њему пемзиа двјеста марки и штаче худи инсан кад све то чује нег помјерит памечу и потонут у безнаџе и махнитлук штое и био циљ онога ткое испланиро ту операциу специалног рата а та би операциа завршила
један се лауфер у сарајву удваро једној кошпи на старински и провјерен начин којем ние мањкало махалске суптилности и шарма па јој је казо штае то нарасло џени и јесил мала љубила досада и тиси мени све ти ми дајеш све а онда јој се примако па јој на ухо шапно
- умене је курчина ко стечак испред филосфоског
а те се риечи показаше ко пресудне у послу удварања јер да се кошпи након њих очи зацаклише и стаде облизиват уснице па њих двоје одоше у јефтину собу провинциског хотела и потргаше одјечу са себе а кад лауфер скиде и гачу изње се
указа некакав мрљав и шчучурен курчич кои ние нарасто пуно вечи на кад га кошпа стаде мељат по рукама и устима стоички и фаталистички подносеч коб судбине а касу обавили посо лафуер јој каза
- халали што те преварих ал јебга разумичеш да се у овај вакат чоек мора довијат
какое мој ахбаб кои је био окорјели зликовац и насилник промиенио своју чуд и посто узорит слободни граџанин
сретох недавно једног свог ахбаба кои је због једног страшног недјела био осуџен на дугододишњу робију а касмо се поздравили и упитали за здравље ја га упитах
зар неби требо бит мало опрезнији и мало боље се крит након бјекства из затвора нашта ми ахбаб одговори да ние утеко веч је добио помиловање и пуштен је на приевремену слободу због доброг владања а ја у невјерици и сумљичаво заврчех главом јер дасам добро знао да његову
дивљу и неукротивучуд никад ништа ние могло обуздат нит су му икакве казне могле сломит дух и начерат га на покорнос па га зато опет упитах какав је разлог његовог неочекиваног преображаја и пристајања на норме понашања које вечина сматра ваљаним а он одмахну руком
војсковоџе обично непишу сами своја нареџења веч је њихов посо да поставе циљ и осмисле основну замисао дејстава која че довес до остварења тог циља па онда њихови штабови то преточе у детаљно разраџене заповиести а један од првих велких војсковоџа
кои је имо тако разраџен командноштабни метод био је наполеон кои је имо адет да узме нареџење што га је припремио његов штаб па построји одред војске и нареџење дадне на читање војнику кои би му се учинио најтупавијим па ако тај тупан неби разумио шта пише
наполеон би подеро нареџење и реко своим штаблиама да пишу ново које че бит једноставно и чија се јасноча нече губит у претенцијозној језичкој високопарности а нама остаје да жалимо што и бог ние посезо за таким поступком провјере кад је спушто своје објаве