Thread by @elisbektas

Moj oposummete

Svaka epoha stvara vlastitog Fausta i vlastitog Sizifa, ali samo posljednje epohe u povijesnim ciklusima - nemaju oposuma. Nemati oposuma - to je posljednje podsjećanje na autentičnost, posljednji titraj plamička svijeće prije utrnuća i konačnog utonuća u mrak.

Nemati oposuma, nemati priču, pripovijest o oposumu - pa šta, reći će neko, kao da se sve mora imati. Tačno, ne mora se sve imati, ali bi i imanje i nemanje trebalo biti istinito, autentično, cjelovito. Pogledajmo poziciju današnjeg čovjeka sa njegovim imanjima i nemanjima -

sva su polovična, vještačka, lažna. Današnji čovjek ima kafu u kojoj nema kofeina, ima cigarete u kojima nema nikotina, ima Coca-Colu u kojoj nema šećera, pivo u kojem nema alkohola. Ima virtuelni seks, dakle seks u kojem nema seksa. Ima politiku u kojoj nema politike, već samo

administrativne i birokratske vještine tu i tamo udružene sa grabeži. Ima tolerantni multikulturalizam kao ultimativno uvažavanje Drugoga, koji ustvari ne postoji, jer mu je oduzeta punoća sadržaja i jer je sveden na polarne tačke plesača egzotičnih plesova i premlaćivača svojih

supruga. Ta polovičnost u imanju i nemanju čini i iskustvo polovičnim, a sa polovičnim iskustvom i egzistencija nam je - polovična. Čovjek ima Ferrari, ali ne može uživati u ludoj vožnji, jer postoje strogi zakoni i jer su ceste pretrpane. Čovjek nema Ferrari, ali tu su reklame u

muškim časopisima da ga natjeraju na razmišljanje kako je to - imati Ferrari. Onome što čovjek ima oduzeta je supstanca autentičnosti, onome što čovjek nema udahnut je odraz autentičnosti. Jedina autentičnost koja nam je preostala, koju čovjek može imati, jeste - nemanje oposuma.

Nemati oposuma i nemati priču o oposumu posljednji je dokaz svijesti o sebi kao povijesnom, ontološkom i fenomenološkom subjektu, posljednji, još neslomljen, pečat volje, posljednja barikada egzistencije sa koje čovjek može uzviknuti ne - ja postojim!, jer to uzvikuju posjednici

polovičnih egzistencija, već - ja jesam! Ja sam onaj koji jesam i ja - nemam oposuma! Nemati oposuma znači biti tragična, ali sviješću i voljom ispunjena figura kraja povijesti - znači biti Sizif, Hamlet i Don Kihot ujedno. Nasuprot tome ne stoji - imati oposuma, jer je to

besmislica, ontološka nemogućnost, već - ne biti čovjek. Tačnije, biti čovjek koji ima samo jedno vjerovanje - vjerovanje o sebi da je čovjek. Ali to je vjerovanje lažno jer takav je čovjek ustvari marioneta. Marioneta ispunjena polovičnim iskustvima, polovičnim sadržajima,

polovičnom voljom, polovičnim senzacijama i osjećanjima. Marionetu, ili polovičnog čovjeka, prepoznaćemo po odsustvu drugih vjerovanja, tačnije, po svođenju vjerovanja u polje kulture. Takav će vam reći, ne snebivajući se - znate, ja u to-i-to baš i ne vjerujem, ali eto,

obilježim to prigodno jer je to moja kultura i moja tradicija. Takav će one, koji svoja vjerovanja još uvijek doživljavaju ozbiljno, proglasiti varvarima i prijetnjom za civilizaciju - i pri tom neće biti sasvim u krivu, jer svaka je autentičnost prijetnja za civilizaciju u kojoj

caruju polovičnosti, kafa bez kofeina, pivo bez alkohola, muškost bez muškosti... Ta marioneta, taj polovični čovjek lišen svijesti o tome da nema oposuma, ipak će očekivati od drugih da - vjeruju za njega. To je i razumljivo, jer, vidjeli smo, on nije ne-čovjek niti nečovjek,

on je tek polovičan čovjek i stoga nije u stanju potpuno odbaciti niti potpuno prigrliti vjerovanja kao ni vlastitu egzistencijalnu odgovornost. Zato čovječe, koji ne želiš odustati od svoje čovječnosti, ne zaboravi nikad da - nemaš oposuma!

Unroll please @threadreaderapp