Thread by @elisbektas

Sklonost jednog mahnitog djeteta ka opasnim i pogibeljnim igrama

Još od najranije životne dobi što će reći kad sam bio posve sitno dijete tako ko što su sad neki među vama, mene su vazda privlačile opasne i pogibeljne igre i drugi oblici zabave. Što veća opasnost i pogibelj

to je moja znatiželja i strast kojom sam se prepuštao takvim igrama bila veća. Ne znam pouzdano otkud meni ta sklonost ali najvjerovatnije sam je dobio u nasljeđe od svog babuke koi je iza onog tamo rata također volio igrat opasne a uzbudljive i vesele igre pa je tako jednom

na imanju našao artiljerijski upaljač od sitnog topa protivkolca što je ustašama ispao kad su se u žurbi pakovali za jedan duži i višegodišnji odmor, pa je ošinuo čekićem po tom upaljaču i tako ostao bez prsta. Ta zgoda od njega je načinila pravog pacifistu i mirdžiju jer je

taj prst bio baš onaj kojim se inače povlači okidač pa ako nemaš taj prst šta ćeš drugo nego bit pacifist. Veoma je moguće da bih i ja onako mahnit i živahan klepao čekičem po artiljerijskim upaljačima ali njih više nie bilo kad sam ja prispio za tako uzbudljive igre.

Kasnije sam se našao u blizini tih dražesnih igračaka ali nažalost više nisam bio sitno dijete i znanje koje sam usput stekao ubijalo je u meni svaku želju za tom igrom. Zato sam bavljenje pogibeljnim igrama započeo šibicama a onda prešao na mućkanje raznih hemikalija koje su se

mogle naći u kući i u obližnjim slabo čuvanim industrijskim postrojenjima, prepravljo sam pištolje prašljivce da mogu ispaljivat i sitne kuršume koji nisu bili ubojiti po vojnim standardima ali su ipak mogli nanijet određenu štetu mom koliko mahnitom toliko i srećnom mladom biću.

Srećnom ne u smislu radosti već u smislu sreće koju sam imao da me nikad ti kuršumčići ne pogode mada su se znali odbit pa mi prozujat evo ovako blizu glave. Materi sam krišom otuđivao aceton i pravio molotov koktelčiće u onim plastičnim flašicama sa limunskim sokom jer su one

ličile na bombu te ih je bilo lako bacit na cilj. Struja me baš i nije privlačila ali sam se znao tu i tamo i s njom poigrat čisto da sutra neko ne kaže vidi onog malog gospodčiča što sebi bira opasne igre, nije mu struja dovoljno dobra ko drugoj djeci iz komšiluka. Kako je

vrijeme proticalo te su igre bivale sve opasnije i izazovnije al njih vam neću opisivat. Nije da ja vama ne vjerujem al haj znaj da se među vama pametnima nije našao i neki mahnit koji bi i sam htio probati te igre pa bi sutra bilo nisam ja kriv, Kepi me nagovorio. Kad sam ušao

u ove godine koje se iz nekog neobjašnjivog razloga zovu zrelim ta moja sklonost ka pogibeljnim igrama poče gubit svoju snagu a u meni se probudi nekakav oprez i bojažljivost što je u osnovi jedna besmislena kontradikcija jer je bilo pametnije taj oprez imat dok je preda mnom bio

čitav život a ne sad kad se nekakav ofucao i potrošio. Al sinoć se u meni bez najave i iz čista mira probudi onaj sitni mahniti dječak iz uzavrelog grada i ja poželjeh da odigram kakvu pogibeljnu igricu dok je Dobrinja spavala svojim polugradskim snom koji je ljepše šetalište

neg Vilsonovo pa zato svakakvi subjekti izlaze na njega da protegnu noge. Pogledam po kuhinji šta bih mogao uzet za tu igru al kako god okrenem sve bi pravilo buku a nisam vala toliko lud ni hrabar pa da u gluho doba noći budim ženu i dvije mačke od kojih je jedna

potencijalni ubica i to onaj od najgore vrste koji će vas zaskočit s leđa i kad se najmanje nadate. Onda mi napamet pade jedna ideja od čijeg se pogibeljnog naboja sav stresoh i pretrnuh i vjerovatno bi me razumni strah odgovorio od te igre da mi nerazumna sujeta niјe dobacila

- šta je pizdo, jesu li to muda otpala usput? Zato prikupih svu preostalu hrabrost pa tiho, jedva čujno izgovorih rečenicu koju sam čuo od Dine Mustafića

- Država se ne brine za umjetnike

Shvativši da se nakon te rečenice nije desila nikakva katastrofa ja je ponovih još dvaput

i to malo glasnije al ne previše da ne probudim ženu i uglađenu mačku te mačku ubicu

- Država se ne brine za umjetnike, država se ne brine za umjetnike

Tu sam stao jer u ovim godinama insan nauči da ne treba izazivat sudbinu preko svake mjere. Al sam zato pet-šest puta naglas

izgovorio riječ fašizam i evo me gdje pijem prvu jutarnju kafu razdragan ko sitno dijete jer sam odigrao jednu opasnu i pogibeljnu igru baš kao nekad kad sam bio lepršav i bezbrižan a ne ovako ters ko sad. Tačno sam znao da će se među vama naći budala koja će pitat u čemu je

sadržana pogibelj te igre jer se takva budala vazda nađe čim negdje ima više od jednog insana. Al eto treba se i nad budalom sažalit pa ću mu evo dat odgovor na to pitanje a vi pametni ne morate dalje čitat jer vi već znadete šta ću kazat. Pogibelj izgovaranja omiljene rečenice

i omiljene riječi Dine Mustafiča i ostalih proizvođača u sektoru umjetnosti leži u tome što je to zavodljivo lako izgovarat i što se insan očas navuče na trtljanje rečenica i riječi koje nikakvog sadržaja nemaju nit su plod ma i najmanjeg misaonog napora baš ko što se Jemenlija

navuče na khat. Kad izgovorite nešto tako osjetite se nekako lagano i nadmoćno i sve vam se čini da ste nešto golemo i dragocjeno učinili i da ste zadužili ne samo svoje sugrađane i zemljake već i čitavo čovječanstvo svojom mudrošću. A onda um i duša traže još tog osjećanja

i ko pravi ovisnici viču daj nam samo malo da se popravimo a ako im date to malo oni ne viču fala već viču de nam još jednom isto to malo. Tako se insan neprimjetno pretvori u ovisnika o izgovaranju besmislenih rečenica i riječi al on ne vidi njihovu besmilsenost već je uvjeren

da su one bremenite značenjem ko građanin strahovima i brže nego u slučaju konzumacije metha il kreka pređe tačku nakon koje više nema povratka među zdrave i društveno odgovorne subjekte. Ja sam tokom života mukotrpno učio odbacivat ovisnosti i birat koje ću ostavit da mi prave

društvo tako da sam znao da se ne treba previše zajebavat i izazivat sudbinu te sam sa svojom noćnom opasnom igrom prestao u vakat. Pošteno priznam da mi je sve to pričinilo ugodu i osjećaj ispunjenosti kao kod onih što skaču sa litica s onim štrikom oko nogu al znam da se više

neću zajebavat s tim i iskušavat strpljenje sudbine jer mi je Sarajevo pružilo više nego dovoljno otužnih i potresnih primjera i dokaza da ovisnost o izgovaranju besmislica slomi i upropasti čak i mlađe i zdravije od mene. Sačuvaću ovu noć u sjećanju ko dragu uspomenu na trenutak

kad se u meni opet probudilo ono znatiželjno i mahnito dijete al ću život nastavit živjet ovako kao što ga živim, ispunjenog sumnjom u svaku svoju misao i riječ i u nadi da je i vama pretekla barem mrva pameti te da i vi sumnjate u svaku misao i svaku riječ. I moju i svoju.

Samo u Mustafićeve riječi nemojte sumnjat jer je to uzaludan trud. U prazninu se nema šta sumnjat, kad je nešto praznina onda vam je na prvi pogled jasno da je to praznina i da to ne može bit ništa drugo. A Allah najbolje zna.

Unroll please @threadreaderapp