#transhumanizam#održivost U prethodnom threadu, napomenuo sam da je politika "održivog razvoja" oblik posthumanizma. U ovom threadu ću ukratko objasniti što to znači. No prvo, što je to održivi razvoj?
Ponajprije održivi razvoj je politika UN-a i, barem nominalno, ideologija svih meni poznatih nadnacionalnih institucija od Googlea do EU birokracije. Otud, treba biti svjestan kako je riječ o sveprisutnoj politici, barem na razini riječi.
@utikejt je otkrila da se održivi razvoj uvukao i u projekte jugoslavenskih nacionalista, koji, naravno, nemaju pojma o čemu trkeljaju, jer je sve što je vrijedno znanja ionako smješteno između Vardara i Triglava, a sustainable development je uvezen s trulog Zapada.
Međutim prosta duša slovenska, Snježana Kordić, otvara nam u tom smislu kraljevski put za razumijevanje održivog razvoja, nekritičkim usvajanjem pojma "evolucionistički humanizam".
Naime, "evolucionistički humanizam" jest "posthumanizam", a oba pojma su kovanice Juliana Huxleya te su ugrađene u konstitutivno ustrojstvo UN-a od osnutka ove organizacije. U tom smislu, evo kako Huxley razumije ono što je u osamdesetima dobilo naziv "sustainable development":
Održivi razvoj je svjesna kontrola rasta, ponajprije rasta populacije, a posljedično i ekonomskog rasta utoliko što ovaj omogućava rast populacije i konzumacije resursa. Riječ je dakle o apsolutnom progresu koji treba biti apsolutno kontroliran.
Obratite pažnju na izraz "quality of life". Ako uzmete bilo koji "call for proposals" za projekte EU ili Zaklade za civilno društvo koji se bavi socijalnim pitanjima, naletit ćete na njega. Izraz izvorno dolazi iz eugenike, a samo sekundarno ima ekonomsko značenje.
U tom smislu upućujem na jedan moj stari članak o eutanaziji i eutanazijskom pokretu gdje je značenje "kvalitete života" postavljeno u kontekst:
"Kvaliteta života" je mjerilo ljudske vrijednosti. Međutim ona nije ovisna primarno o čovjeku nego o ulozi koju on igra u interakciji tri sistema: društva, ekonomije i okoliša. Održivi razvoj je standardizacija i upravljanje sistemima u smislu postizanja dinamičke harmonije.
I sada slijedi posthumani dio: čovjek, ekonomija i resursi nisu hijerarhijski nego horizontalni sistemi. Njih regulira "pravo na kvalitet" i to u smislu da čovjek nema prava koja na analogan način nema i okoliš.
Ako su čovjek i šuma dva jednakovrijedna sistema, onda je ekonomski rast koji škodi šumi narušavanje prava drveća, i taj rast se mora suzbiti. "Kvalitet života" označava upravo to: "život u harmoniji s okolišem". Ali okoliš je tu samostalni subjekt prava.
U tom smislu nema ničeg proturječnog kad bi se u ime šume, kao šume, tužilo drvosječu. Pritom, naravno, ne dobivamo odgovor na pitanje tko bi regulirao interakcije sistema, premda je stvar sasvim jasna. Regulacija bi bila centralizirana, jer održivi je razvoj globalana politika.
UN je sekularna crkva i to je, barem u ideološkom smislu, od svog osnutka. Sve nizvodno od UN samo prenosi ideologiju na lokalnu razinu.
U realpolitičkom smislu, sustainable development nije toliko uspješan koliko to paničari žele prikazati (Great Reset frka), ali je nedvojbeno sveprisutan. U hrvatskoj stvar šteka dijelom stoga što za održive reforme treba imati funkcionalnu birokraciju. Hvala Bogu, to nemamo.
Sveprisutnost se ogleda prije svega u stalnim projektima reformi institucija kao što je školstvo. Tu skoro da i nema alternative održivom razvoju, jer svaka EU predložena politika u tom smislu je "sustainability" politka.
Naravno, "Možemo" djeluju prema istoj franšizi. Na njihovom primjeru možete vidjeti koliko je primjenjiva na zbilju jednom kad postane oruđe rješavanja stvarnih problema.
Temeljni dokument održivog razvoja, donesen je 1992. na EU samitu u Rio de Jaineru. Analizu dokumenta i detaljno tumačenje pojmova i podpojmova održivog razvoja možete naći ovdje:
Tekst je malo zastario, ali definicije pojmova manje-više još uvijek stoje.
Da zaključim, važno je imati na umu da je održivi razvoj nemoguć bez promjene u razumijevanju čovjeka, gdje ljudsko biće mora biti nivelirano s okolišem i ekonomijom. Čovjek je održiv samo kao sistem među sistemima. Također samo sistem ima održivu kvalitetu života.
Kvalitetan život nije dobar život. To je život koji odgovara sistemskim standardima. Ako nije kvalitetan, dakle ako im ne odgovara, pitajte eutanazičare što treba učiniti s njim.
U krajnjoj liniji, rast populacije, odnosno sklonost ljudi da imaju djecu, je bette noire održivog razvoja od početka. Imajte to na umu kad vam neko popuje o odgoju djece frazama preuzetim od UNICEF-a.
Jer sistemsko izjednačenje čovjeka s okolišem, odnosno nivelacija razlike, pa tako i hijerarhije, bića je osnova posthumanizma. A ona se dovršava u odstranjenju ljudskih svojstava, kako bi se nova svojstva stvorila reverse engineringom.
U tom smislu "održivi razvoj" je korak prema singularnosti sasvim prisutan u svakodnevici, osobito većih gradova. Ako vas zanima kako izgleda država u kojoj je primijenjen i masovno prihvaćen od stanovnika, preporučujem par mjeseci u Irskoj, zemlji obećanoj.
#COVID Da li se itko zapitao, zbog čega su mjere nulte tolerancije COVID-a bile tako masovno prihvaćene u državama koje se uobičajeno smatra šampionima liberalnosti? Može li biti zbog toga što je totalitarni oblik lockdowna egzemplarno liberalan?🧵
U nastavku ćemo reći par riječi o ovom prividnom paradoksu. Pritom sažimam argument iz vlastitog eseja, koji bi. da bi se sve pohvatalo, trebalo pročitati ili poslušati (za lijenčine KT uvijek pripremi audio verziju):
Pitanje je: zbog čega se doimlje kako su one države europskog civilizacijskog kruga, koje se uobičajeno drži najnaprednijima po pitanju omogućavanja građanskih i inih sloboda, danas također najnaprednije po pitanju progresivnog ograničavanja građanskih i inih sloboda?
1/ Kad je riječ o stvarima poput posthumanizma, dobro je misliti lokalno i djelovati još lokalnije. U krajnjoj liniji parola "Misli globalno, djeluj lokalno!" može se veoma jednostavno dovesti u vezu s posthumanizmom ako znamo da je ona brand "održivog razvoja"
2/ Ovdje neću govoriti o "održivom razvoju", ali ću samo napomenuti da globalno-lokalna dijalektika iz poznate parole zapravo označava poziv na "standardizaciju svjetskog sistema", gdje je briga za okoliš sasvim sporedna.
3/Koga zanima znati nešto više o tome upućujem na dokument "Predicament of Mankind", metodološko pismo namjere "Rimskog kluba" iz 1970. godine: demosophia.com/wp-content/upl…
Čovjek koji je ovo napisao je hipster desničar što svaki svoj čin može naknadno prikazati kao zajebanciju, jer je sve što on čini samo virtualno kao i sam njegov identitet, osobito njegov hrvatski identitet.🧵
2/Gledano iz mog ugla, dakle stvarnog hrvatskog identiteta, skučenog u formativnim godinama dijalektikom Ivića Pašalića i Majki - formiranog studiranjem ideala Atene i Jeruzalema, a zgnječenom stvarnošću vjenčanja Šuice i vinkovačke narko scene - za N. imam stanovito sažaljenje.
3/Milosrđe mi habitualno nije vrlina, ali ipak prizor takvog odmaka od stvarnosti i, samim tim, terminalne intelektualne i emotivne invalidnosti, a povrh svega nesposobnosti da se u ovom svijetu ima vlastito mjesto, sprječilo bi me da ga šutnem ako ga nađem gdje leži pored puta