Thread by @elisbektas

O desno ra-me!

Puška H&K G3 solidno je oružje. Istina, suviše komplikovano za borca bez temeljne vojničke naobrazbe i sa samo dvadeset metaka u okviru, ali osjećaj čvrstine koji pruža kada se uzme u ruke, preciznost i konjska silina udarca obezbjeđivali su joj poseban status

među vojnicima. Pakistanska verzija te puške, koja je ovdje bila najčešća i koju su iz nekog sasvim banalnog razloga zvali 'argentinkom', nije imala prefinjenost završne obrade kakvom se dičila njena njemačka posestrima, ali je i bez toga bila sasvim solidno oružje. Jedna takva

puška bila je nijema junakinja ove neobične pripovijesti...
Prije dvije noći sretoh u gradu dragog poznanika i kolegu iz rata, uvijek vedrog Damira. Umjesto na piće u kakvu usputnu kafančicu, on predloži da odemo na na večeru u restoran izvan grada, poznat po nešto bučnijoj

klijenteli, ali i izvrsnoj kuhinji. Već poslije prvog piva u razgovor uđe rat i ostade u njemu čitave večeri. A takva prisjećanja mogu biti ili veoma neugodna, žuljajuća i dosadna, ili, pak, zanimljiva i vedra, pri čemu to zavisi ne od događaja koji su predmet sjećanja, već od

sagovornika. Dotakli smo se se i jedne zgode, koja nas je zbunjivala i te večeri, jednako kao i onog dana prije deceniju i po, kada se i odigrala.
Napad na zaselak počeo je prije zore. Studen je očuvala desetak dana star snijeg, prljav i odbojan, pa je čitavo poprište izgledalo

neugledno, kao da se na njemu ima odigrati nekakva sitna krađa drva ili kokošaka, a ne jedna cjelodnevna bitka, taktički sasvim besmilena, pa stoga krvavija no što bi trebalo.
Senad, jedva punoljetan i skoro djevojački lijep mladić iz diverzantskog odreda, bio je u sastavu grupe

koja je trebala prva otvoriti vatru i označiti početak akcije u čiji su uspjeh više vjerovali učesnici nego oni koji su je zamislili.
Mada smrznuta zemlja i škripav snijeg koraku ne daju da bude tih, ova je grupa neprimjećeno stigla do svog cilja - kuće u kojoj je bilo smješteno

interventno odjeljenje protivnika. Pri tom su, na način koji je za svjedoke i danas volšeban i neobjašnjiv, prošli kroz minsko polje za koje se nije znalo, izbjegli da uplašen frontaš iz lokalne jedinice na njih otvori vatru misleći da su to što jesu, ali u sastavu one druge,

protivničke vojske, čija patrola ih nije otkrila iako su, nemajući vremena za traženje pravog zaklona, jednostavno polegali kraj puteljka kroz zaselak.
Obavještajni podaci o kući u koju je trebalo ubaciti prve bombe bili su neobično precizni. Naknadno prebrojavanje ubijenih

pokazaće da su se procjena broja ljudi u interventnom odjeljenju i stvarni broj razlikovali za samo jednog čovjeka. Nekoliko minuta prije pet časova Senad je bezglasno uklonio bunovnog i promrzlog stražara, da bi odmah nakon toga u kući odjeknule skoro istovremene detonacije šest

bombi. Rafali kojima je dovršeno iznenađenje pomiješali su se sa nestprljivim rafalima drugih udarnih grupa i užasnutim rafalima branilaca.
Ostatak toka i ishod bitke bez značaja su za ovu kratku pripovijest. Na zbrčkanoj, već izblijedjeloj i iskrzanoj karti sjećanja potrebno je

obilježiti tek nekoliko trenutaka.
Senadov plijen od njegove prve, i posljednje, žrtve bila je automatska puška G3. Objavljivanje radosti i gordosti zbog trofeja, dragocijenog onoliko koliko je njegov rumunski kalašnjikov bio loš, prekinuto je jednim od stotina metaka koji su

prosjecali maglu tog praskozorja. Zrno mu je rascijepilo lobanju na samom tjemenu i trebalo je manje od desetak minuta da mlado, lijepo tijelo prestane sa grčevima koji su pojačavali ionako sveprisutan strah od trajućeg i bolnog umiranja u svjedocima tog prizora.
Mirsad, vojnik

koji je ostao da pazi na prolaz između dvije kuće, upravo tamo gdje je Senad pogođen, uzeo je pušku, taj zlosretni trofej, jer mu je iskustvo govorilo da njeni zaglušujući pucnji mogu obeshrabriti kolebljivijeg protivnika. Kada su se dvojica, koja su umirućeg Senada odnijeli do

saniteta, vratila, zatekli su Mirsada kako leži potrbuške, sa licem nadolje i šakama koje su ostale zgrčene hvatajući snijeg. Zrno mu je presjeklo vrat i umiranje vjerovatno nije trajalo duže od par trenutaka.
Borba se počela premještati prema raskršću zapadno od zaselka. Jedan

od preostalih iz grupe koja je započela napad, vojnik od čijeg mi je imena ostalo samo to da je bilo sasvim obično i jednostavno, sa sobom je ponio pušku, ne želeći da ostavi dragocijen plijen. U trenucima borbe um pošteđuje čovjeka skoro svake nepotrebne misli. Mada, dopušteno

nam je zapitati se da li je ta osobina uma uvijek dobra i hvale vrijedna. Jer, da je pomislio na tri leša koja su za manje od pola časa bili vlasnici te puške, možda ga zrno iz magle ne bi pogodilo u donji dio stomaka, isisavajući svu snagu iz tijela i čineći ga nesposobnim za

bilo šta osim za muklo stenjanje. Preživio je slučajno. Ima nečeg istovremeno utješnog i ironijskog u ovoj riječi, slučajno, koju često upotrijebimo za kakvu nedaću. Kao da se njome branimo pred neznanjem da li je kob koja nam se dešava besmislena ili unaprijed zapisana. Ma kakav

da je istinit odgovor na to pitanje, ostaće zauvijek nejasno da li je užasniji ili utješniji od onog drugog, netačnog. Na njega je nabasao moj poznanik, večerašnji drug u piću a tada starješina iz lokalne brigade, i pronašao dvojicu da ga odnesu do saniteta, gdje je smrt otjerana

mirisom joda i, pretpostavićemo, vještim rukama neke bolnčarke ili nekog mladog doktora. Na mjestu gdje je ranjenik ležao, kraj crvene mrlje na snijegu, stajala je puška, prvi plijen u okršaju koji je počeo tog jutra. U ratu se o ostavljanju oružja obično ne razmišlja, pa se moj

poznanik sagnuo i podigao je sa zemlje, mehanički provjerivši da li je ispravna i napunjena. Krenuo je prema zapadnoj strani zaselka, držeći se živica i niskih ograda između kuća, ali poslije jedva desetak koraka učinilo mu se da ga je neko udario po lijevoj nadlaktici. Okrenuo

se, zbunjeno shvativši da kraj njega nema nikoga. A onda je ugledao sasvim malu tamnu mrlju na rukavu vjetrovke. Zrno, još jedno koje je tog jutra izletjelo iz magle, poderalo mu je kožu na bicepsu, zahvatajući tek malo mišića. Američki vojnici u Drugom svjetskom ratu takvoj su

rani od milošte govorili da je vrijedna milion dolara. U ovom ratu ona je garantovala tek sat vremena u lokalnom sanitetu ka kojem je moj poznanik odmah krenuo - svojim zavojem umotao je stomak prethodnog ranjenika, pa vlastitu ranu nije imao čime previti. Susreli smo se nekoliko

kuća odatle. Pružio mi je pušku. Čuvaj mi je, ja odoh da mi ovo previju, pa se vidimo dolje kod raskršća!
Nedugo poslije toga, možda je prošlo deset minuta, možda čitavih pola sata, sjećanje na tok vremena u takvim situacijama nikada nije pouzdano, nastupilo je jedno od onih

kratkih zatišja u razmjeni vatre. Ušao sam u kuću koju su desetak vojnika iz tri različite jedinice pretvorili u nešto što bi trebala biti otporna tačka. Pušku sam spustio na pod i zapalio cigaretu, osjećajući pri tom pomalo stida pred vojnicima što im ne mogu ponuditi nikakvu

informaciju o tome šta se treba desiti u ostatku dana. Događaji su prezrivo odbacili volju svojih aktera.
Upravo kao što se utišala, pucnjava se nenadano razbuktala. Povici vojnika gubili su se u detonacijama 82-milimetarskih mina i projektila iz ručnih bacača. Trocjevni

protivavionski top koji je sa susjednog brda, kao sa kakvog minijaturnog Olimpa, ispaljivao svoje munje ka selu, zaglušivao je ne samo glasove, već i misli. Istrčao sam iz kuće i više pužući nego hodajući obišao stotinjak metara unaokolo. Uvjerivši se da nema nepokrivenih mjesta

i da protivnapad na tom odsjeku ne bi imao puno izgleda na uspjeh, vratio sam se u kuću. Tek sa narednim zatišjem sjetio sam se puške koju mi je Damir povjerio na čuvanje, ali ona više nije bila na mjestu gde sam je ostavio. Stid je na trenutak nadjačao strah od sveprisutne

pogibelji. Zahtijevalo bi podroban i ovdje sasvim suvišan opis bojišta i događaja na njemu da bi se objasnilo da puška nije mogla biti neprimjećeno i krišom odnijeta. Naveče, kada je bitka već bila okončana, sreo sam Damira u komandi brigade.
Nema one puške, ko da je u zemlju

propala, rekoh.
Ma jebeš pušku, dobro smo danas glavu izvukli, odvrati on srdačno. Ali ipak ćemo malo pogledat, svakako nije bilo smjene ni za jednu jedinicu dolje, nije mogla nestat.
Puška je, ipak, nekako nestala, zajedno sa njenim otiscima šestorice ljudi koji su je tog jutra

doticali. Od te šestorice, trojica su bila mrtva, jedan teško, a jedan lako ranjen. Već pripiti, Damir i ja smo se smijali poređenju puške sa baterijom zla koja se praznila, pa dok je stigla do mene već je potrošila svoj napon.
U tom času u kafanu uđe čovjek kojeg smo obojica

poznavali. Nekad čvrst i spretan borac, sada je bio vlasnik pogleda u kojem su se stapale unezvjerenost i neka čudna lukavost, svojstvena ljudima na granici umobolnosti. Stajao je na vratima, ne primjećujući stvarni sadržaj kafane, a kafana se pretvarala da ne primjećuje njega.

Uprkos grimasi protivljenja na mom licu, Damir mu mahnu rukom i pozva ga za sto.
Hoš jedno pivo s nama, taman malo pričamo kako smo zauzeli onaj zaselak? A ti si, bogami, tu najviše valjo.
Ne pijem ti ja više, moj komandante dobri. A i nema se šta o tome pričat. Ludi mi, ludi

oni, dobro je da je ikom ostala glava na ramenima. Ali mogo bih jednu kahvu, ako nije nezgodno.
More, kako ne more, za mog najboljeg borca more i kahva i večera.
Sam živi, mater mu umrla, a nije se nikad ženio, sevap je, došapnu mi Damir dok je uzvanik pogledom tražio konobaricu

da poruči svoju kahvu.
Piće umije ljude u razgovoru vrtjeti u krug i vraćati ih na već rečene stvari. Pa se i mi opet dotakošmo puške - baterije zle kobi, i dalje se smijući toj slici.
Jel vi to o onoj argentinki? prekide nas pridošlica.
Damir i ja preneraženo zašutjesmo.
Pa nije

valjda da se i ti sjećaš te puške?
Kako se neću sjećat, vidio sam ja šta je s njom bilo, al nije mi bilo zgodno reć.
Stani sad, reče mu Damir, već napola rastriježnjen, šta si ti vidio? Nemoj me ovdje zajebavat, skoro dvaes godina se pitam gdje je ta puška a ti mi sad kažeš da

znaš šta je bilo s njom.
Bolan, Damire, ne mako se s mjesta, ti znaš da ja tebi nikad nisam slago. Sjećaš se kad je svanulo onaj dan i kad smo presjekli cestu?
Sjećam.
E, ja kreno po municiju, već nam počelo nestajat dolje. Uđem u onu kuću, kako ste je ono zvali, onaj ikaem, a

unutra nikoga, svi otišli tamo prema raskršću. Siđem u podrum da uzmem sanduk municije, kad sam se popeo nazad, vidim uđe u sobu nekakav čoek, dođe do puške, nabaci je na rame i krenu napolje.
Pa znaš li ga, jadan ne bio, iz koje je jedinice bio?

Moj komandante, ne znam smijem li ti reć, nećeš mi vjerovat. I znam ga i ne znam. A nije, bogami, bio ni iz jedne jedinice.
Pa ko je bio?! Ti ko da si od te kafe pijaniji neg mi od ovih piva.
Šejtan, moj komandante, šejtan je bio.

Unroll please @threadreaderapp