Thread by @elisbektas

Uzaludan trud

Živio u Zenici nekakav slovenački inžinjer, Matko mu bješe ime. Bilo je to poslijeratno vrijeme, željezara je ubrzano narastala, a sa njom i Zenica – valjalo je dići zemlju iz pepela, sagraditi tolike porušene mostove, položiti kilometre i kilometre šina na starim

i novim prugama, porinuti nove brodove, iskovati topove i bacače za odbranu krvavo stečene slobode, napraviti domove za tek oslobođeni narod. Stizali su tada u Zenicu kako iskusni, tako i novopečeni proleteri iz svih krajeva zemlje, a sa njima i inžinjeri, tehničari i činovnici.

Proleteri i činovnici uglavnom su stizali iz srca pogorene zemlje i sa njenog istoka, a inžinjeri i tehničari većma su bili iz njenih zapadnih krajeva. Tako je i Matko stigao u Zenicu.
Dobio je ključeve stančića u samačkoj zgradi, vrijedno je i uredno ispunjavao svoje obaveze na

poslu i dva ili tri puta sedmično odmarao je uz karte i špricer u Ribljem restoranu. Za Čelik nije mario, pa na utakmice nije išao. I bio je veoma stidljiv pred ženskim svijetom. Posebno se ustručavao pred konobaricama, kasirkama i čistačicama, ostavljajući katkad u susretu s

njima dojam uplašenog čovjeka.
Premda već stari momak, Matko je uvijek bio besprijekorno čist i pedantan, do te mjere da je njegova pojava u proleterskom gradu izgledala pomalo anarhistički. Kućno samovanje čini, međutim, svoje, pa je Matko bivao sve šutljiviji na poslu i u

društvu a sjedenja u Ribljem restoranu sve duža, baš kao i računi za ispijene špricere, što je pomalo narušavalo sliku o Matku kao štedljivu i racionalnu čovjeku.
Jednog utorka Matko je kasnio na tablić i špricer, nije bilo neuobičajeno da ćudljivost visokih peći tu i tamo ukrade

časove odmora samopregornim metalurzima. Jedan iz društva za stolom iskoristio je zgodnu priliku koja se sama od sebe ulučila i naglas izgovorio ono o čemu su ostali nijemovali.
- Ljudi, a da mi našeg Matka oženimo?
- Eh, valjalo bi, ama znaš kakav je on, sklanja se od ženska ko

da će ga ujest. A nešto i nema cura u čaršiji, nisu lude da čekaju dok se Matko smiluje.
- Ma znam, al ima u Gučoj Gori nekakva Lucija, stara cura. Jozo mi priča neki dan o njoj, kaže, nije baš ljepotica, al je zdrava i vrijedna. Uostalom, kakva god da je, zna valjda skuhat ručаk

i opeglat košulje, a imaće Matko i s kim eglenisat kad je kod kuće, izješće ga ova samoća ako potraje.
U to se i Matko pojavi pa trojica zavjerenika za stolom zašutješe. Ostatak su večeri ispijali špricere, igrali tablić i slušali radijski prenos plave rapsodije iz Tamperea, gdјe

su se Mitić, Bobek i Čajkovski u paramparčad raznijeli nadanja nadmenih Sovjeta.
Već sutradan Hazim reče Jozi da ugovori najzgodnije vrijeme da Matko dođe upoznati Luciju, a Jozo već u četvrtak donese vijest da mogu doći kad požele, ali da bi Lucijini ćaća i mater najviše voljeli

da to bude u iduću subotu.
U petak se društvo okupilo u Ribljem restoranu, ali niko nije posezao za kartama. Glas koji je iz Helsinkija te večeri kretao kao bariton, iz radijskog zvučnika u Zenici izlazio je skoro kao sopran, objavljujući briljantnu igru plave momčadi protiv

stamenih i disciplinovanih Danaca. Na poluvremenu, osokoljen visokim vođstvom reprezentacije, Hazim uze riječ.
- Matko, šta radiš iduće subote?
- Ništa posebno, Hazime, mislio sam možda prošetati na Smetove da protegnem noge.
- A jesi li ikad bio na Vlašiću, Matko?
- Nisam.

- E onda ideš sa nama u Guču Goru, to ti je odmah podno Vlašića. Kažem ti, zaljubićeš se ti u tu planinu, šeretski dometnu Hazim.
Prije nego što je Matko stigao postaviti neko razotkrivajuće pitanje, nastavio se radijski prenos. Za još dva gola popile su se još dvije ture i još

jedna za prolazak u polufinale. Za Dance, koji su se srčano borili i sa tri gola izbjegli poniženje, u Zenici nije imao ko da pije.
Idući utorak i utakmica sa Njemačkom dobro su došli Matkovom društvu da mu obznane svrhu izleta u Guču Goru. Matko se prvo uvrijedio i malo je

nedostajalo da ode iz restorana ne čekajući na prenos. Hazim, Ibro i Ranko nisu se dali pokolebati i nastaviše ga ubeđivati strpljivo, kao što samo drugovi umiju da čine. Razboriti argumenti, špriceri i Mitićev gol Nijemcima već u trećoj minuti učiniše zato da se Matko počne

kolebati, a to je ustvari značilo da pristaje na izlet i na upoznavanje sa Lucijom.
Dođe i subota. Četiri prijatelja nađoše se na Carini, odjeveni u lagana ljetnja odijela. Matko je za ovu priliku obukao novu košulju boje jorgovana i svezao tamnozelenu kravatu. U devet sati ušli

su u autobus, a nešto prije jedanaest izašli su iz njega kod razrušenog gučegorskog samostana, gdje ih je Jozo već čekao.
Do Lucijine kuće bilo je dvjestotinjak metara prašnjavog puta preko kog je tu i tamo prelazila poneka kokoš. Kada su četiri prijatelja u pratnji Joze ušla u

Lucijino dvorište, tamo su ih već čekali njeni ćaća i mater. Na stolu od grubo tesane orahovine stajale su boce sa šljivom, lozovačom i vinom i čiste, mada nejednake čaše. Nakon što su razmijenili pozdrave, posjedaše oko stola, a Lucijina mater zakrešta
- Luce, donesider mezu, da

se nešto prismoči uz rakiju!
Lucija, odjevena u praznično ruho, ono koje se obično nosi u crkvu, spusti oval na sto i osmjehnu se pridošlicama. Nije znala koji je od njih Matko pa je osmijeh ravnomjerno rasporedila na svu četvoricu prijatelja. Mati joj izdade još jednu zapovijest

- Luce, deder kćeri začas oguli malo krompira, da se ručak zgotovi, gosti su nam gladni, nije mala stvar doć iz Zenice u Gučju Goru.
Lucija zgrabi povelik vangl i stade kraj avlijske česme, pa uze sigurnim pokretima guliti krtole i rasijecati ih na polovine. Hazim išaretom kaza

Matku da ne sjedi samo za stolom, već da ode do Lucije i prozbori koju s njom. Pedantni inžinjer, ne bez snebivanja, ustade i ode do česme, gdje se zadržao desetak minuta u tihom razgovoru. Kad je Lucija odnijela očišćeni krompir u kuhinju, Matko se vrati do stola, otpi gutljaj

loze, pa upita
- Gdje vam je ovdje zadruga, moram kupiti cigarete?
- Evo, ima dobra duhana, ponudi ga Lucijin ćaća.
- Ne, hvala, navikao sam na 'Zetu', kašljem od drugog duhana.
Objasniše mu gdje je zadruga i Matko ode. Vratio se poslije nekih pola sata, taman kad je Lucija

iznosila kokošiju supu na sto. Još uvijek su kašike lupkale po tanjirima kada je Lucija donijela tepsiju u kojoj su se pušili kokoš, krompir i pilav. Nije se ni tepsija još ispraznila, a Lucija iznese kompot od šljiva i krušaka. Ručak je bio besprijekoran, tek možda odveć silovit

za dug i sparan ljetnji dan. Lucijin ćaća radosno je dosipao čaše vina i rakije, zadovoljan što mu se kćerka pokazala kao vrijedna i spretna kućanica.
U to dođe i kafa, koju su zadovoljno srkali, odbijajući ljute dimove Zete kojom ih je Matko počastio. Razgovor je počeo zamirati,

puni stomaci ne vole dugačke rečenice i ozbiljne misli. Možda bi četvorica prijatelja iz Zenice i zadrijemala za stolom od grubo tesane orahovine, da Jozo ne reče
- Ljudi, ako mislite ić, vakat vam je, autobus kreće u četiri.
Matko, Hazim, Ibro i Ranko ustadoše i srdačno se

pozdraviše sa Lucijom i njenim roditeljima ostavljajući ih u slatkom iščekivanju. Premda o samoj prosidbi nije bilo riječi, Matkovi su prijatelji to već smatrali za uređenu i gotovu stvar, baš kao i Lucijini ćaća i mater.
U autobusu takođe nije bilo riječi o Matkovoj ženidbi, sva

četvorica su radije uživala u varenju dobrog ručka i posmatranju pitomih brežuljaka oko Ovnaka. Kada su stigli u Zenicu, već je bilo skoro šest sati. To je značilo da će, odu li kućama da se presvuku, ostati bez dobrog mjesta u Ribljem restoranu, blizu radijskog zvučnika. Zato se

sa stanice zaputiše pravo u svoje omiljeno sastajalište.
Kada im je konobarica donijela prvu turu špricera, prijatelji još uvek ne bjehu raspoloženi za razgovor. Tijelo je, sa obilnim ručkom u sebi i svježim sjećanjem na truckavi autobus i ovnačke krivine, protestovalo zbog

uskraćivanja popodnevnog drijemeža. No poslovično šutljivi Matko najednom progovori
- Znate, ja ipak ne bih.
- Šta ti ne bi, bolan ne bio? zapanjeno ga upita Hazim.
- Paaa... ne bih ja ovu Luciju.
- A što ne bi, šta joj fali? Zdrava, čista, dobro kuha. A i tvoje je vjere, dometnu

Ranko.
- Ama kakve vjere, ljudi, znate da ja ne polažem pažnju na te bedastoće. Nego... ima tu nešto drugo...
- A šta će bit, jadan ne bio? Da ti ne smeta što nije školovana ko i ti? poče Ibro da ga pecka.
- Nije, nego... Ma evo, kazaću vam. Nije meni što su mi, kad sam kupovao

cigarete, neki zlobni i zavidni ljudi gore rekli da se Lucija vodala sa ustašama uz rat, znam ja da ljudi hoće i laž izreći. Nego, debelo guli krumpir...
Poslije ove opaske na njihov sto se spusti šutnja, koja je potrajala i čitavu drugu turu špricera. A onda se probudio radijski

zvučnik i iz njega iskoči glas koji je iz Helsinkija kretao kao bariton, a u Zenicu stizao skoro kao sopran. Tada je čitav restoran stao šutjeti, pobožno očekujući uzvik Mitić, gooool ili Čajkovski, gooool! Nadanja su trajala do sedamdesete minute utakmice, kada je Puškaš, sam

predriblavši čitavu odbranu plavih, iskosa s lijeve strane poslao loptu u mrežu. Muk u Ribljem restoranu postade gust i ljepljiv. Samo je glas iz radijske kutije nastavio da krklja, praćen lupkanjem čaša i zvukom paljenja šibica. Ne dočekavši da Cibor dokrajči nadanja plavih,

Hazim ustade od stola i jedva čujno procijedi
- Jebo te i Puškaš i oguljen krumpir!

Unroll please @threadreaderapp