Thread by @elisbektas

Tito i stećak su gorivo džehennema

Jedna od velikih etičkih dvojbi savremenog doba, u kojem je javna riječ prešla put od privilegije do nepristojne navike, jeste pitanje kako se odnositi prema uhljupima i uljezima u svijet znanosti, duha i razbora. Upuštati se s njima u polemike

znači davati im na važnosti i ohrabrivati ih da nastave obrađivati bašču vlastitog bezumlja. S druge strane, ignorisati ih znači ostaviti im mogućnost da gnjile plodove iz te bašče nude unaokolo i da kod konzumenata izazivaju stanje slično opijenosti. Srećom, razgranatost

prostora javne riječi, kao izravna posljedica sraza modernih tehnologija i demagnetizacije igle humanističkog kompasa, olakšava razrješenje te dvojbe. Društvena mreža, na kojoj upravo čitate ovaj tekst, također je nekakav medij, i ništa nas ne priječi da je tako i koristimo, pri

tom ne kontaminirajući kanonski prostor javne riječi razgolićivanjem uhljupa, lažova, budaletina i drugih uljeza u svijet mišljenja. Oni su ujedno i falsifikatori pameti, pa propuštanje da ih razgolitimo ugrožava čitavu vrijednosnu strukturu, kao što falsifikovani novac u platnom

prometu obezvrijeđuje i onaj pravi. A evo i jednog primjera takvog intelektualnog uhljupluka, tim strašnijeg ako se ima u vidu da dolazi iz usta titulara i čovjeka koji mlade ljude nečemu podučava. Gostujući svojevremeno u emisiji Slobodne Evrope, prof.dr.Enver Kazaz kaže, između

ostalog, i sljedeće:

"Licemjerje je i nagla preobrazba ovdašnjeg društva od ateističkog ka strogo religioznom. U samo nekoliko godina 90 posto nereligioznih pretvorilo se u više od 90 posto vjernika.Takav oblik licemjerstva je nezapamćen u svjetskoj praksi."

Profesor Kazaz koji

uporno insistira na povijesnim poređenjima i analogijama, ovakvom izjavom pokazuje da se u povijest razumije ko Mara u kriv kurac, da ne kažemo ko Marin u krivu pičku. Iole razborit čovjek prije svega bi se zapitao otkud toliki ateisti u jednoj državici maltene na rubu Evrope i u

okruženju zemalja u kojima se religija doživljava kao par exellence pitanje kolektivnog opstanka i njegove svrhe. Razborit čovjek bi odgovor na to pitanje potražio u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, u kojem komunistička vlast, istina, nije stavila religiju van zakona, ali

je na svaki mogući način stavljala svojim podanicima do znanja da je ateizam poželjan stav, koji svom posjedniku donosi političke i socijalne benificije i ne izlaže ga opasnosti bivanja sumnjivim elementom. Naravno, ne treba zanemariti ni druge vektore koji su izravno uticali na

oblikovanje ateizma kao dominantnog pogleda na svijet, barem na površinskoj, deklarativnoj razini. U ideološkim previranjima XX stoljeća vjerske su se organizacije malo pogubile i našle u situaciji da ni same ne znaju duguju li veću lojalnost Bogu, političkim vođama ili vlastitoj

volji za moć. Ne treba čuditi što je to za posljedicu imalo i bujanje odbojnosti prema vjerskim organizacijama, kao što se ne treba čuditi ni što su užasi Drugog svjetskog rata doveli do preispitivanja mnogih, pa tako i teoloških pitanja, pri čemu je svježina graničnog iskustva

počesto otežavala intelektualnu distanciranost i neutralnost, i uvodila ostrašćenost u mišljenje, čiji je rezultat onda nužno morao biti lišen univerzalnosti. Ateizam izgrađen na emotivnoj ostrašćenosti teško da se može proglasiti za nekakav civilizacijski i etički napredak.

Profesor Kazaz, dakle, ne nalazi ništa sporno u povijesnom trenutku u kojem ogroman broj vjernika deklarativno prihvata atribuciju ateiste, bilo iz potrebe za komforom i korišću ili iz bojazni pred mogućim sankcijama, ali mu obrnuti proces smeta i on ga označava kao dokaz

licemjerja. Za jednog deklariranog humanistu i templara angažirane književnosti, čin izbora po slobodnoj volji je, dakle, licemjerje, a izravna represija ili pritajena prijetnja represijom koju upućuje vlast i ideološko reduciranje javnog mnijenja sasvim su mu prihvatljivi, pa i

više od toga, oni su za njega očito dokaz civilizacijskog napretka. Jer da nisu, ne bi se profesor Kazaz toliko zgražao nad inverzivnim procesom kao moralnim sunovratom. Da se odmah razumijemo, ovdje nije riječ o kritici Kazazovog odnosa spram religije i ateizma, na koju on ima

svako moguće pravo, tim više što religijska praksa itekako zahtijeva kritiku, koja pred sobom ima brojne zadaće - od traganja za harmoničnim odnosom između religije i političkog društva, preko zaštite slobode i vjerujućih i nevjerujućih, pa do ukazivanja na opasne pojave

divinizacije religijskih organizacija i njihovo posrtanje pred zavodljivim ljubavnim zovom političke moći. Ovdje nije riječ ni o odbrani religije, još manje o kritici ateističkog pogleda na svijet. Ovdje je riječ o tome da jedan član akademske zajednice, posjednik titule doktora

književnosti i profesorskog zvanja uporno pruža dokaze svoje kognitivne insuficijencije, ideološke kontaminiranosti i svog skučenog znanja, sramotnog za nekog ko drži predavanja mladim ljudima i ocjenjuje njihovo znanje. Kraće rečeno, riječ je o tome da je jedan profesor i doktor

znanosti ustvari obična budaletina bez osjećaja za odgovornost u prostoru javne riječi. Jer samo budaletina može lamentirati nad konvertitstvom ogromnog broja ateista istovremeno se ne zapitavši otkud toliki silni ateisti dođoše. Kazazova glupost i neznanje ne bi bili problem

sami po sebi, čak ni kad se udruže s njegovim vjerovanjem u vlastitu civilizacijsku i etičku superiornost, da za posljedicu nemaju reakciju jednakog intelektualnog i duhovnog siromaštva, koja Kazazovim debilnim mitovima o zlatnom Titovom dobu suprostavlja jednako debilne mitove o

nekim drugim perfektima i pluskvamperfektima. A kako su svi odreda prilježno grijali stolicu dupetom da se dočepaju titula, a čini se da su dupetom i znanje usvajali, ne predstavlja im problem okupljati oko sebe sljedbenike koji će prihvatiti svaku glupost i svaki besmisao,

ukoliko dolaze iz usta tamo nekog profesora i doktora. U srazu tih neznanja i mitomanija, ubijeđenih svaka za sebe da je baš ona prava i da treba postati socijalno obligatorna, troše se i vrijeme i energija koje bi korisnije bilo utrošiti na razumijevanje stvarnosti i na traganje

za načinima da se budućnost dočeka sa što manje trauma. Ne treba gajiti neutemeljeni optimizam i nadati se da će uskoro doći do promjene, jer strane u ovom sukobu uporno regrutuju i obučavaju nove snage. Stoga ćemo još dugo svjedočiti klanjanju Titu s jedne i klanjanju stećku s

druge strane. Dotad ćemo deklarativne vjernike u tom sukobu podsjetiti na Kur'anski ajet koji upozorava na džehennemsku vatru čije su gorivo ljudi i kamenje. A deklarativnim ateistima na drugoj strani ćemo poručiti - jebo vas i Tito i stećak. Eto, ja sam svoju moralnu obavezu

pred sobom ispunio, a pri tom nisam zloupotrebljavao kanonski prostor javne riječi. A vi koji vjerujete da u gore pomenutom sukobu postoji strana koja je pametna i u pravu, zapitajte se da li biste više voljeli živjeti pod Hitlerom ili pod Staljinom.

Ako vam to pitanje preteško, zapitajte se da li biste više voljeli da vas magarac naguzi ili da vam zmija popije oči.

Unroll please @threadreaderapp