Thread by @elisbektas

O putopisu Bantustan

Žestoki istorijski i društveni potresi koji su, barem za naivnog posmatrača, u proteklih četvrt vijeka doveli do šokantne metamorfoze južnoslovenskog jezičkog prostora, ostavili su svoj trag i na ovdašnjoj umjetnosti, ponajviše na literaturi. Ta je

književnost nemoderna, prediktivna, docirajuća. Njeni su tvorci zagledani u prošlost i u sebe same, no ne s ciljem razumijevanja svijeta kroz sebe kao njegovu partikulu i razumijevanja vremena kroz prošlost kao njegovu arhivu i arheološko nalazište, već s ciljem pronalaženja

opravdanja za vlastite, bilo individualne bilo kolektivne poraze, strahove i ontičke nesigurnosti. Čak i kad je naizgled otvorena ka drugome i drugačijem, ta je književnost najčešće puko epigonstvo kom se pribjegava opet sa jednim banalnim ciljem - pokušajem da se pronađe dokaz

za vlastitu dobrotu u okruženju prepunom tuđeg zla. U takvom, poprilično sumornom i onespokojavajućem okruženju, istinsko je osvježenje pojava djela kakvo je Bantustan, čudesan putopis iz pera trojice autora, Lazara Pašćanovića, Uroša Krčadinca i Marka Đedovića. Ovaj verbalni i

vizualijama obogaćeni, kako ga njegovi tvorci nazivaju, atlas jednog putovanja nipošto nije običan putopis. To je vrhunska književnost, istinska literarna delicija kakve ovdje rijetko imamo priliku kušati. Pisan modernim, živim i polifonim jezikom, Bantustan nadrasta puko

svjedočanstvo o jednom putovanju. Ova je knjiga i pripovijest o srazu čovjeka sa drugim i drugačijim, o njegovoj želji za otkrivanjem i razumijevanjem svijeta u sebi i sebe i svijetu. Pašćanović, Krčadinac i Đedović tu pripovijest grade i ispisuju nepretenciozno, bez unaprijed

zadatog zaključka kom valja po svaku cijenu pronaći argumentaciju, pokazujući tako da savršeno razumijevaju šta je zadaća istinske književnosti. Pisan fragmentarno, a da ta fragmentarnost pri tome ni najmanje ne oštećuje unutrašnju koherentnost djela, čak naprotiv, Bantustan će

čitatelju biti poput kakvog čarobnog špila karata, a čitanje će biti poput slaganja kakvog zaumnog pasijansa. Jer ova se knjiga može čitati na bezbroj načina i svaki put će se složiti baš na onaj pravi, a svaki put posve različit način. Čitatelj će za svoj trud svaki put biti

nagrađen posve novom knjigom i sasvim svježom radošću čitanja. Ohrabren rušenjem okova što ih je konvencionalnost prethodnih vremena nametala literaturi, usudiću se ustvrditi da je Bantustan ne samo putopis, već i jedan novi oblik romana, ili da barem ukazuje na put kojim budući

romani mogu ići. U svakom slučaju, autentičniji je i punokrvniji od mnogih djela koja se na ovim prostorima izdaju za romane, a nisu drugo do li isprazne hiljadustranične kolumne, kafanske mudrolije i lične, ostatku svijeta nezanimljive ispovijesti. Bantustan ima i jednu

dimenziju kojoj sve rjeđe svjedočimo u književnosti - ova knjiga podučava čitatelja, budi u njemu strast za novim znanjima i novim otkrićima, podsjeća ga na čudesnost svijeta što ga valja neprekidno iznova otkrivati. A tu zadaću ispunjava na način koji poziva da se i sami

odvažimo na putovanje, pa ako ne do Afrike, ono barem do susjednog grada. Jer čudesnost putovanja ne leži u njegovom odredištu, već je, davno nam Kavafi obznani to svojom Itakom, utkana u samo putovanje.

Unroll please @threadreaderapp