Thread by @elisbektas

Paradoks i kako ga prepoznati

Ne postoji mnogo riječi koje se mogu podičiti popularnošću kakvu uživa riječ paradoks i ja čisto sumnjam da među vama postoji neko ko tu riječ ne koristi barem jednom heftično da njome označi neku zgodu i pojavu koji mu se učine nedosljednim i

donekle besmislenim, a takvih zgoda, šućur dragom Allahu, ima na pasja preskakala i nikakva bojazan ne postoji da će doći do njihove nestašice, ali vi se još i u štedljive možete ubrojiti jer unaokolo ima intelektualaca koji ne mogu izjesti šampitu niti pustiti vjetar što neće

kazati paradoks. Problem je, međutim, što je malo kome poznato značenje te riječi, pa se ona rjeđe upotrijebi ispravno nego riječi pošten ili pametan. Vas ne prekorijevam jer vi pričate prostim i napaćenim narodnim jezikom, kao i narod što je prost i napaćen, a taj jezik ne

zahtijeva preciznost Vasilija Zajceva i u njemu nema mjesta za učiteljsko zgražanje ako ste neku riječ upotrijebili po nekom svom osjećaju, a ne onako kao što rječnik propisuje. Intelektualce, međutim, hoću ružiti jer oni od jezika za život zarađuju, te nije ni lijepo ni

pristojno koristiti jezik onako kako ga oni koriste, a zbog čega im i životi liče na sve osim na život. Šta god njihove glavice ne mogu razumjeti i šta god iskoči iz njihove slike svijeta, koju oni svako jutro oboje voštanim bojicama u svojim bojankama, oni odmah viču paradoks.

A nije paradoks baš svaki hajvanluk koji pred insana iskoči, a pogotovo to što naši čestiti intelektualci neku zgodu ili pojavu ne mogu razumjeti nije dokaz da je to paradoks, jer oni ne mogu razumjeti ni što Miljacka teče nizbrdo a ne uzbrdo, a kamoli šta složenije. Ja vam neću

kazati definiciju paradoksa, jer to možete i sami izguglati, ali vam ta suhoparna definicija sama za sebe neće baš puno pomoći, te ću vam zato putem primjera objasniti šta je paradoks, a vi ćete ga onda moći i sami prepoznati kad ga ugledate. Ima, recimo, onih koji će i ne

trepnuvši ustvrditi da je paradoks to što ja navijam za Partizan, ali tu uopšte nije riječ o paradoksu, već o njihovoj skučenosti uslijed koje ne mogu shvatiti da je sportsko navijanje samo po sebi toliko besmisleno i da u njemu nema prostora za dodatno protivrječenje razumu.

Takvi smatraju da neko sa mojim životopisom ne smije navijati za klub koji se zove Partizan i koji stanuje na Topčiderskom brdu u Beogradu, a ako već navija, onda mora biti barem posve mahnit, ako već ne i izdajnik. Pri tom takvi smatraju da je posve razborito da neko iz, recimo,

Sarajeva navija za Barselonu ili za Jedinstvo iz Mančestera, pa čak i za FK Sarajevo da navija i to samo zato što mu je komplikovano lomiti jezik da izgovori Željezničar. Paradoks mog navijanja za Partizan ne leži, dakle, u zemljopisu, već u činjenici da je Partizan od nekad

solidnog kluba, koji je imao taj simpatični i dražesni imidž velikog gubitnika i čiji su snovi da će jednom nešto napraviti u Evropi bili djetinje čisti i naivni, postao mali klub koji na tribinama okuplja društveni talog obolio od shizofrenije i kog velikim više ne bi načinilo

ni osvajanje Lige šampiona. Nekad je Partizan uza se imao Duška Radovića, baš kao što je Zvezda imala Tirnanića, a Hajduk plemenitog šjor Smoju. Od velike četvorke samo Dinamo nije imao nikoga uza se, jer kad se nešto zove dinamo ne trebaju mu pisci već električari. Današnji

Partizan uza se nema Duška Radovića ni Zvezda Tirnanića nit Hajduk šjor Miljenka, zato što u njima više nema ničeg mitskog nit romantičnog, pa su im dovoljni baje male knindže i tompsoni. To što neko poput mene navija za takav propali klub, e to vam je paradoks, odnosno bio bi

paradoks kada bih ja odista navijao za Partizan. A stvar je u tome da ja nikada u sebi nisam imao taj navijački zanos, ali kao sitno dijete nisam mogao biti mimo svijeta, pa sam se opredijelio za Partizan iz jednog neobičnog a lijepog razloga i nešto sam ko biva i pratio njegove

igre sve dok Mance nije poginuo. Malo tuga zbog odlaska velikog centarfora, a malo i to što su me baš tad polako počele zanimati druge stvari, učinili su da navijanje iscuri iz mog života i da na takvu aktivnosti gledam pomalo prezrivo, osim kad mi je status partizanovca trebao

da se posvađam i pošaketam s kakvim nesimpatičnim navijačem nekog drugog kluba, s kojim se nisam svađao i šaketao zato što navija za taj klub, već zato što je nesimpatičan. Ali u ratu sam se sjetio Partizana i govorio sam da navijam za njega, pa sam čak i putem kratkotalasne

radio-stanice RU-20 hvatao prenose utakmica, ali ne zato što me zanimalo kako je Partizan prošao na terenu, već zato da živciram hajvane kojih je vazda bilo unaokolo i koji su smatrali da će dobiti rat i napraviti državu tako što će mrziti Partizan i slične klubove. Ja inače

nisam baš toliko zlurad i pakostan stvor, ali valjda razumijete koliko je zabavno bilo putem navijanja za Partizan živcirati one koji su patili što nemaju svog Dobricu i Bećkovića i Arkana, pa ni svog Moljevića, i koji su umjesto u Allaha dž.š. vjerovali u to da to što se ja

borim za njihovo pravo da uprošćavaju vlastiti identitet njima daje za pravo da meni propisuju isto takvo uprošćavanje identiteta kao obligatorno. Možda sam se mogao upuštati i u diskusije i polemike s takvim hajvanima i možda bi to urodilo nekim plodom, ali već tada sam gajio

blagorodnu rezignaciju i skepticizam spram hajvanskog potencijala da išta razumije, a imao sam i preča posla nego se raspravljati sa zatucanom čeljadi, pa sam zato, čim se neko od takvih pojavi u mojoj blizini, počinjao pripovijedati o mitovima i legendama Partizana kojih se čak

nisam ni sjećao, ali eto, umijem ja tako pripovijedati da se čini kako ne izmišljam već uživo prenosim utakmicu sa Hejsela šezdesetšeste. I tako onda ja pripovijedam, a sve gledam u lice hajvanu i hoću crknuti od smijeha što se on zacrvenio od huje i od muke, a ništa ne smije

kazati već samo hrže i frkće. Onda je rat prošao pa je i mene prošla volja da živciram hajvane, ali je hajvana bilo i dalje unaokolo, te sam ja tako nastavio govoriti da navijam za Partizan, jer mi je bilo zanimljivo gledati reakcije na licima čeljadi kad čuju jednu tako strašnu

i ružnu izjavu. To mi je služilo i kao svojevrstan ispit za čeljad i kad bi neko na moje riječi da navijam za Partizan samo odmahnuo rukom i kazao - jebo te Partizan - ja bih znao da imam posla s pametnim čeljadetom i da s takvim mogu popiti kafu ili cijedženu pivu. A kad bi neko

stisnuo usnice i šačice u huji i još mu se lice zarumenilo kao pionirska marama, to je meni bio znak da gledam u hajvana kojem nije dovoljno to što slobodno može kazati kako se osjeća i šta misli, već bi i meni da propiše da se moram isto tako osjećati i isto tako misliti. I tako

je trajalo to moje ko biva navijanje za Partizan, postajući mi s vremenom sve veća smetnja i teret. Najgore je bilo to što je u međuvremenu i ovdašnja čeljad počela pratiti sport u komšiluku, pa se znalo desiti da me neko kao partizanovca upita za mišljenje o igračima, a ja sve u

zemlju hoću propasti od stida, jer pojma nisam imao ko igra u Partizanu izuzev onog Alberta Nađa, a za njega sam znao ne zato što je bio dobar igrač, već što je bio kompletan idiot pa je kao takav postao svojevrstan simbol epohe. Nije da mi nije dolazilo da se i zvanično odreknem

tog navijačkog statusa, ali mi je bilo mrsko tražiti čime ću drugo živcirati hajvane kojih je i dalje bilo unaokolo, a onda je gospodin slučaj sam ponudio rješenje. Sad vi već mislite da sam ja posve zaboravio na paradoks i da me priča o navijanju za Partizan odvela na

stranputicu, ali nije tako nego se strpite pa ćemo već doći i do spone između ovoga što vam pripovijedam i značenja riječi paradoks. Rješenje koje sam spomenuo došlo je u vidu upoznavanja sa jednim mladim i zanimljivim čovjekom, a to se poznanstvo već prvog dana pretvorilo u

čvrstu i duboku prijateljsku ljubav. Uskoro se ispostavilo da je taj moj prijatelj i zakleti zvezdaš, što je meni prvo bilo malo čudno jer je u svemu ostalom ispoljavao odlike umnog i razboritog ljudskog bića, ali onda mi je on rastumačio osnov svoje navijačke pripadnosti i prav

vam stojim da je to jedino smisleno tumačenje nečije navijačke ljubavi, ali vam neću prepričati to tumačenje jer bi vas ono moglo dovesti u zabludu da ćete njegovim oponašanjem udahnuti smisao vašim navijanjima. No kako je vrijeme prolazilo, ja sam počeo uviđati da one hajvane

što sam ih živcirao tokom rata, a kakvih je i dalje bilo unaokolo tu i tamo, više živcira moje iskreno i duboko prijateljstvo s ovim zvezdašem nego moje navijanje za Partizan. Tako je zahvaljujući jednom skoro slučajnom upoznavanju koje je procvjetalo u prijateljstvo postalo

moguće da i dalje živciram hajvane, a ujedno da se riješim i sve nepotrebnijeg tereta navijanja za Partizan. A šta je u svemu tome paradoks, pitate me. Kazaću vam, ali prvo da se podsjetimo koje smo dosad sve paradokse imali. Prvi je bio paradoks što ja navijam za Partizan kao

beogradski klub, ali smo njega odbacili kao pogrešan, jer je navijanje samo po sebi iracionalna rabota pa je suludo i sublentavo u sportskom zemljopisu tragati za njegovom racionalizacijom. Drugi je paradoks bio to što ja navijam za jedan klub propale veličine i slave, koji je

sve više nalik križancu folklornog društva i makrokreditne organizacije i čiji su lideri povjerovali da minuli rad može iskupiti pristajanje na poniženja u vidu koketiranja sa najvulgarnijim primitivizmom i ksenofobnom zatucanošću. To bi već bio solidan paradoks, ali smo i njega

odbacili jer smo u međuvremenu ustanovili da ja ustvari uopšte nisam navijao za Partizan, već da je to bio samo nekakav društveno-angažovani umjetnički performans sa elementima hrsuzluka. Ali zato je treći paradoks u ovoj pripovijesti trofej kapitalac kakvog ni mnogi slavni

filozofi nisu uspjeli okačiti na svoj zid sa trofejima. Moj dragi prijatelj je, kao navijač FK Crvena Zvezda, u mom životu zauzeo prazninu koja je nastala kad sam iz tog života istjerao FK Partizan. Ako možete pronaći još samo dva tako rasna i punokrvna paradoksa u svom užem i

širem zavičaju, ja ću evo javno i pošteno priznati da nam je stvarnost konačno postala zanimljiva. Mada jednako pošteno priznajem da je moja lična stvarnost već odavno zanimljiva, jer u njoj, između ostalog, više nema dosadnih i besmislenih pojava kao što je navijanje, ali zato

ima zanimljive i autentične čeljadi i mačaka. Kao i hajvana koje i dalje imam čim živcirati. A Allah najbolje zna.

Unroll please @threadreaderapp