Thread by @elisbektas

Pamćenje kao opomena

Odlomci koji slijede ispisani su rukom banjalučkog novinara Velibora Kostića i objavljivani su u Glasu Srpske tokom 1992.godine. Ovdje ih stavljam kao podsjećanje i opomenu, jer su danas sve glasniji oni koji Kostića nazivaju raskošnim intelektualcem i traže

njegovu maltene beatifikaciju u medijskom prostoru, pa čak i predlažu da neka od žurnalističkih nagrada ponese njegovo ime.

"...Naši su se ljudi borili protiv Osmanlija i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz grada, ali je u gradu

ostao osmanlijski duh spekulacije, podvaljivanja, spletkarenja i licemjerja, u tolikoj mjeri da pokvarenost nekih od njegovih današnjih stanovnika, bez obzira na to što se predstavljaju kao pravoslavni, zasjenjuje rad nestalih Osmanlija i njihovih nasljednika..."

"...Nikad nismo bili pobornici šovinizma. Naš patriotizam nikad nije bio obilježen isključivošću, nego je uvijek bio kulturan i tolerantan, pa je omogućavao život i razvoj i drugima osim nas. Ali naša tolerancija ne može ići dotle da mirno gledamo uništenje. Ako neko misli da

naša tolerancija nema granica, ljuto se vara, jer u trenucima opasnosti kakve sada proživljavamo, naš opstanak zahtijeva da se probudimo i da se udružimo u samoodbrani. To je kategorički imperativ naše stvarnosti, pred kojim trebaju pasti sve prepreke. Kao i u prošlosti, tako i

danas moramo posegnuti za kolektivnom samoodbranom. Moramo poslušati istoriju, koja nam govori da su Srbi kroz čitavu svoju prošlost u časovima ugroženosti kao cjelina reagovali na sve opasnosti, bez obzira da li su dolazile iznutra ili spolja. Dovoljno je da se podsjetimo na

Kosovski boj, na osmanlijsku okupaciju Srbije i Bosne, te na Hercegovački ustanak. U svim tim događajima Srbi su se listom dizali, ne uzmičući ni pred najvećim opasnostima..."

"...Između prošli i današnjih pokolja koji se vrše nad srpskim elementom postoji očevidni kontinuitet,

koji će se neminovno nastaviti sve do potpunog fizičkog istrebljenja, ako se kao kolektiv ne probudimo i ne sagledamo pogibelj koja nam prijeti i danas i sutra. I onim najsentimentalnijim treba da bude jasno da je tolerancija etična i moralna samo ako postoji reciprocitetna

uzajamnost, da tolerancija ne samo da ima svoje granice, nego da nekada može biti i porazna, pogotovo tamo gdje iz događaja nisu izvučeni potrebni zaključci..."

"...Ne smijemo se zavaravati ispraznim riječima, nego moramo shvatiti da isti neprijatelj, svrstan iz čisto taktičkih

razloga u dva naoko suprotstavljena tabora, krvoločno nasrće na naše živote. Istorija, kao učiteljica života, poručuje nam bez ikakvog ublažavanja, da u vremenima bitaka i uništavanja, kakvo je ovo naše, narode ne spašava prosta sentimentalnost, nego jedino udruživanje svih

probuđenih duhovnih i materijalnih snaga, usmjerenih ka zajedničkoj odbrani..."

"...Mi bismo nestali ako bismo se sentimentalnošću odupirali osmanlijskom janičarskom mentalitetu. U vezi s tim potrebno je napomenuti da postoje duboke psihološke razlike između čovjeka

anatolsko-osmanlijske orijentacije i čovjeka koji se oblikovao u etičkom krugu hrišćanstva, bilo na Istoku, bilo na Zapadu i koji je uvijek bio nosilac viših kulturnih i moralnih vrijednosti, koje su stvarale atmosferu vjerske podnošljivosti. U kvalitete hrišćanskog tipa čovjeka

spadaju čovjekoljublje i osjećaj samilosti koji nikada, pa čak ni u ratu nije zatajio. Hrišćanski tip čovjeka pokazao je najveću moguću mjeru čovječnosti, ne samo u prošlosti, nego je pokazuje i danas, na kućnom pragu, braneći ugroženi život i čast porodice. Tu kvalitetu treba i

u budućnosti zadržati, ali ne i sentimentalnost prema okrvavljenoj ruci, jer to bi ujedno bio i zločin prema samome sebi i samoubilački potez. A mi to ne smijemo dozvoliti, kada se radi o našim glavama i našim svetinjama..."

Ovaj je tekst ispunio svoju svrhu ako su tokom njegovog čitanja nacionalno preosviješteni Srbi, Bošnjaci i Hrvati osjetili stid. Prvi zato što navodi u njemu potpuno korespondiraju banjalučkoj stvarnosti, drugi zato što te navode nije ispisao nikakav Velibor Ostojić,

već su ovdje date riječi Mustafe Busuladžića, uz minimalne zahvate koji ne mijenjaju duh njegovog pisanja, a treći zato što je Busuladžić u dobroj mjeri bio njihov. Baš kao što je njihov i Velibor Kostić. A Allah najbolje zna.

Unroll please @threadreaderapp