Thread by @elisbektas

Junak i njegovo doba

Značaj i smisao pojedinačnih činova drame otkriva se tek kada zavjesa prekrije pozornicu. Ponekad se desi da postupak, koji će nas ushititi u prvom činu, na koncu pokaže svoju pogubnu ćud, uprkos volji i htijenju aktera. Junaku nije dato da obuhvati čitav

okvir u kom se njegovo djelovanje odvija i upravo u tome leži drama. On svoja djela crpi iz prošlosti, iz vlastite prošlosti i iz vlastite intime i nastoji da ih usaglasi sa zahtjevima što ih pred njega postavlja svijet u kom živi. Ali on svijet nikada ne razumijeva u potpunosti,

pa stoga često djeluje pogrešno. Kada bi mogao da svojim razumijevanjem obuhvati svijet, on ne bi griješio. Ali samo Bogu je dato da razumije čitav svijet. Junakova tragičnost sadržana je u činjenici da su te greške nužne i neizbježne, junak ne može odlučiti da djeluje drugačije,

jer bi time poništio sebe. Sljedeći sloj tragičnosti sadržan je u nemogućnosti da se poništavanje izbjegne – birajući da postupi onako kako je postupio, on poziva druge da ga ponište. Treći, za one koji ostaju najdublje onespokojavajući, sloj tragedije leži u saznanju da sa

poništavanjem, sa smrću junaka biva poništeno, umire i njegovo lično, intimno junaštvo, a iz njega se rađa jedno zajedničko junaštvo koje od prvog nasljeđuje tijelo, no ne i duh. Lično junaštvo kroz svoju smrt prestaje da postoji, a ovo koje dolazi poslije njega to ne čini kao

biće, već kao zloduh. Junak ne može da objasni svoje junaštvo, pa to umjesto njega čine drugi. Bez obzira da li su ti drugi oni zbog kojih je junak počinio svoje djelo, oni koji su ga zbog tog djela poništili, ili, pak, univerzalni znatiželjnici, niko od njih ne može da ponudi

smisleno objašnjenje. Oni, kao ni junak, ne razumijevaju svijet, a pri tom ne razumijevaju ni sadržaj junakove duše, pa tako njihova objašnjenja nisu ništa drugo do li pokušaj da stvarnost propuste kroz đevđir vlastitih ubjeđenja i vlastitih očekivanja. A to ni sa junakom, ni sa

njegovim djelom uglavnom nema nikakve veze. Postoji ona drama u kojoj se govori o junaku koji živi u lavirintu, skupa sa minotaurima i još nekim čudovištima. Junak ne izlazi iz lavirinta, ali to ne znači da je saglasan sa životom u njemu, niti da prihvata čudovišta drugačije

do li kao nužno zlo. Junak zna i to da u lavirintu, pored čudovišta, žive i pitoma bića, od kojih su neka plemenita, a druga tek banalno pitoma. Zna i još nešto, i to ga znanje drobi kao vodenični žrvanj – i čudovišta i pitoma bića žive ne samo u lavirintu, već i izvan njega.

Saznanje da je čitav svijet ustvari lavirint onespokojava ga i ranjava. Jednoga dana pojavljuje se horda čudovišta i nasrće na jedno od pitomih bića, želeći da mu naudi. Junak se tu zatiče po nekoj slučajnosti višeg reda i spašava pitomo biće, ali čudovišta će u tom okršaju

nauditi njemu. Zašto se junak odlučio na taj čin, nepristojno je čak i nagađati – vjerovatno da ni on sam to nije znao. Niti ikakve bitnosti ima u odgovoru na to vulgarno pitanje – zašto? Jedino što sa pouzdanjem možemo znati, jeste to da je junakovim djelom lavirint zauvijek i

suštinski promijenjen. Zablude onih koji nadživljavaju junaka leže u insistiranju da je ta promjena nužno dobra. Možda i jeste. Ali to da li je dobra ili loša, ili je, pak, posve lišena takve atribucije, mi ne možemo znati dok zavjesa ne prekrije pozornicu. Junaka više nema, ali

lavirint nastavlja svoje postojanje, zajedno sa čudovištima koja ga nastanjuju. Čudovišta su uznemirena, ne zato što su spriječena u svom naumu da naude pitomima, junakovo djelo bilo je suviše slabo da bi ih u tom poslu zaustavilo, već zato što se nakon junakovog djela taj posao

više nije mogao obavljati u tišini. Sve dok se o tome govori, posao neće biti dovršen, bez obzira na brojčanu uspješnost u odstranjivanju pitomih bića. A dok se posao ne dovrši, čudovišta neće naći spokoja. Da je junak pustio da se žrtvuje još jedno pitomo biće, možda bi upravo

to bilo presudno da čudovišta nađu spokoj. I možda bi čudovišta nakon toga postala manje čudovišna. Možda bi lavirint konačno bio ispunjen radošću, a vremenom bi se svakako prestalo postavljati pitanje cijene kojom je ta radost plaćena. Ovako, čudovišta i dalje reže, i dalje

zahtijevaju krv pitomih. Ipak, postoji jedna dimenzija junakovog djela koja je neporecivo dobra i za čije shvatanje ne moramo čekati spuštanje zavjese. To je saznanje da se lavirint i čudovišta nalaze svuda, ne samo tamo gdje vjerujemo da se nalaze.

Unroll please @threadreaderapp