Thread by @elisbektas

Skaska o pauku

Nakon što je u slast proždrao tustu muhu, koja je nesmotreno uletjela u vješto postavljenu mrežastu zamku, pauk se udobno smjesti na rub prozora iznad kog je živio i uze da promatra neobično vedro noćno nebo, vareći svoj obrok. Da je bio čovjek, a ne pauk,

vjerovatno bi pripalio cigaretu tako ljenčareći. Pun stomak i zgodno mjesto za život, skoro nedostupno onim groznim ptičurinama, mislio je – šta još jedan pauk može da poželi u životu? Tako premišljajući posmatrao je svod na kom su treptale hiljade i hiljade zvijezda. Svjetlo u

sobi na čijem je prozoru živio bilo je ugašeno, pa se nebo vidjelo još jasnije no inače. Gle, ono je Mliječni put, reče pauk samome sebi, zadovoljan svojim, za jednog člankonošca osebujnim znanjem. A eno i Venere! Oh, kako si lijepa, Venero, ti, kraljice među paučicama neba!

Protivno vjerovanju mrava, koje je pauk prezrivo smatrao za najobičnije fašiste, dokolica umije da porodi lijepe i vrijedne misli, iz kojih se mogu izroditi lijepa i vrijedna djela. Naš pauk, kojem se nije spavalo, premda se već približavala zora, odjednom shvati da njegov život

ima neki viši smisao, da njegova uloga na svijetu nije samo pletenje mreža u koje će hvatati tuste muhe. Obične mreže su za obične paukove, skoro uzviknu, osjećajući u stomaku napetost koja prati stvaralački zanos. Moje će mreže ubuduće biti preslika nebeskog svoda! Pauk započe

tkanje. Prvo je istkao četiri dugačke niti koje su se doticale na krajevima, čineći savršen kvadrat. Potom je sa svake od te četiri pružio po sedam niti koje su vodile ka središtu četvorougla. (O, nemojte misliti da se paukovi ne razumiju u pitagorejski nauk.) Kada je snovao

potku, poče da ispreda poprečne niti koje su odražavale kretanje zvijezda i planeta. Pažljiv posmatrač s lakoćom je mogao, prateći tačke na kojima su se niti preplitale, da uoči poznata i manje znana sazviježđa. Kada je dovršio Kasiopeju, već je počelo da sviće, a na tkanju su

zablistale rijetke kapi jutarnje rose. Prožet zanosom stvaranja i žureći da dovrši posao prije nego što izblijede slike Perzeja i Berenikine kose, pauk nije osjećao ni umor ni glad. Sa sunčevim zrakama iz svojih noćišta izašli su dnevni insekti. Dvije bubamare prve su primijetile

veličanstveno djelo u nastajanju i udivljeno stadoše da posmatraju paukov ples iz kog je, kao u kakvoj kosmogenezi, izrastao prikaz zvjezdanog neba. Uskoro im se pridružilo nekoliko muha, četiri-pet komaraca, jedan svitac koji, premda umoran od cjelonoćnog fenjerdžijskog posla,

nije mogao da odvoji oči od čudesnog prizora. Dozujaše tu i pčele, ose, čak i jedan gundelj. A kada je sunce već odskočilo od obzora, pojavi se i par leptira. Članovi šarenog publikuma širili su svoje facetovane oči i uzdisali kao jedan. Jedna pčela, koja je zaboravila na susret

sa mirisnom kaduljom, tiho i sa dubokim poštovanjem reče – ovo je pre-zzzz-divno! Prosto ne-zzzz-vjerovatno! Pauk je dovršio tkanje i iscrpljen se strovalio na rub prozora. Nenaspavan i umoran, nije primjećivao ništa osim svog djela. Uhvatio sam nebo u svoju mrežu! Smio bih se

opkladiti da će se prva muha upetljati baš u Velikog medvjeda. Muhe, međutim, kao i ostatak insektarijuma, ostadoše nepomične. A nakon nekog vremena provedenog u divljenju paukovom remek-djelu, počeše se razilaziti. Vijest o umjetničkom podvigu malenog i nadahnutog člankonošca

očas se proširila unaokolo i cijeli dan su brojni insekti letjeli, skakutali i gmizali ka prozoru da uživaju u paučinastoj slici nebeskih sfera. Ali nijedan od njih nije prilazio odviše blizu, baš kao da su se svi plašili da nepažljivim zamahom krila ili pomjeranjem ticala ne

nagrde jedno besprijekorno djelo. Iscrpljeni je pauk za to vrijeme nepomično ležao na rubu prozora i čekao da obrok padne na Velikog medvjeda ili na Andromedu, svejedno. Zadovoljstvo zbog majstorski obavljenog posla i uznositost zbog stvaralačkog čina uzmicali su pred sve

silovitijim osjećanjem gladi. Oh, Kante, prokletniče,više za sebe izusti pauk, propustio si reći da između zvjezdanog neba nad nama i moralnog zakona u nama stoji glad! (Osim u tajne brojeva, bješe ovaj pauk upućen i u filosofiju.) Stiglo je veče i insekti se raziđoše po svojim

skloništima. Pauk nije imao snage da se pomjeri, a grčevi u stomaku tjerali su san. Ležao je ispod svog tkanja i posmatrao čas njega, a čas nebo koje je i ove noći bilo vedro i zvjezdano. Prirodo, nadmašio sam te! Moja je mreža ljepša od neba koje si stvorila. Sa tom oholom

mišlju pauk konačno utonu u katatonični san. Probudilo ga je sunce koje se već uveliko odaljilo od obzora i čiji su zraci popili svu jutarnju rosu sa mreže, koja je i dalje bila netaknuta. Za pauka je to značilo samo jedno – u njoj nije bilo obroka. Skupina znatiželjnih insekata

uživala je u njegovom djelu, neki su čak izgovarali i veoma pohvalne i estetički utemeljene ocjene, ne primjećujući žalosno stanje u kom se umjetnik nalazio. Pauk još jednom pogleda kosmos kog je istkao u času božanskog nadahnuća i izdahnu. Časak poslije toga, otvori se prozor na

kom je čudesna umjetnina bila razapeta i iz njega se pomoli ženska ruka koja je držala dugački partviš. Do kad ću više biti rob ove kuće, kao da nemam pametnija posla nego da stalno čistim, začu se kreštavi glas, a ruka mahnu partvišem

i od brižljivo istkanog neba ne ostade više ni traga.

Unroll please @threadreaderapp